Redakcija U ratu sa nevidljivim neprijateljem, iziđimo kao pobjednici i ljudi velikog srca
Piše: Mirela Salkić
Velika Kladuša. Do neki dan, grad pun života te ljudi koji su se veselili proljeću i kovali svoje planove za što skoriju budućnost. No, odjednom, našu oazu, rekli bismo, mira, nešto ili neko je narušio. Još nismo sigurni šta je ili ko je krivac za sve to. Ali, ono što je sigurno je da se naš grad transformirao. Nikad nismo mogli ni zamisliti da će nas nevidljivi neprijatelj ovoliko promijeniti. Taj isti, grad nam je opustošio, uspavao je sva ona mjesta koja su nekad, ali opet, ne tako davno, odisala veseljem i vrvila od života. No, nije sve tako crno. Nekad i ono najgore i najcrnje što nam se dešava, trebamo gledati ili bar pokušati gledati sa one druge, svjetlije, optimističnije strane. Kako nas je zadesilo, to čije ime ne mogu ni napisati više, jer mu ne želim pridavati toliku važnost kraj mnogo ljepših i vedrijih tema koje trebamo spominjati. Iako mali grad, za Kladušu možemo reći da je grad velikih ljudi. Svjedoci smo teškog vremena, ali uprkos tome, postoje ljudi velikog srca koji ne misle samo na sebe, već i na one građane koji su slabijeg imovinskog stanja, pa im pomažu. Krajnje je vrijeme da prestanemo ‘kukati’ i žaliti sami sebe. Virus nas je zatvorio u kuće, ali nije nam zabranio da činimo dobra djela, da pomažemo drugima. Na svu sreću, u Kladuši postoje ljudi koji se raduju sitnicama i koji su sretni kad nekog drugog učine sretnim. Da, to su građani Velike Kladuše, bilo pojedinačno ili u organiziranim grupama, važno je da smo tu, jedni za druge. Jedna od tih grupa je i „Ekipa sa termina“. Grupa prijatelja koje je, osim, ljubav prema sportu, spojilo još nešto, želja za pomaganjem drugih. Da, nisu mislili samo na sebe i ispred trgovina se otimali ko će više vreća brašna ponijeti kući, a kod kuće zalihe i za narednu godinu, oni su gledali da nekoga još, osim sebe, obraduju. Upravo ta grupa, pomogla je dosta građana koji su slabijeg imovinskog stanja. Ni snijeg, a kamoli virus, nisu im bili prepreka da pronađu stare majke koje žive same. Sa koliko osmijeha su samo dočekani i ispraćeni! A upravo, taj osmijeh je bio znak da su uspjeli u svom naumu, da nekog, pa bar nakratko, učine sretnima. Osim njih, tu je i Fondacija „IMAN“, koja je, također, svoj doprinos dala pomažući drugima. Vidite, opet i nije sve tako crno. Porukom možete izmamiti osmijeh na nečijem licu. Neki dan, takva jedna poruka, obradovala me. Naime, Suad Velić, advokat iz Velike Kladuše, javio se tražeći od mene informaciju da li ima neko kome je potrebna pomoć? Zamislite, neko samo traži imena, nikakav novac, ništa… Eto, vidite, Kladuša je bogata sa ljudima koji imaju veliko srce i koji ne misle samo na sebe. Suada nije potakao virus da čini dobra djela jer je on tu, uvijek, na raspolaganju je bio i od prije za pomoći i izići u susret svima.
Trebamo slijediti ove primjere! I, šta kažete?! Za mnogo toga, moramo se zapitati. Sada smo shvatili da su svi resursi iscrpni, čak i kod onih najbogatijih. Ono što nas uništava je „gospodin profit“, ali, zar čovjek nije važniji od toga?! Zatvoreni smo. Zatvorile su se trgovine, kafići, šoping centri, škole… Na hodnicima škola se više ne čuje dječija galama, koja nam je bila ne tako draga prije nekoliko, zar ne?! Virus nam je donio inovacije i po pitanju škole. Stigla nam neka „online“ nastava. Ko bi rekao! Nastavnici mukotrpno rade svaki dan ONLINE nastavu, koja, nimalo nije lahka., budimo realni.
Roditelji, jeste li se ovih dana sjetili rečenice koju često znate koristiti: „Nastavnici ne rade ništa, džaba dobijaju plate, samo sjede.“ Nadam se da je više nikad nećete izgovoriti jer vam je virus pomogao da vidite kako je to zapravo. Vrednujmo svačiji rad! Sada, nađite vremena za svoje dijete, razgovarajte s njim, upoznajte ga. Vidjet ćete kako je upravo vaše dijete inteligentno, kakve divne ideje ima za koje prije niste znali. Virus nas je stavio na dno. Sve. Sada smo svi jednaki. I oni s novcem, i oni bez njega. Pitam se, mora li se neko zlo pojaviti i učiti nas lekciji?! Ove dane, trebamo provoditi korisno. Trebamo tražiti oprost od prirode koju uništavamo svojim nesavjesnim ponašanjem, trebamo joj obećati da ćemo biti bolji, da ćemo znati čuvati i cijeniti ono što imamo. Svijest za mnogošta nam se probudila. Tako ekološki savjestan građanin, (gospodin Said Huskić) u selu „Vejinac“, odlučio je od stare i zapuštene staze, napraviti pravu atrakciju koju, zaista, vrijedi posjetiti. I ne samo to, besprijekorno održava cestu, ‘krpi’ rupe onako kako može, smeće kupi bez ikakve novčane naknade! Zamislite, za nama neko čisti, onako od srca jer nam se ne da baciti papirić u kantu za smeće. Vidite, činimo zlo sami sebi. Mnogi su ovih dana svoje skupe, limene ljubimce, zamijenili biciklom ili pak nogama, pa odlučili šetati. Kako smo samo odjednom postali skromni, sretni. Vidite da nam za sreću, zaista, malo treba. Ne čekajmo da neko drugi uradi nešto za nas. Sada, nikako nije vrijeme za pasivnost. Vrijeme je za aktivnost! Jednog dana, probudit ćemo se i ovo zlo će nestati. Bit će to samo ružna uspomena koja je pozitivno djelovala na nas. Ništa više neće biti isto. Mi ćemo biti bolji, veselit ćemo se zrakama Sunca, veselit ćemo se svježem vazduhu, cvijeću i svim prirodnim ljepotama. Nećemo nikoga gledati sa puno prezira u očima, kad se desi nešto ružno komšiji, više se nećemo veseliti tome. Bit ćemo empatični jer, nas je ovo zlo promijenilo, sjetite se, nismo više kao prije. Bit ćemo ljudi koji će pomagati jedni drugima, koji će širiti ljubav, ljudi koji će se radovati svakom novom danu… Kakvo li će to vrijeme samo biti?! Jedva čekate? I ja! I za kraj, pitanje…
I dalje tražite razloge zašto ne voljeti Kladušu? Pa, prestanite ih tražiti! Volite je onakvu kakva jeste i radite sve ono što je u vašoj moći da je učinite ljepšom, boljom… Pitate se kako?! Krenimo od sebe! Budimo mi ta promjena. Sve ovisi o nama samima.
