Redakcija Recenzija
DEVET AUTORA, DEVET POETIKA, DEVET SVJETOVA
Kreativno literarno stvaralaštvo bosanskohercegovačkih pisaca koji žive u Danskoj ima značajno mjesto u savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, s obzirom na činjenicu da su ti kreativni autori kontinuirano prisutni općenito na balkanskoj književnoj sceni. Sa obimnom literarnom produkcijom pisci iz Danske porijeklom iz BiH ne zaostaju za ostalim našim kreativnim piscima iz iseljeništva, tako da je na desetine proznih i poetskih knjiga koje svojim kvalitetom zaslužuju javnu pozornost i kritičko-analitički uvid kojim bi se osvijetlite nijanse i finese koje doprinose našem jezičkom i stvaralačkom bogatstvu.
Devet bosanskohercegovačkih pisaca sa danskom adresom su osobeni, sa različitim pogledima na svijet i književnost, ali im je zajedničko da im je literarna kreacije sudbinski zov kome su se odazvali jer drugačije nije moglo ni biti. Za ovu priliku o njegovom književnom stvaralaštvu govoriće se u užem smislu, te će se istaći samo neznatan dio od vrijednosti koje posjeduju njihovi prozni i poetski radovi.
Denis Dželić pripada grupi naših pisaca koja je na veoma uvjerljiv način opisala transformaciju bosanskohercegovačkog čovjeka koga je ratna oluja odnijela iz domovine i izbacila negde u tuđini, u dalekom svijetu, gdje se govori nepoznatim jezikom i gdje vlada drugačija tradicija i živi se na neki nepoznat način. Kada su ispisane hiljade stranica proze i kada je neprilagođena bosanska duša spoznala sebe u nekom tuđem svijetu, kada su se vijugavi životni putevi poravnali – progovorio je pjesnik, te je mastilo duše ostavilo poetski zapis koji svjedoči neke nova obzorja – gdje teška pitanja dobivaju filozofski odsjaj, a životna mudrost potvrdu dubine misli i osjećanja.
Pjesma „Zora“ govori nam o toj otuđenoj duši što obitava na sjeveru a budna sanja jug, tamo gdje je svoja na svome, tamo gdje je svaki kamen znamen, a tuga nema razorne moći – Samo u Bosni, / tamo daleko dole na jugu, / može razviti oba krila, / vinuti se kao lastavica, /rastjerati tamu i tugu. – živeći svijetu kojem ne pripada, osjeća se strancem: Ovdje na Sjevernom polu / na kraju svijeta, / nemoćan je, / vrti se derviš u začaranom / nostalgičnome krugu. Artikulacija unutrašnjih želja i potreba otvorila je blistava vrata kreativnog nadahnuća, te se razlilo mastilo poezije bilježeći sukobe svijatova, varničenje emocija i žarenje misli, u nekom novom, globalnom kontekstu, stavljajući civilizacijske pečate i ostavljajući osebujna poetska svjedočanstva koja nadilaze prostor i vrijeme.
Elmedin Jamaković nastoji proniknuti u dubinu pjesničke umjetničke kreacije, te se stoga hvata u koštac sa visoko zahtijevnom sonetnom formom, pokazujući briljantan dar za pjesništvom. Odabir patriotskih tema proizilazi kao spontan čin na odabranom kreativnom putu, gdje je iskonska zemlja Bosna orijentacija koja pruža neiscrpne resurse inspiracije i umjetničkog nadahnuća. Skladan kraj pjesme „Stećak“ jasno dočarava domet Jamakovićevog poetskog kazivanja: „još epitafom zbori mudro da je vođen, / čuvar drevni Zemlje u kojoj je rođen / i nepobitan svjedok, burnih događaja.“ Pjesma „Na prelu“, spjevana također kao sonet, obznanjuje nam umijeće iskazivanja suptilnih osjećanja zaodenutih u jasne slike uz koju odzvanjaju zvuci, čineći romantičnu atmosferu, kroz koju se može osjetiti zaneseni mladalački temperament i sanjivi otkucaji srca: „Poput divna saza u bašči svirka česma, / al‘ katkad ritam potone u koritu starom, / uz svjetlost, što je nježno iskrila duvarom /ne baš tako ravnim, k’o otpočeta pjesma.“
Da se radi o osebujnoj poetskoj kreaciji svjedoči nam pjesma „Rastanak“ gdje pjesma mijenja ritam i u drugom djelu, nakon slobodnog stiha, naglašava se opojni sklad rime – čime se ističe promjeta intenzititeta emocija. U relaksiranim stihovima pjesnik poji o ljubavnoj čežnji: „To je oduvijek bilo tako, / kad voliš, da u ljubavi toj / naposlijetku stradaš. / Oprosti, al ne grdi me jako, / već pokušaj da ljutnju / nečim drugim svladaš“ ; dok u drugom dijelu pjesme simetričnim stihovima oglašava: „s padom na dno nakon leta, / gdje mrak još sebi zida kule, / i gdje su čari svakog cvijeta / u jednom trenu iščeznule.“ Potencijal pjesnika Elmedina Jamakovića je veoma širokog spektra, čije ispoljavanje kroz stepenaste epizode, donosi nam nove stihove i pjesme što svjedoče o visokom dometu poezije ovog podneblja na globalnoj literarnoj pozornici – na kojoj se, iz dana u dan, sve jasnije čuje autentičan poetski glas koji vuče korijen iz inspirativne Bosne i Hercegovine.
Veoma je kompleksna relacija književnog izražaja Dine Čopelja sa stvarnošću – koja je sastavljena od niza vidljivih i nevidljivih elemenata; od realnog, historijskog i poetskog vremena; od dojmova prouzrokovani neistinom, nepravdom i nehumanošću. Dino Čopelj nije romantični lovac valova nadahnuća da bi bijegom iz konfliktne stvarnosti u umjetničkoj keaciji tražio utjehu usljed nemoći da oblikuje svijet po ličnom nahođenju. Ne, on je kavgađija koji pamti aferime koji su mu nanosili duševnu bol – ničim izazvanu i ne misli i ne želi o tome da šuti; ne prihvata ulogu žrtve mada mu je nepravda učinjena; ne pristaje na konfor kome je cijena ontološka amnezija. Književnost koja ima Dinu Čopelja ne može biti monotona jer kroz njegovo kreativno pero opće poznate činjenice iz prošlosti, tretirane prkosnim nadahnućem, bivaju uklesane u budućnost kolektivne memorije koja svjedoči iskonskim vrlinama.
O svome jeziku pjeva u pjesmi „TI BOSANSKI“ – sa milozvučnim stihovima: „Iz čeljusti aždahe uteče, / u duši si mojoj gnijezdo svio, / nosiš selam od predaka mojih, / rosiš oko, uvijek uhu mio.“ – iz čega se osjeća bogastvo kreativnog vrela iz kojeg izvire slikoviti i sugestivnii stihovi. U „INADŽIJA“ isplivava spiritualna pjesnička dimenzija Čopeljovog poetskog izražavanja u prvi plan: „Merhamet je milost suosjećajnog, dobrog srca, / koje tuče u grudima najjačih,/ a tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, / najjači nisu glupi.“ – a gdje se zalazi u najtananije odaja duše i bića bosanskohercegovačkog čovjeka koga krasi milenijumsko sjećanje i civilizacijska mudrost. Za očekivati je da ovaj nadareni umjetnik uveliko oplemeni bh. književnost sa inovativnim izražajnim formama i sadržajima koji se spontano aktueliziraju kroz civilizacisku empiriju hladnog sjevera i toplog juga Evrope.
Poezija Adise Ovčine je odražavaju duboka emotivna stanja izražene kroz naturalne slike, čineći slikovit i dojmljiv ambijen što ispunjava dušu čilalaca pozitivnim nabojem, a što se uvjerljivo manifestuje u konciznoj pjesmi od tri stiha „Uvela ruže“: „Koža bez tvog dodira, kao zemlja bez kiše. / Dan bez tvog osmijeha, kao nebo bez sunca. / Srce bez tvojih nježnih riječi, uvela je ruža.“ Također, figurativni prirodoslovni stihovi pjesme „Kada nisi kraj mene“ sublimiraju izražajni manir i emotivne refleksije: „Kada nisi kraj mene, najviše me boli kiša, / jer tvoje suze osjećam u njenome pljusku.“ – što reprezentuje poetski manir pjesnikinje Adise Ovčina sa karakterističnim poentama prenosnih značenja.
Pored romantičnih tema pjesnikinja bilježi i sjećanja na nemila ratna događanja kroz prizmu kritike bezumlju koji je izrodio tugu, bol i traume. Pjesma „Jedna o ratu i prijateljstvu“ potvrđuje nam da nijedna plemenita duša na Balkanu nije ostala bez dubokih rana: „Danas u miru čitam Balaševića u Skandinaviji, sa dragim prijateljima šarenih imena. / A da je sada 1992. lagali bi nas i dalje kako se ne možemo igrati zajedno.“ Ono što općenito krasi poeziju pjesnikinje Adise Ovčina je umjeće da se putem tematskog minimalizma uspješno aktueliziraju kosmičke vibracije, a što se osjeća snažno samo u stihovima isprofiliziranih pjesničkih talenata.
Književno stvaralaštvo Vezuva Bašića permanentno je prisutno na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni sa 13 objavljenih knjiga proze i poezije. Slikovita naracija blage intonacije plijeni čitalačku pažnju, budeći interesovanje da se priča čita dalje i otkriju novi detalji, a što se može uveliko osjetiti i na izdvojenom dijelu iz priče „Djedov šarpelj”: “Za tu zidanu peć vežu me i druge uspomene. Djedov mačak kojeg je on zvao Brko imao je ekskluzivno pravo da spava na uzvišenom dijelu te peći gdje je bilo toplo, ali ne previše. Bilo je vidljivo da mene taj djedov mačak ne voli. Kada bi vidio da ja ulazim u dnevni boravak on je odmah izlazio iz kuće i nestajao u nepoznatom pravcu. Taj antagonizam prema meni najvjerovatnije je bio proizvod mog dolaska u djedovu kuću, jer sam ga ja skidao sa njegovog trona i zauzimao njegovo mjesto. Bilo je zaista lijepo zaspati na tom uzvišenom i toplom mjestu.”
U priči “Hladna suza na kamenu vrelom” kroz dijalog unuka i djeda u Danskoj pripovjedač Bašić iznosi dramatične činjenice koje se tiču dubokih osjećanja cjelokupne izbjegličke populacije porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Kroz dijalog između generacija – jedne rođena u Bosne a druge rođene u Danskoj – isplivava duboki i nepremostivi jaz čineći komunikaciju između unuka i djeda punu nerazumijevanja i nepoznanica, te se odašilje poruka u čijem smislu je tajna koju nije lako dokučiti: “E, dijete moje. Ne voli se Bosna tako kako ti misliš. Bosna se nosi u duši, u srcu, u mislima u aktivnom odnosu prema njoj. Ti to ni ne moreš znati. Bosna živi u meni i važnija je od mene samog. To se ne može opisati to se mora osjetiti.“
Baveći se ratnim i izbjegličkim temama stvaralački opus Vezuva Bašića visoko je pozicioniran u tom specifičnom segmentu savremene bosanskohercegovačke književnosti, dajući značajan doprinos razumijevanju i spoznaji unutrašnjih procesa i dinamike u duši bosanskohercegovačkog čovjeka kome su surova ratna dešavanja determinisali životni put.
Poetsko kazivanje Nermina Šarana, primarno proizilazi iz introspekcije gdje se poetske slike miješaju sa misaonim spoznajama. Polazeći od unutrašneg posticaja pogled se žiri na fokus pažnje koji je redovno komleksno bivanje koje iz mikro promatranja traži refleksije u makro odnosima, te gdje bivanja i osjećanja okončavaju u misaonom ishodištu. U pjesmi „Bol“ kompleksni unutrašnji odnosi manifestuju se kroz dojmljive fluidne slike pretočene u stihove: „Večeras ću riječima prizvati nadu, / spaliti sjećanja vrelinom srca, / i isprati bol hladnom suzom.“
Za artikulaciju i umjetničko oblikovanje komplesnih duhovno-spoznajnih procesa probuđenog bića neophodan je značajan nivo pjesničkog zanata, čemu autor Nermin Šaran isksno odgovara, te kroz kontekstualnu vezu stihova u pjesmi „Grad“ iskazuje visok nivo kreativnog literarnog stvaralaštva: „Ja umotan u prošlost, / gledam u nebo, / crno i strano, / a uspomene u meni vriju.“; te nakon figarativnih tvorbi šalje jasnu poentu: „Duša mi vrišti za mladošću, / Ili iz straha od orlovih krila. / Sjećam se grade, samo se sjećam. / Zaboravit’ neću a opraštam svima.“- a što jeste manir iskusnog pjesnika.
Oštrina misaonih spoznaja koje isijavaju značajnu specifičnu težinu mudrosti, također provejava kroz Šaranove stihove, uglavnom ukomponovane u završne stihove koje čine poentu pjesme, kao što je u pjesmi „Evropa“: „Tražio sam istinu u tebi, ali nisam našao ništa, / Samo sam sebe izgubio.“ Dakle, poezija Nermina Šarana vješto je izbalansirana kroz izbor tema i način izražavanja uspostavljajući estetski nivo koji redovno ostavlja dubok dojam na odabrane konzumente autentične poetske kreacije.
Specifičnost pjesničkog izražaja Dževada Drljevića ogleda se u preciznom isklesanom stihu sa minimalnom upotrebom riječi a sa maksimalnom širinom smisla – nastavljajući dugačak niz pjesnika koji su po tim strogim uzusima spjevali himničnu poeziju – a što se manifestuje u pjesmi „U Bijelom polju, kraj Mostara“: „pogledom razgoni oblake / med mu kaplje sa usana, / dok priča / čiju nesreću ponavlja / čijim suzama plače“.
Suptilno pjesnikovanje sa škrtom upotrebom riječi, a gdje se se do konteksta stiže letom kroz raznovrsne misaone sfere, zabilježeno je u pjesmi „ Zaštićena zona“: „sa dva koplja / proboden / stoji k’o spomenik / u srcu / u zastićenoj zoni“.
Moglo bi se reći da pjesnička duša Dževada Drljevića pronalazi inspiraciju tamo gdje duge oči ne vide ništa što bi bilo vrijedno da se zabilježi na hartiju i ukleše u kamen, u kolektivnu memoriju – gdje se od pontivijeka prkosi ambisu zaborava.
Poezija Emira Bajrovića je afirmisana u balkanskom regionu, usklopu šireg tematskog spektra kojima se bavi u svom poetskom skladanju, dosta prostora odvaja za akrtikulaciju emotivnih stanja i romantičarskih snova. U pjesmi „Budi mi vječno“ prisutni su reprezentativni elementi poetskog izražavanja Emira Bajrović, koji na početku pjesme bilježi: „Oko tvoga srca trnovi su gusti / a ja tražim put da stignem do tamo“ – dajući upečatljivu sliku koja karakterizira osnovnu ideju poetskog nadahnuća. Imajući u vidu samospoznaju ličnih emotivnih vibracije konstatuje: „Nemam ja još mnogo ljubavi u sebi / al’ ovo što imam je ostalo i čeka“ – prateći dramaturgiju priče koja se bilježi; te dublje ulazi u opisivanje stanje osjećanja: „Ja ti nudim dušu krvavu od bola / i nudim ti sebe slomljenog i palog“.
Međutim, nakon detaljnog opisa svoga stanja u drugom dijelu se artikuliše druga strana – mističan lik žene kojoj se obraća: „ja ti nudim sve, ti nećeš ni pola / nasred ovog svijeta malog“ – konstatujući potrebu za uvraćenom ljubavi, a što jeste neiscrpna poetska teme kroz historiju, a kroz čiju se obradu vide obrisi individualne umjetnosti; da bi završni stihovi donijeli razriješenje: „Budi mi šta budeš, ali budi vječno / jer ja nemam više vremena za stvari / što prolaze, što se tope i postaju tečno / i postaju ono što se kvari“ – gdje je poruka, sazdana na kvalitetnoj rimi, uobličena u dojmljive i upečatljive slike.
Dakle, pjesnik Emir Bajrović vlada zavidnom vještinom pjesničkog zanata, postižući nanovo revitalizaciju koja nadilazi općepoznate izražajne modele i odašilje svježe kreativne tvorbe.
Poetska kreacija Muamera-Muše Avdić prepoznata je književnoj sceni našeg govornog područja kao kvalitet, zauzimajući afirmativno mjesto u svakoj relevantnoj selekciji na bilo kojoj pjesničkoj manifestaciji gdje se odluči učestvovati; uz verifikaciju kreativnog dometa češćem u značajnim projektima kao što je prije svega “Književnost bosanskohercegovačke dijaspore u Skandinaviji”, ali i ”Balkanska pjesnička unija” – gdje mu se dodjeljuje BPU-cetrifikat sedmog nivou, a što u kolokvijalnoj interpretaciji podrazumjeva ”majstorstvo u poetskoj kreaciji”.
Vještina Avdićevog pjesnikovanja očevidna je u svim njegovim radovima, a za ovu priliku istaknuće se pojedini elementi. U pjesmi ”Ja sam” zapisuje: ”Ja sam svačiji osmijeh na ulicama grada / i krčag okrepljenja nad presahlom nadom. / Ja sam taj neko što će te jednom iznenada / dovesti nad prag istine i otići kradom.” – odražavajući zavidnu kontekstulnost rimovanihstihova; sjetna atmosfera koju potiču dramatične slike kao izraz uzavrelih osjećanja, kao što su stihovi pjesme ”Počesto”: ”I vrištah u strahu od samoće srca, / od leda, od grada na proljeća duše, / i saznah što znači kada čovjek grca / za ljepotom snova što se sami ruše.” ; pjesma ”Crveno su plakale topole” ima antologijski determiniranu intonaciju gdje su sročeni potresni stihovi neshvaćenih osjećanja, što vješto oslikavaju mistične ponore duboke tuge: ”Oči su ti modre i ledeno vrele, / iz njih žuti plamen bijesa sipa. / I svi moji snovi kao voćke zrele, / padaju kraj tebe kao pokraj kipa.”; i naravno, stihovi su prožeti životnim iskustvom što nakon proživljene muke pretače su u modrodrost – na kraju scene, na kraju predstave, na kraju puta: ”U miru oka što k’o žezlo bode, / sasvim zaboraviš da si opet stao. / Odlaziš tamo gdje putevi vode, / tražeći ono što si proigrao.” – što je u kreativnim meditacijama zabilježeno u pjesmi ”San”.
Bez ikakve dvojbe poetsko djelo Muamera-Muše Avdić je na temelju kvaliteta poetske kreacije obezbijedilo uzorito mjesto u bosanskohercegovačkojsavremenoj poeziji, a što će u vremenima koja su pred nama postajati sve jasnije i znakovitije.
Sve u svemu, proza i poezija bosanskohercegovačkih pisaca koji žive u Danskoj prožeta je istinskim umjetničkim nadahnućem koji potiče kreativnu misao i emotivni žar, te je neodvojivo vezan za svoju književnu i duhovnu maticu – na temelju koje se priče i pjesme razumiju i vrijednuju. Devet autora putem devet osobenih poetika sazdalo je devet kreativnih svjetova – koji privlače pažnju inventivnim magnetizmom, pričajući i pjevajući o nedosanjanim snovima – bilježi na osebujan način jedno vrijeme, što nosi epohalni jaz koji je nastao kao posljedica strahota nedavnih surovih ratnih sukoba na Balkanu; prenoseći dramatične priče novim generacijama, svjedočeći o ljudskoj dimenziji koja nalazi načina da putem kreativnog duha od mržnje tvori ljubav i da ružna iskustva pretvore u motivirajuću ljepotu.
