Druga nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu pjesmu u regionu za 2012. godinu
Majo Danilović
ĆUTIVOJE
Volim da ćutim. Sa sobom. S drugima.
Ćutim o životu. O sebi. O sreći.
Ćutim danju. Noću. Bez riječi. Pričajući ćutim.
Dok hodam. Dok spavam, sanjam.
S pticama ćutim. S drvećem, najviše s maslinama.
Ćutim dok me razdire bol. Smijem se ćuteći.
Oćutkujem. Prećutkujem. Prićutkujem.
Poćutkujem. Proćutkujem.
Takmičio bih se u ćutanju.
Maraton ćutologa. Bio bih među favoritima.
Trebali su me nazvati Ćutivoje, Ćutislav.
Ćutim jer nemam šta da kažem.
Ćutim jer imam šta reći.
Iz protesta ćutim – svakom dozvoljeno da priča.
Ćutim iz navike. Iz melanholije. Iz potrebe.
Kad naučim da pričam, opet ću ćutati.
Ćute u meni titraji, damari, krv mi ćuti.
Crijeva, hormoni, sjećanja, uspomene ćute.
Ćutanje je zlato!
Iz ćutnje ćutim. Iz ćutnjave. Iz ćutine.
Stara sam ćutalica. Svađam se i mirim ćuteći.
Pitam i odgovaram ćuteći.
Kad neko umre, ja ga oćutim.
Svašta bih vam još rekao, al’ bolje da ćutim.
Pametniji sam kad ćutim.