Redakcija Nevjerica na vijest da je Italija kapitulirala
Opasnost od oružanih incidenata, sredinom 1943. godine i kasnije, u Gornjem Bihoru između Muslimana i pravoslavaca, bila je objektivno vrlo prisutna. Oružja je bilo kod svakog pojedinca, pa ga je, samim tim, svako mogao vrlo lako upotrijebiti.
Međunacionalna mržnja i sukobi postoje u svakom ratu. Ali, u ovom je postojala i iznenađujuća mržnja i zločini, jer su mnogi, sa obje strane, bili iznenađeni ponašanjem nekog sa suprotne strane. Iako nam se na početku rata činilo da narod, živeći u siromaštvu i oskudici, posjeduje urođenu toleranciju i sabornost, rat nas je žestoko demantovao. Do pred rat, ljudi su se uglavnom međusobno uvažavali, družili, kumovali i sl., a rekao bih da su se i prilično poznavali. Ipak, rat nije bio prilika da se ta njihova međusobna tolerancija zadrži.
I još nešto: čini mi se da su u ratu najcijenjeniji oni koji nemaju mnogo obzira prema ratnim zarobljenicima, neprijateljskim vojnicima i civilima, i koji u njima vide bića nedostojna života. Zapazio sam da se najveći broj ljudi odnosi prema pripadnicima druge strane onako kako to izvan ratnog sukoba nikada ne bi činili. Takođe, u ratu, pogotovu ako duže traje, ljudi prihvataju nasilje kao osnovni način svog postojanja i preživljavanja.(…)
***
Osmog septembra 1943. godine, u osam sati, Radio London javio je o italijanskoj kapitulaciji. U prvom momentu, kada sam čuo ovu vijest, od radosti i iznenađenja nijesam mogao doći k sebi. Pozvao sam još dva druga i nastavili smo da slušamo Radio London, ali i druge radio-stanice, u nadi da će ova vijest biti ponovljena.
Iako smo bili u krizi oko nabavke baterija, držali smo radio uključen. Nedugo, Radio Slobodna Jugoslavija iz Moskve, a kasnije i Radio Vašington, potvrđuju kapitulaciju Italije. Dakle, ako ni zbog čega drugog a ono samo za ovu informaciju vrijedjelo je starati se oko ovog radio-aparata. Samo nekoliko časova nakon njene zvanične objave, mi smo čuli za ovu istorijsku vijest. Istoga dana, poslije podne, održali smo sastanak na kome smo zaključili da se narod o tome obavijesti i da se italijanska vojska u Petnici kompletno razoruža.
Sastanak sa širim brojem naših aktivista održan je narednog dana, prije podne. Donijeta je odluka da se u razne pravce Gornjeg Bihora pošalju aktivisti sa zadatkom da informišu stanovnike o novonastaloj situaciji i da se tim povodom na Kutnjem brdu, u Trpezima, organizuje opštenarodni zbor. Napominjem da je u to vrijeme naše područje bilo neutralna zona, između okupacione Crne Gore i Velike Albanije.
Nekoliko dana prije kapitulacije, Italijani su u Petnici pokupili sve puške ranije podijeljene muslimanskoj miliciji.
U to vrijeme, opština Petnica, sa svojih 25 sela, imala je između dvanaest i trinaest hiljada stanovnika, ne računajući još tri do pet hiljada izbjeglica iz Donjeg Bihora.
U rano popodne 9. septembra, kada je zbor bio zakazan, počeo se okupljati narod. Pošto je sazvan na našu inicijativu, zbor su otvorili članovi naše organizacije. Prisutnima smo saopštili, iako je većina već bila upoznata, da je Italija kapitulirala i da time „nastupa sasvim nova situacija, zbog čega je potrebno da se dogovorimo šta i kako dalje“. Istakli smo da je ovo izvanredna vijest i zbog toga treba blagovremeno izvršiti pripreme za događaje koji slijede. S tim u vezi, pitanje je dana kada će Njemačka položiti oružje, dok će za nas biti jedina nepoznanica šta će se dešavati sa četnicima. Ukazali smo na činjenicu da će jake partizanske snage uskoro pristići u Crnu Goru i u naše krajeve i da će to biti konačno oslobođenje.
Predložili smo da zbor usvoji zaključak o tome da se odmah razoruža italijanska posada u Petnici „jer su oni sada mrtva i ničija vojska. U suprotnom, ako mi to ne uradimo i oduzeto oružje ne podijelimo narodu, četnici će nas napasti. Ako Italijani ponesu oružje sa sobom u Berane, ono će pasti u ruke četnicima a oni će ga upotrijebiti protiv nas i partizana“.
Zbor, kojem je u tom momentu prisustvovalo nekoliko stotina lica, prihvatio je naš prijedlog, ali sa malom rezervom kada je u pitanju način razoružavanja Italijana, s obzirom na to da su Berane blizu a u njima se nalazi divizija „Venecija“.
U toku zborovanja, iz Berana pristiže Leko Šćekić, kurir Okružnog komiteta KPJ za okrug beranski, sa porukom našoj organizaciji. Njegov dolazak, u tom momentu, bio je za nas prilično iznenađenje pošto nijesmo znali kojim povodom i sa kakvom porukom dolazi. Inače, Leko je bio ilegalac vasojevićke partizanske gerile.
Plašeći se muslimanske milicije, stavio je na glavu ćulaf (muslimanska kapa) i tako u pratnji Zita Šabotića, našeg aktiviste koji ga je sačekao u prvom bihorskom selu, ušao na našu teritoriju. U poruci koju je donio, Okružni komitet je od nas zatražio „da se italijanska vojska u Petnici razoruža, a u slučaju da Italijani pruže otpor, ne treba ih ubijati“.
Direktno iz Berana na zbor je pristigao i Đule Agović, komandir voda muslimanske milicije i jedan od kapobandi u Gornjem Bihoru. Pojavio se na svom konju sedlaniku. Kada je čuo o čemu se govori, zatražio je riječ i izašao pred narod: „Šta vi to pričate? Ja, evo, dolazim pravo iz štaba divizije „Venecija“. Tamo niko nije pomenuo da je njihova zemlja kapitulirala. Narode, ovi ljudi hoće da vas prevare kako biste napali Italijane. Znate li vi šta bi to značilo napasti veliku italijansku imperiju? I, ne samo to. Time biste još izazvali četničke snage iz Berana i limske doline. A šta smo mi prema njima? Ništa! Sve je to smišljeno i izmišljeno samo zbog jednog cilja: da nas uvuku u veliku nesreću i propast. Ljudi moji, nemojte se šaliti sa tom imperijom i ovom našom sirotinjom“, završio je Đule svoju kratku besjedu.
Poslije ovih riječi, nastala je prava zabuna. Narod se pokolebao, ne znajući kome da vjeruje, a na naše aktiviste ovo je djelovalo kao hladan tuš.
Naši su ponovo uvjeravali prisutne kako je istina da je Italija kapitulirala. Da bismo to i potkrijepili dokazima, mi smo odlučili da prvi put pred narod iznesemo radio-aparat i da čujemo vijesti svjetskih radio-stanica.
Donijet je radio. Na našu sreću, nijesmo dugo čekali na vijesti jer je Radio London, na svakih pola sata, emitovao informaciju o kapitulaciji Italije.
Kada više nije bilo dileme ko je u pravu, naš komšija Đule sagnuo je glavu.
Poslije nekoliko govornika, đavo nije dao Đulu da ćuti, već se ponovo oglasio riječima: „Italija je velika sila, a sa njima su i četnici. Prema njima mi ništa ne predstavljamo. Dok te vaše partizanske snage dođu iz Bosne, sve će nas ovdje zbrisati. Neće nam ni miša u duvaru ostaviti.“
_______________________
Istaknuta slika: Italijani u oklopnim vozilima, negdje u Jugoslaviji / ilustracija
