Glas iz čoška
Piše: Adnan Pepić
IZMEĐU ISTINE I LAŽI
(sakrivanje istine i otkrivanje laži)
Između onoga što zovemo istinom i onoga što se imenuje kao laž postoji puno toga što ih razdvaja, kilometrima udaljava. Pa, ipak, postoje one istine koje nisu daleko od laži, niti su se od nje odvojile.
To su one istine koje su skrivene, o kojima se ne želi saznati.
I mada se istina otvara bez imalo tajnosti i nejasnosti i bude gola, kao što samo ona može biti gola, bez presvlaka i bilo kakve prekrivenosti, jasna, primjetna, u svemu iskrena i čista, ipak, pojave se one koje se ne izgovaraju, pa se čuvaju, daleko od svakoga, čuvaju se od istine, pa mu dođe da se čuvaju od same sebe, kao krst od đavola, pa se pokrivaju, skrivaju od svih očiju i svih ušiju, jer ne treba da se dese, iako su se dogodile.
Onda se onom koji gleda u istinu učini kako postoje dvije istine. Ne jedna, nego dvije. A možda i više od dvije. U zavisnosti od toga koliko se želi ona prava sakriti.
I primjeti se da takva istina dobija dvije strane, dva gledišta, dva lica. Sa dvije suprotne strane gleda. Iz dva različita gledišta posmatra. Dva drukčija lica pokazuje. Ili više njih.
Na jednoj strani je ona istina koja se želi pokazati. Na drugoj koja se želi sakriti, koja se hoće tajiti.
Jedna se otkriva. Druga prikriva.
Jedna se oslobađa, druga tamniči.
Jedna je svijetla, dok druga je poput crne mrlje.
Zna se da je za laganje potrebno poturiti mnogo neistina, da se uvuku i odjenu u mnoge presvlake, svih boja i oblika. S druge strane, istinu koja se želi sakriti, treba je samo pokriti. U laž je umotati. Šutjeti i praviti se da se nije ni dogodila.
Pa opet, sakrivanu istinu treba oblačiti kao što se oblači laž.
Laž se prvo izgovori, pa se šuti, da se potvrdi, da se sama raširi, istinu prvo treba otšutjeti, sakriti, da se ne otkrije, pa ako treba, izgovoriti je. Prvo kao laž izgovoriti. Kao laž nastaviti da se izgovara.
I ne prestane da se kao laž izgovara. Na kraju bude samo laž. Još jedna laž.
Džaba je pomisliti da će ona kao istina zbaciti sve poturene laži, otkriti se, na vidjelo izaći, da je ona istina, da nije laž, da ne treba da je laž, da ne smije biti laž, da mora biti istina. Džaba je sve to. Jer ona neće da se otkrije kao istina. Teška je za istinu.
A zašto se istina skriva, zbog čega se želi da se ne sazna, samo su neka od mnogih pitanja koja se mogu postaviti. Samo neka, a njih je mnogo. Za takvu istinu i više nego mnogo.
Pitanja je mnogo, ali samo je jedan razumljiv odgovor, a to je da u skrivanju istine uvijek bude onoga što je urađeno kako ne valja, što se ispod žita mljelo, što je mimo zakona prošlo, izvan svih procedura i propisa, što je namješteno, čemu se dodalo, što je dobijeno, ili oduzeto, nekome što je uskračeno.
I još mnogo drugih razloga što nije bilo kako treba, kako mora biti.
Zato je skrivana. Prešutkivana. Kao da se nije desila. Od svega i svakoga sakrivena, pokrivena, prešutjena.
Ipak, kada se otkrije, kada postane živa pa se ukaže, padnu sve maske, sve čime se pokrivala nestane sa nje. Bude gola. I jasna. I nedvosmislena.
Jer sve se otkrije, da li vremenom ili nečim drugim, možda nečijom riječju ili samo pogledom ili s nje spadne ono čime se pokrivala ili bude nešto drugo, kako god bilo, može se, tada kada se otkrije, primjetiti kako se pojavi plamen ljutnje i bijesa u onima koji su tu istinu utamničili, pa je skrivali, koji nisu htjeli da se otkrije, da se istinom pojavi, da se vidi, da kao istina živi.
I udari ljutnja u glavu, bijes u prsa, pa sve pomuti. I onda tih i miran čovjek postaje srdit i ljut, a blag bude bijesan.
I onda istinu, kao da je laž, od istine brane. Lažima je brane. I brane je lažima, i napadaju lažima.
Toliko teških riječi izgovore. Preteških. Da pas s maslom ne bi.
Takvoj istini laž bude najveći prijatelj. Laž joj nije više protivnik, suparnik, neprijatelj. Sa njom bude na istoj strani. U istom timu.
Tada istina bude opasna. Postane teret. Težak, kao dunjaluk. Pogodi istina. Posred srca.
Istina koja se želi sakriti bude opasnija od laži koja se kao istina hoće poturiti. Mnogo opasnija.
Jer iza laži je uvijek želja da se izgovori, dok je iza skrivane istine, eto, ta želja da se prešuti, da se sakrije.
Zato se laž lahko pusti u ljude da se slobodno širi, dok se istina čvrsto drži, ne dopušta joj se da pristupi drugima, da se s drugima druži.
Laži se otkinu lanci, istini okuju.
Istina bude zarobljena okovima laži i kao takva živi.
Sakrivanu istinu brani laž svim oružijima. Svime čime brani i sebe.
Svim lažima je odjeva.
Svim lažima pokriva.
Zato između skrivane istine i laži ne postoji razlika, ni u čemu. Neizgovorena istina je, u stvari, izgovorena laž. I takva živi.
