Adnan Dacić
110 godina od rođenja i 20 godina od smrti
VEJSELA HALITOVOG DACIĆA (1907-1997)
Jedna od najznamenitijih ličnosti skorije povijesti Rožaja je svakako i Vejsel Dacić koji je primjer da dobrota može čovjeka učiniti velikim i učiniti da se pamti i spominje
U hadisu koji prenosi Semure b. Džundub, r.a, naš voljeni učitelj Muhammed, alejhis-selam, preporučuje: Oblačite bijelu odjeću, jer je ona čistija i bolja, a i zamotavajte vaše umrle u bijele ćefine. (Tirmizi)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je rekao posljednji Božiji poslanik Muhammed, a.s.: „Ko bude prisustvovao dženazi sve dok se preklanja dženaza-namaz – imaće nagradu od jednog kirata[1], a ko bude pratio dženazu sve do njenog ukopa – imaće nagradu od dva kirata. Bi rečeno: Kolika su ta dva kirata? Reče: Poput dva velika brda!“ (Buharija)
Islam pridaje veliku važnost čistoći i pokrivanju tijela kako za žive tako i za umrle osobe. Muslimani tokom svog života i smrti pridaju veliki značaj kupanju i čišćenju tijela – prije svake od pet dnevnih molitvi, zatim se preferira nošenje bijele odjeće jer se na njoj najlakše uoči pljavština, a i mejt (mrtvac) se gasuli (kupa), tijelo namiriše i zamotava/prekriva bijelim platnom te je iz tog razloga muslimanska zajednica uvijek imala i uvažavala gasale.
Rahmetli Vejsela Dacića sa pijetetom spominju svi koji su ga poznavali ili makar vidjeli na nekoj dženazi ili hataru u Rožajama i široj okolini. Bio je vjernik, čovjek velikog srca, na licu mu se vidjela dobronamjernost – ‘‘nur-čehre’’, spreman da posavjetuje i pomogne svima, onoliko koliko je mogao. A pomoć kod smrtnog slučaja se ne zaboravlja. Zato ga i pamte. Prisustvovao je na dženazama i u gradu i u najudaljenijim selima. Po kiši, snijegu kao i po najvećim vrućinama krenuo bi sa štapom u ruci da posjeti porodicu preminulog, izgovori riječi utjehe, pomogne oko gasuljenja (opremanja mejta), obavi dženaze namaz i prisustvuje ukopu – sve po sunnetu/tradiciji posljednjeg Božijeg poslanika Muhammed, alejhis-selama.
Išao je Vejsel na hatar da nazdravi glavu (izrazi saučešće), bez obzira da li je poznavao rahmetliju, članove njegove familije ili rodbine. Sve ljude je posmatrao kao članove jednog velikog bratstva. Znao je da su svi ljudi jednaki pred Bogom, da je dun’jaluk prolazan, da Melek smrt posjećuje svaku porodicu, neku prije, a neku kasnije i da će edžel-šerbet svako ispiti. Svjedočio je mnogo puta da ćefini nemaju džepova i da ljudi kada presele na ahiret od bogatstva koje su posjedovali nijesu ponijeli u mezar ništa osim bijelih čaršava u kojima im je tijelo zamotano. Samo čistu dušu i dobra djela vrijedi sa ovog svijeta odnijeti pred vrata Vječnosti.
Znao je Vejsel da se dobro dobrim vraća pa su Rožajci kada se preselio na Bolji svijet nosili njegovo tijelo na tabutu iznad ramena. O brojnosti dženaze na Vejselovom posljednjem putu na dunjaluku i danas se priča.
Allah rahmet eylesin!
Lillâhi teâlâ el fâtiha!
____________________________________
[1] Kirat je nagrada poput brda Uhud
Istaknuta slika: Vajsel Dacić (1907-1997)
Autor teksta je unuk Vejsela Dacića
