Kompleks Starog mosta predstavlja najznačajniju kulturno-povijesnu cjelinu u Mostaru, kao i jednu od najznačajnijih povijesnih cjelina u Bosni i Hercegovini.
Na temelju položaja i konstruktivnog rješenja prvog visećeg mosta, čiji su ostaci pronađeni pri arheološkim istražnim radovima, pretpostavlja se da na mjestu sadašnjeg Starog mosta prije 1452. godine nije postojao drugi. Vjerojatno je da je uporište mosta na lijevoj obali dograđeno naknadno i postavljeno ekscentrično na pravilnu, simetričnu, poligonalnu utvrdu. Ovo uporište je izgrađeno desetak godina nakon izgradnje utvrde, i zidano je na vrlo sličan način s upotrebom istog načina postavljanja skele. I na desnoj obali, zidovi, na koje se oslanjao prvobitni most, također nisu zidarski povezani sa kulom Halebijom.
Kule Halebija i Tara sa utvrdama izgrađene su sredinom XV stoljeća. Kule i naselja uz njih s lijeve i desne strane Neretve najvjerojatnije nisu u prvoj fazi izgradnje bile spojene mostom (smještaj kula govori da su one izgrađene u svrhu utvrđivanja uskog mjesta radi prijenosa ili prijelaza preko Neretve). Postoji mogućnost da su se u početku tereti na tom mjestu prenosili sustavom «žičare» između nasuprotnih kula. Ubrzo je izgrađen drveni most sa srednjim visećim dijelom i bio je smješten iznad razine visokih voda. Ovaj most je ostao u upotrebi skoro čitavo stoljeće, do izgradnje novog kamenog mosta.
Kako bi smanjio raspon novog kamenog mosta, mimar Hajrudin je izgradio nove zidove upornjake, koso postavljene u odnosu na uzdužnu os mosta. Postojeće zidove i kule utvrde iskoristio je, djelomično ih nasuo, te se na njih oslonio. Prilaz novom mostu izveden je nad ranijim prilazom drvenom mostu. Podignuti su bočni zidovi prilaza mostu, te je između njih izveden zemljani nasip. Na njemu je, u debelom sloju crvenice i vapna, postavljena kamena kaldrma.
O gradnji mosta malo se zna. Zapisana su samo sjećanja i legende i ime graditelja Hajrudina. Čak i danas, kada su izvađeni dijelovi mosta iz Neretve i ispitani svi sastavni dijelovi, ostaje zagonetka o načinu same izgradnje mosta i nekoliko tehničkih pitanja vezanih za nju: kako je izvedena skela, prevezen kamen s jedne na drugu obalu, kako je skela izdržala dugo razdoblje gradnje. Zbog toga ovo djelo možemo svrstati u najveća graditeljska ostvarenja svoga doba.
Prema sjećanju Katib Ćehaje glavni problem za graditelja mosta, mimara Hajrudina, je bilo podizanje skele za luk mosta bez njenog temeljenja u koritu Neretve. Umjesto temelja on se odlučio da postavi upornjake (oslonce) od vapnenca koji sa krilnim zidovima povezuje uz priobalne stijene. Mjereno od ljetnog vodostaja rijeke on je podigao upornjake i sa te visine započinje gradnju svoda luka. Početak svoda naglašava profilom.
Upornjaci (oslonci) mosta su građeni od dvije vrste kamena: «tenelije» koja ima finiju završnu obradu i tanje spojnice, i konglomerata koji ima grublju površinsku strukturu, a šire spojnice. Blokovi tenelije su se koristili za izgradnju baze upornjaka (dio ispod vijenca), za čeone dijelove upornjaka (okomito na osovinu mosta) kao i za rubove upornjaka. Ostatak vidljivih dijelova je uglavnom rađen od konglomerata. Na pojedinim mjestima, u veoma maloj količini, u upornjake je ugrađivan i čvrsti vapnenac. Može se reći da je zidanje upornjaka rađeno u dva dijela: prvi, fini vanjski dio rađen od bolje kvalitete čija je debljina varirala od cca. 3 m pri dnu do 0,5 m na vrhu (dio izgrađen od tenelije i konglomerata), i drugi dio, koji predstavlja ispunu, od lošije kvalitete kamena koja je služila kao veza između vanjskog dijela oslonca i bočne bazne stijene, ispunjena konglomeratom i krečnim malterom.
Krilni zidovi mosta se nadovezuju na upornjake sa uzvodne i nizvodne strane i predstavljaju njihove nastavke. Oni pod izvjesnim kutom zaštićuju dijelove obale na koje se oslanja most od udara vode i izvedeni su do razine vijenca mosta. Ovi zidovi su također postavljeni na prirodnoj podlozi dok tehnika njihovog zidanja nije ista sa tehnikom zidanja samog mosta, tako da su oni vjerojatno bili naknadno preziđivani i dograđivani. Ovo je posebno vidljivo na krilnim zidovima uz lijevu obalu, gdje su bili postavljeni i natpisi o opravkama kula i mosta. Nakon ratnih razaranja navedeni zidovi su bili oštećeni, neki elementi su bili ili oštećeni ili su nedostajali, dok je iznad zidova bila bujna vegetacija.
Luk mosta je izgrađen od tenelije. Oblik luka mosta je rezultat mnogih nepravilnosti uvjetovanih deformacijama intradosa (unutrašnje linije luka). Najbliži opis luka bio bi krug čiji je centar spušten u odnosu na vijenac. Luk je započinjao od razine vijenca. Sam luk mosta se sastojao od:
– svoda sastavljenog od 111 redova lučnih kamenova, ukupne širine 3,95 m i prosječne dubine 0,8 m. Svaki red je napravljen od 2-5 tesanika, pa se tako mogu pronaći pojedini komadi dimenzija i preko 2 m, odnosno upornjacima do 3,23 m. Kameni blokovi su međusobno bili spojeni sa metalnim spojnicama (klamfe i klinovi) postavljenim u tri smjera. Željezni klin je bio ugrađen u svaki kameni element, zaliven olovom, a onda klamfama vezan za druge kamene elemente. Visina svoda je ravna visini čeonog luka;
– rebraste konstrukcije za učvršćivanje, sa dvije šupljine na svakoj strani rebra, koje djeluju kao olakšavajući otvori. Zidovi su postavljeni u širini od oko 80 cm sa svake strane, čime je izbjegnuto opterećenje konstrukcije svoda koje bi nastalo ispunom od zemlje i lomljenog kamena. U poprečnom presjeku ovih šupljina se uočava izvjesna asimetrija, tako da je uzvodna šira za oko 20 cm od nizvodne. Uz desnu obalu pojavljuje se iznad dviju paralelnih zasvođenih šupljina i jedna horizontalna, kakve na suprotnoj strani nema.
Aida Šarac, rođena 14. 02. 1991. godine u Sarajevu. Bachelor Historije umjetnosti i Književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Trenutno četvrta godina Nacionalne historije umjetnosti i Bibliotekarstva. Volonter Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine i aktivna članica Udruženja “Metamorfoza”. Aktivno se bavi slikarstvom. Urednica je portala Glasnaroda.ba.