Redakcija Šefik Sejdinović
SREBRENIČKI SAN
I
Nisam htjela nikom kazivat taj san;
što sam sanjala par noći zaredom
uoči crnog jedan’estog jula
precrne devedeset i pete.
A sanjala sam kako iz njedara mojih
orlovi kandžama piliće vade
– ja Rabbi, estagfirullah –
i u crno ih nebo nose…
a za svako pile kanafom privezano
po jedno malo
uplašeno
dijete.
Nisam htjela slušat
što povazda grakću vrane;
nit što posvunoć u avliji
zavijalo je pseto.
De, velim, mislim se sama u sebi…
graktale su jednako tako i lani;
zavij’o je naš Garo,
isto,
i prošlo ljeto.
Ne vjerujem ja u te neke priče…
pa eto!
I nisam mogla ni pomislit
kad sam posljednji put iz avlije ispratila
svog Sevlida, svog Ramiza,
obraze tople kad sam im izljubila…
i kad se moj Sevlid okrenu…
– Mama, da te još jednom izljubim –
kad mi reče;
ma nisam srcem ni naslutila
da će to bit baš zadnji put…
i da ću sa čovjekom svojim,
u kući svojoj,
posljednji put
sjedit
tu veče.
A tu noć…
utihnu stalna tutnjava iza brda
– neka čudna tišina –
baš k’o kad se iza brda neko zlo valja;
k’o kad se mučenoj hasti pred smrt razabere;
kad odjednom doleće granata,
razlomi tišinu,
udari kraj puta u strujni stub
– al’ struje već mjesecima nije ni bilo –
a mog Samira, najmlađeg mi sina,
posvunoć majki bolio
okrnjen zub.
II
I osvanu taj crni dan;
mada je jutro bilo vedro,
ko suncem umiveno;
kad oko ikindije mahala
na vrelom suncu poče da vri…
javiše da pala je naša Zaštićena zona,
da je obruč sa juga jutros probijen…
da svi idemo u Potočare,
u Unproforovu bazu;
da će muškarci i u šumu,
pa u kolonu…
a ko ostane kod kuće…
zna se –
biće ubijen!
Krenusmo od kuće,
iz gnijezda svoga,
čo’ek mi,
šćere dvije
– udata i ova mlađa –
moj najmlađi sin
i ja;
i puna kuća rodbine,
što je kod nas izbjegla.
ko rijeke se u more stekla.
Ponesosmo djecu,
poneki zavežljaj,
kanister vode,
i jednu vel’ku prohu
što sam u krušnici
ja svo jutro pekla.
Kad stigosmo u Potočare,
u dolinu straha,
da ispod plavog šljema sačuvamo glavu…
tamo rijeke naroda se slile
u tobože sigurnu
Unproforovu bazu;
a meni se učinjelo
k’o da je sva Srebrenica
sama sebi
došla na dženazu.
Tu dočekasmo mrklu noć,
i sutrašnji dan,
onako,
pod golim nebom,
večerasmo straha;
ja ne uze ni komad prohe,
pila sam samo vode.
I samo sam se Bogu dragome molila
da se živi i zdravi – svi
dočepamo slobode.
III
A tog narednog dana…
vidjela sam krvoloka,
očiju krvavije,
ja očima bistrim svojim.
Na mene od par koraka…
staj’o je katil prokleti,
ko vi tu đe stojite…
a ja ovdje đe stojim.
I od tog dana, sine moj,
ja dane života svoga
u život i ne brojim!
Dok čekasmo na rodnoj grudi…
U tuđinu da se krene…
Prije neg’ sam ikud pošla
i korak jedan napravila,
otiš’o je dio mene.
Prvo su mi Hasana,
čo’eka mi moga,
od mene odveli:
priđoše mu dvojica,
u prsa mu upriješe pušku,
krvavoga bajoneta;
vele ti ćeš drugun putem, s muškarcima…
i odvedoše ga s ovog svijeta.
A onda mi se pred očima
dva zloslutna bijela orla
k’o iz neba pojaviše….
pa za ručice tanke,
i nejaka mu pleća,
mog Samira – golobradog
k’o kandžama
tu zgrabiše.
Kad krenuh da pile svoje
iz kandži im kako otmem;
i sakrijem u svoja njedra…
jedan u prsa mi kandžu zabi
a drugi me nogom jako
pa još jednom
udari u bedra.
Srce zasta, ostadoh bez daha
pa na zemlju tako panu…
a orlovi mi kleti, bijeli
iz njedara pile moje
sa kandžama iščupaše…
crnom nebu odnesoše
i ostaviše živu ranu.
Dok sam u tom bolnom grču
srcem htjela da zavapim
– Ostav’te mi pile moje
tu nevinu cvijetnu rosu –
dok borila sam se nekako da dođem daha…
čula sam đe moj Samir zbori;
– i sad majka glas mu čuje –
„Mama, ništa se bojat nemoj“,
a oči mu ucaklile,
ucaklile od straha.
I gledala sam, bespomoćno,
dok orlovi pile moje
u nepovrat neba nose…
a između glava njihovih
k’o iz kljuna im virio je…
mog Samira
pramen kose.
Dok nosili su me na rukama
i penjali na autobus,
za Tuzlu, ili Kladanj, da se krene…
‘nako, u jecajima,
upola bez svijesti,
vidjela sam đe čovjeka
na ove zdrave oči moje,
iz puške, ko kera,
ubiše na cesti.
Iz autobusa zadnji puta,
vidjela sam i svog brata.
Imala sam samo njega!
Mati nam je umrla davno,
sestra prije ovog…
a oca su nam četnici zaklali
još za onog rata!
Iza tog više ništa nisam,
sve do Tuzle dok dođosmo,
nit vidjela, nit šta čula
– davali su mi neku tabletu
al’ ja popit nisam htjela –
i samo sam šćere svoje,
i unučadi svoje troje,
vidjela k’o neko svjetlo
na kraju tunela.
.
IV
Kad stigli smo u Tuzlu dobru…
smjestiše nas u dvoranu
– nas bezbroj pod jednim krovom;
na spužvi, na podu,
jedno ćebe, neki jastuk –
donesoše nam hrane, voća, svega, vode…
al’ džaba tebi sve;
ja nit sam gladna niti žedna;
ja samo o svojim muškarcima mislim:
gdje li su, dokle li su…
da li će se i oni dočepat slobode?!
Nisam heftu prvu cijelu
čvrsto oka ja sklopila;
samo sam o djeci svojoj,
o zetu svom,
o mužu svom,
o bratu svom,
o bratićima svojim,
o sestrićima,
o komšijama…
o svim muškarcima
što od nas žena odvojili su…
o svima što su šumom pošli,
svu besanu noć mislila.
A kad zaspah prvi puta…
sve sam redom ja usnila.
Sanjam tako…
ja kod kuće,
na verandi,
kraj šporeta svoga…
kad pomoli se Samir moj;
nako nejak na ramenu
uprtio vel’ku granu…
pa s kapije meni veli:
– Mama peci kahvu, meći ručak.
eto nas sviju kući,
svu smo njivu pokosili;
babo i ja idemo s ovu…
a oni s onu stranu.
Eh, sinko moj…
kad iz sna se u javu vratih…
nema njih;
ni sutra,
ni prekosutra,
ni zakosutra,
ni iduću heftu cijelu!
Ne bi ih…
ni kad su prvi muškarci
kroz šume;
preko trnja,
i minskih polja;
u Kladanj i Nezuk došli;
al’ nadala sam se,
nadala…
i uzdala,
uzdala
da su živi;
da su i oni pravim putem,
– al’ se usput pritajili –
u koloni skupa pošli.
Al’ ne bi njih
ni mjesec cijeli;
ni kad smo se iz dvorane
u đački dom se slili;
al’ nadala sam se,
i dalje,
sanjala sam,
sanjala…
i Bogu dragom se molila:
da su se od vukova – krvožednih
negdje dobro,
dobro,
skrili.
Prođe tako i godina pusta…
svaki sam dan,
sa šćerama svojim,
one što su živi došli
posvuda ja ob’lazila;
da ih pitam jesu l’ negdje
lane moje,
srndaće moje,
i jelena mi Hasu moga,
na putu kroz šume sreli…
al’ niko ništa ne zna kazat.
Samo jedan naš komšija
mog Hasana vidio je,
u autobusu,
za Bratunac.
mah’no mu kroz staklo,
veli.
V
A onda kad otpočeše
u šumi kosti pronalazit
i grobnice masovne
kad počeše otkopavat…
tad počeše nas žene zvat;
– u domu pronalazit –
da idemo prepoznavat.
I kad god kurir na vrata stigne,
kad pozivnica za me dođe,
u rukama mu koverta,
uvijek ista,
ona plava;
a ja srce dooobro stegnem,
– da ne pukne –
ko šalićem preko čela
kad me plaho boli glava.
Prvo sam Hasana svoga
na mermernom stolu našla:
prepoznala ga po cipilama,
nisu morali čaršafa
dalje ni otkrivat.
Na dvi hefte pred pad Srebrenice
nosio ih kod šustera
– nije im’o u čem hodat –
lijevu zalijepit…
a desnu krpit i ušivat.
A drugog sam svog Ramiza
jedno crno jutro našla.
Njeg sam prepoznala po kajišu:
ime snahino urezan’o…
– urez’o on,
dok su ašikovali,
dok su bili posve mladi –
i ekserom rupe nove probijene;
na zadnjoj rupi kajiš zakopčan…
– k’o i svi u ratu smrš’o,
od ‘nolikog hrmaplije –
pa sve mislim da je majci negdje
prvo ranjen
pa skapo od gladi.
A onda je majka svoje
pile malo,
svog Samira,
međ’ koščicama krhkim
srcem svojim razaznala.
Bio ‘nako… tanak, nježan
– ma nikad on nikom nije
rek’o neku riječ grubu.
Nije bilo svih kostiju
– s tuđim u grobnici izmiješane –
al poznala je to majka odma’;
po onom istom
bolnom zubu!
I brata sam ja prepoznala,
i zeta svog sam,
ma k’o da sam ga ja rodila;
šći moja u kosturnicu
nije mogla, u nesvijes’ pala;
pa je zetovu sliku zadnju,
slikan u čemu otiš’o je,
da mogu prepoznat,
u ruku mi dala.
Zeta sam prepoznala po satu –
Hasan moj mu
u Iraku, na terenu,
za svadbeni dar kupio
– na pola tri kazaljka mu pala –
a kad sam išla na identifikaciju bratu…
e tad je već i moja pamet
na mahove stala.
Al’ valja mislit i dalje…
do ko zna kad,
do kraja života,
pa i sve do smrtnog časa;
držat se za pamet,
da sa nje ne bi posve sašla.
Jer ja još od Sevlida svoga,
od majkinog jablana,
grančice ni jedne
nikad nisam našla!
Pa Boga dragog samo molim
da me još poživi –
i vjerujem da Bog će dati
ono što mi srce snuje –
da Sevlida svoga milog
makar mrtvog ja dočekam…
da mu majka makar
još tabut pomiluje.
VI
I tako…
Pobiše ih dušmani…
nenaouražne – golih ruku!
Kod Ramiza mog su ruke
na leđima bile
kanafom k’o iz mog sna
u mrtvi čvor vezane;
a oko glave dvi’ crne trake
k’o od maj’ce srezane.
Pobili su ih đe su stigli;
ko na zečeve,
k’o na srndaće,
lovačka kad krene hajka;
da sve muško istrijebe,
da nam sjeme posve zatru –
kukala im crna majka!
Al’ nisu naše komšije obraza svi istog,
to hoću da se čuje,
to nek svako dobro zna!
Ne smije sad zauzvrat
na sve biti ista hajka!
Ima i njih našom rukom ucvijeljenih!
Pričala sam jednom tako…
plakala sam ja njoj,
plakala je ona meni –
u crnini, jedna majka.
Bez dva je sina, jedina
u ratu i ona ostala;
al’ ona ih u rat,
na komšije nije slala;
za rat, veli, nije bila.
Jedan joj je na Goraždu pao
– na naše kad su kidisali –
a drugog joj je granata
što dolećela je sa strane naših
i u dvorište pala…
nju ranila,
njeg ubila.
I šta još nakon ove priče…
ja da kažem;
šta da dodam?!
Kažu,
tako,
ne valja kleti!
Ja ne kunem ničiju đecu,
i nikog nedužnog.
Ja samo molim dragog Boga
da svakom djela On izvaga…
i po težini tasa svakom
da odmjeri se kazna;
i da se prava istina, kad-tad
o zlodjelu svakom sazna.
I da krvničke oči,
– ni na ovom
ni na onom svijetu –
nikad više,
nikakve,
ne vide ljepote…
da zločinca svakog
pred san savjest stigne…
i ne da umre od ove
il’ od bolesti one;
već da umre od stida,
da umre
od sramote!
__________________
Poema ”Srebrenički san” je objavljena prvi put u zbirci odabranih pjesama “Sjene smo srebrene” sa Konkursa za najbolju pjesmu posvećenu genocidu u Srebrenici, a u sklopu dvobroja časopisa za kulturu i društvena pitanja “Diwan”
Istaknuta slika iz ciklusa “Srebrenica”, neakadeskog slikara, Hariza Grahica – Boleta, iz Zvornika.
