Zoran Janković
PRVE SUZE
Kad hoćete nešto da napišete, nije to teško. Samo pustite da vas nose slova, koja pretvorite u riječi a od njih napravite tekst. Teško je tim slovima ostaviti trag koji će nekom biti poruka; znak koji će mu ostati urezan u pamćenje i pouka sledećim generacijama. To je želja svakog ko se bavi pisanjem. Cilj ovih riječi je baš takav da ostavi poruku običnom čitaocu, da se zamisli kad pročita ovu priču. Da razmrda svoja sjećanja jer u svakom od nas ima neka priča o sudbini nekog bića. Pustite svoja slova ili darujte svoje riječi nekom ko će to učiniti za vas. Šteta je ne ostaviti za sobom neki trag.
Ovu priču mi je u dugim, zimskim večerima, za vrijeme školskog raspusta, kad sam bio mladić, pričao moj deda. Ovo je priča o tome kako su prvi put plakali deda i njegov unuk.
Mnogo sam volio moje dedu i baku po majci. Provodio sam zimski i ljetnji raspust u širokoj vojvođanskoj ravnici. Bili su to bezbrižni dani kad sam mogao da živim slobodno, bez uobičajenih obaveza za mladog čovjeka, kao što su škola i roditelji koji su uvijek htjeli više i bolje. Rijetkost je tada bila da neko mojih godina provodi većinu raspusta na selu. Bilo je to doba kad je razlika između sela i grada bila velika. Ja sam uživao u životu na selu prvenstveno što sam imao dedu čije su logike odudarale od svih pravila o odnosima između deda i unuka. Kod mog dede svako je bio gost tri dana a četvrti dan bi imao svoju obavezu, naravno onu koja priliči godinama i snazi. Moj posao se sastojao od toga da čistim štalu i hranim konje i krave. Naravno da nisam uživao smradu balege koju sam dva puta na dan vozio na tragaču[1] ali sam zato uživao da timarim konje. Uživao sam u zimskim, vedrim popodnevima kada bi mi deda dao ja jašem konje. Moja ljubimica je bila jedna stara, bijela dama koja se zvala Vilma. Kobila koja je bila umorna od života i teškom rada. Zimi se odmarala pa su moje popodnevne šetnje odgovarale. I meni je odgovarala njena narav jer sam bio jahač amater.
Sam događaj, kada u odredjeno vrijeme životinje čuju da dolaziš i javljaju se jer znaju da im donosiš hranu, je razvijao u meni, u mladom čovjeku, osjećaj da je nekom potreban, da ga neko očekuje. Sve sam to radio praćen budnim okom mog dede koji to nije radio zato da vidi da li sam pogriješio, nego iz brige da ne radim više nego što priliči mojim godinama i uzrastu. Večeri su bile najljepši događaji. Tada bi deda, posle sumraka koji zimi dođe nekako prerano, (Prosto mi žao i danas što dani zimi ne traju duže.), sjeo u omalenu kuhinju, upalio radio marke Melodija sa tipkama kao na klaviru ali u jednoj boji. Na tom radiju se slušala samo jedna radio stanica Glas Amerike. Nije moj deda bio neki protivnik bivšeg nam režima. Bio je, jednostavno, čovjek koji je htio da čuje drugačije vijesti. Posle tog rituala sjeli bi i večerali a to je trajalo. Ja sam valjda od mog dede naučio da i danas jedem polako i da gledam u ono što jedem. Moja baka je govorila da treba gledati u ono što jedemo zato što hranu treba poštovati jer ona je jedan od izvora našeg života. Baka bi posle večere sjela na svoje uobičajeno mjesto, na malu stolicu pored šporeta. Tu, u njenoj blizini, na najtoplijem mjestu, bi spavala neka, srećna mačka. Deda i ja bi ostali za stolom i uvijek bi poveli neki običan razgovor a on se po pravilu završavao nekom pričom iz njihovog života a i imali su šta pričati crnogorski gorštaci iz Nikšića koji su igrom sudbine proveli u Vojvodini više od pedeset godina života a pritom posle svakog rata pravili kuću. Obična balkanska sudbina. Napraviš kuću kao mlad, stvoriš porodicu i stekneš imetak a neki krojači svjetskih pa i balkanskih sudbina smisle neki vrlo važan rat, najčešće između komšija, kojima prvo objasne koliko se razlikuju i mrze i onda ih ostave bez imetka, porodice a i bez komšija. To se porodici moga dede dva puta u životu desilo. Ta priča je, sa one perspektive, kad sam ja bio mlad, prije četrdesetak godina, izgledala nevjerovatna ali eto ponovila se baš isto toliko godina kasnije.
Kad sam bio u ozbiljnim, momačkim godinama, prvog maja 1972. godine, umrla je moja baka Mileva. Nestala je tiho kako je i živjela. Rijetko je je bila bolesna a bila je krhke građe još rijeđe se žalila. Ona se jednostavno ugasila. Javili su nam za njenu bolest. Sutradan u bolnici, kad smo mi stigli, saznali smo da je umrla. Bio je to moj prvi, pravi šok u životu. Nije to bila prva smrt u mojoj porodici i ja nisam znao sebi da objasnim razlog stanja u kome sam se nalazio. Kasnije sam dugo razmišljao o tome zašto sam dugo osjećao nezamisliv bol u sebi. Jedino što sam, do današnjeg dana, mogao da zaključim je da sam se ja tih dana rastajao od djetinstva, od rane mladosti u kojoj sam ja bio ispunjen beskrajnom pažnjom i u kojoj sam živio bezbrižno. Prije sahrane, pa i nekoliko dana kasnije ja sam jednostavno nekontrolisano plakao. Nisu pomagale nikakve priče. Ja bih samo osjetio neku čudnu bol, kao da se otkida dio mene, okrenuo bih glavu ili izašao i iza nekog ugla plakao. Ali vrijeme je lijek za sve rane koje nam nanosi sudbina a ona je uvijek ono što će nam se desiti sutra. Zato treba svoje suze isplakati na vrijeme.
Sjećanja koja blijede a ne zaboravljaju se, potisnu novi doživljaji i onda jednog dana shvatimo da razložno razmišljamo o događajima koji su nam doskora činili bol. Čovjekov mozak je skoro idealna mašina. Nedostaje mu samo jedna opcija: RESET YOUR SELF.[2]
Sljedeći zimski raspust sam provodio kao da se ništa nije desilo, samo što smo mi ostali ukućani radili i one poslove koje je radila moja, pokojna baka. Poslije nekog, napornog dana a jedne, hladne večeri, kad smo promrzli, na brzinu, nešto večerali, deda me je pomilovao po kosi. To me je iznenadilo jer on nije bio čovjek koji je bio sklon fizičkoj nježnosti kao većina ljudi koji su živjeli težak paorski život. Pogledao me je i rekao:
„Rastu ti brkovi. Postaješ čovjek. Hoću da ti kažem da nije sramota kad čovjek plače, da isplače bol. Bol ne smije nikad biti žalost za propuštenim ili izgubljenim. Za onim što ne možeš vratiti za njim i ne treba žaliti. Dobro je da si isplakao svoj bol i sad si čovjek. Ispričaću ti priču kad sam ja prvi put plakao a imao sam više od četrdeset godina. Moja generacija nije imala vremena ni da se žali a kamoli da plače. Takva su to vremena bila. Ili smo radili ili djecu rađali ili smo ratovali. Nikad sve to zajedno.“
Bio sam iznenađen načinom na koji je deda razgovarao samnom. Nije bilo, kao ranije, nekog uvoda, neke teme koja bi bila povod za priču. Nije razgovarao samnom kao da mi drži predavanje nego je pričao samnom kao sa prijateljem i to mi je godilo. Osjetio sam kao da sam u tom momentu nekako narastao. Isprsio sam se. Ispravio leđa i ne trepćući slušao njegove riječi.
„Ti znaš kakvu smo nesreću doživeli za vrijeme prošlog rata. Pričali smo ti svi i više puta. Nije to loše, jer mladi ljudi često slušaju površno a najviše vole da čuju svoj glas. Zato mladima treba pričati često jedno isto, da zapamte pa ako im ostane u sjećanju da ispričaju sledećim generacijama.”
Ja sam o životnom putu porodice moje majke znao svaki detalj. Bio sam siguran u to i nije mi bilo jasno kakve to ima veze sa plačom mog dede tamo neke godine kad se rat već bio završio. Naravno, da to nisam rekao nego sam samo u sebi razmišljao o tome i gledajući, u jedan ugao poluprazne sobe, se sjećao priče o sudbini dedine porodice za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Oni su živjeli, kao dobro situirana porodica, na jednom salašu samo nekoliko kilometara daleko od mađarske granice. Bili su prvi na udaru u kratkom šestoaprilskom ratu 1941. godine. Deda je ranije bio, na brzinu, mobilisan u jugoslovensku vojsku koja se na brzinu i raspala. Poslije nekoliko mjeseci moja baka je sa četvoro djece odvedena u Mađarsku, u logor koji se nalazio u selu Šarvar. Kasnije su prebačeni u drugi logor po imenu Barč. Sama, sa nejakim ćerkama koje su imale 11 i 9 godina, sa sinom od 7 godina i blizancima koji su još bili bebe, nesretna žena je preživljavala golgotu stotina nevinih ljudi od kojih su mnogi u tim logorima i stradali. Jednog dana kad je neko zamislio da je uspostavljena neka država na teritoriji Vojvodine, koja je bila raspolućena između Njemačke, Mađarske i hrvatske vlasti, učinjen je po riječima te vlasti „gest dobre volje“. Djeca od 6 godina pa na više su odvojena od roditelja i poslata u Sabirne centre. Niko nije znao šta to znači i zašto se to radi ali niko ih nije ni pitao. Mojoj majci je moja baka samo obukla najbolje što je imala i rekla joj:
„Idi sine za onom djecom. Tamo će ti biti bolje.“
Stotinjak djece je putavalo, u stočnim vagonima, nekoliko dana a da niko nije znao gdje idu a izbezumljena djeca nisu ni pitala. (Moja majka nikad nije pričala o tom dijelu svog života detaljno. Na svako podpitanje bi odgovarala da se ne sjeća ali sam uvijek imao osjećaj da i onog što se sjeća ne želi da kaže.) Sabirni centar za djecu bez roditelja se nalazio u Novom Sadu. Čudno ime za centar u kome se nalaze djeca koja su na silu odvojena od svojih roditelja. Istine radi, mnogi roditelji su i željeli da im se djeca sklone bilo gdje zbog uslova u kojima su živjeli u logoru. Čudnom igrom sudbine danas poslije pedeset godina moja majka živi u Novom Sadu.
Život u tom centru je bio neuporedivo bolji od onoga u logoru. Tekuća voda, sapun, redovna ishrana i čista odjeća su bili raj poslije logorskog načina života. Ubrzo je, naročito starijoj djeci, postalo jasno šta je cilj odvajanja djece od porodice i brige koja im je pružana. Oni su određeni da preko Crvenog krsta budu usvojeni od porodica koje su za to imale uslove. Kad je vlast bolesna onda se i bolesne ideje mogu učiniti logičnim. Srušiš ljudima kuću, oduzmeš im sve, strpaš ih u logor a onda se zabrineš za tu njihovu djecu i daš ih nekim drugim ljudima na usvajanje.
Poslije nekoliko mjeseci urednog života i dobre ishrane, kad su se djeca navikla na život u centru, čula bi se i vesela, dječija graja jer mladost je takva. Brzo prihvata novi način života. Jednog dana su im donijeli novu odjeću i centru su se pojavili neki ljudi, koje oni nisu poznavali, a koji su se brinuli da djeca svako jutro budu uredno obučena i počešljana. Učili su djecu kako da se ophode prema drugima, blago, skoro roditeljski, što je ulivalo povjerenje kod djece koja su bila navikla na grube riječi koji su im upućivali njihovi stari vaspitači. Djeca su naučena da mirno stoje u redu po veličini, baš kao da se radi o nekoj priredbi ili sletu. Jednog dana je ta smotra potrajala duže nego što je bilo uobičajeno i bilo je više nepoznatih ljudi koji su samo gledali i nisu ništa govorili. Tog jutra se nije čula uobičajena dječija graja jer su se djeca bojala nepoznatih ljudi koji su samo gledali i ćutali. Poslije smotre pozvali su moju majku da dođe u neku prostoriju. Bila je to obična, topla soba sa visokim plafonom u kojoj su sjedili jedan čovjek i jedna žena, koje moja majka nije poznavala, i njena vaspitačica koja je poslije nekoliko minuta izašla napolje. Nepoznata žena je izvadila vezenu maramicu u koju su bile zamotane svilene bombone i ponudila mojoj zbunjenoj majci. Poslije svega što joj se događalo u poslednjih pola godine, povjerenje djevojčice od devet godina je bilo teško pridobiti. Razgovarali su nježno s njom o nekim temama koje ona nije mogla da razumije pa bi samo ponekad klimnula glavom ne skidajući pogled sa svilenih bombona koje nije pristala da uzme. Nekoliko puta bi vaspitačica provirila kroz vrata, klimnula glavom i izašla.
„Kad budeš živjela kod nas imaćeš svoju sobu, igračaka koliko hoćeš, a svako jutro budićete svilene bombone koje će stajati na stolu.“
Govorila je žena nježnim glasom osobe koja u sebi nosi veliku bol. Bio je to bol žene koja ne može da rodi dijete a želi da svoju ljubav daruje još jednoj osobi. Tihi je glas, koji je bio nesrazmjeran njenom krupnom stasu i grubom licu, i što je vrijeme više prolazilo, činio je djevočicu sve smirenijom i ona je, poslije bezbroj puta, prihvatila ponuđenu bombonu, ali je brzim pokretom, ni ona sama nije znala zašto, sakrila u džep.
(Kad mala djeca provedu duže vremena sa svojim vršnjacima nauče brzo da kriju od druge djece njima drage stvari.)
Ponudili su je drugom bombonom, nasmijavši se iskreno i začudo i na njenom licu se pojavio osmjeh. Prvi put poslije pola godine na dječijem licu se pojavio osmjeh. Nepoznati čovjek je izvadio iz debele, kožne tašne tešku kapu sa šiltom čiji je gornji dio bio crvene boje i rekao:
„Ovo je moja kapa. Ja sam željezničar. Kad dođemo kući sašiće ti majka istu ovakvu kapu.“
Stavio joj je kapu na malenu glavu i djevojčica je izgledala smiješno jer joj je kapa zauzela pola glave, ali kad je vidio pogled svoje žene zamrznuo mu se osmjeh na licu. Shvatio je da je rekao pogrešnu riječ. Rekao je MAJKA. Djevojčica to kao da nije ni čula. Bila je zauzeta bombonama i kapom koja joj se sviđala.
Poslije formalnosti koje su obavili u Crvenom krstu otišli su vozom za Vršac koji je bio novo mjesto stanovanja moje majke, djevojčice od nepunih deset godina. Prošle su ratne, četiri godine bezbrižnog života a nježna djevojčica je izrastala u lijepu djevojku. Bili su srećna i vesela porodica. Jedna od rijetkih koju ratni vihor nije odnio ko zna kakvim putevima prvenstveno zbog stava njenog novog oca da je politika za neke druge a ljubav prema domovini kategorija koja mora imati mjeru baš kao i riječi koje se izgovaraju u smutnim vremenima. Poslijeratno vrijeme nije unijelo mnogo spokoja među stanovnike Vršca. Blizine rumunske granice koja je donosila svakakve putnike koji nisu uvijek imali dobre namjere. Bilo je to doba migracije raznih uniformisanih lica, oslobodilaca koji su smatrali da mogu da rade šta hoće. Bilo je to poratno vrijeme kad su djecu najradije držali podalje od ulice i pratili su ih u školu svaki dan.
Ovo je bio dio priče o životu moje majke i njene porodice za vrijeme Drugog svjetskog rata koji sam znao. Znao sam da je i moj mlađi ujak bio usvojen i živio je u Šabcu. Znao sam, takođe, da moj deda odmah kad se sastao sa mojom bakom otišao u Crveni krst sa nekom potvrdom koju je ona čuvala čitav rat i poslije nekoliko dana dobio adrese na kojima su živjela njegova djeca. Nisam znao samo za ovaj dio priče kad je moj deda plakao.
„Čim sam dobio adresu porodice kod koje je živjela tvoja majka ja sam se uputio u Vršac. Putovao sam od Novog Sada do Vršca dva dana i stigao u neko kasno prijepodne. Brzo sam našao kuću u kojoj je živjela tvoja majka. Bila je to odlično ciglom ozidana kuća uredne fasade sa velikom željeznom kapijom.“
Opisivao je deda kuću kao da je to najbitniji detalj zbog koga mi priča priču. To je česta pojava kod ljudi koji su skoro zidali kuću ili su je više puta pravili.
„Primjetio sam na kapiji kanap koji je služio da se pokrene metalno zvonce. Kanap je bio dugačak nekoliko metara jer je zvonce bilo u prednjem dvorištu da bi ga mogli čuti. Povukao sam nekoliko puta zvono i uznemireno čekao da se neko javi. Kapija je bila visoka oko dva metra tako da nisam mogao vidjeti dvorište. Pozvonio sam ponovo i poslije, meni se učinilo dugog čekanja, čuo sam zvuk drvenih papuča koje su kloparale po ciglom obloženoj stazi.“
Začuo sam veseo dječiji glas:
„Tata jesi li ti? Opet si zaboravio ključ!“
Ćutao sam nekoliko trenutaka i rekao:
„Ja, sine, trebam tvoje roditelje. Da li su kod kuće?“
„Tu su, naravno da su tu.“
Odgovorila je naivno djevojčica.
„Ko ste vi, gospodine?“
„Ja sam tvoj tvoj tata.“
Odgovorio je moj deda spontano i kajao se zbog toga dugo. Istog momenta moja majka je otišla u kuću i donijela malu drvenu stolicu. Popela se na nju, pogledala kroz špijunku na vratima i rekla:
„Vi niste moj tata. Vi ste prevarant. Sklonite se od kuće ili ću pozvati ujaka.“
To je bilo savjetovano djevojčici ako neko nepoznat bude instistirao da uđe u kuću. Neki brkati ujak je u mašti bio uvijek prijetnja nezvanom gostu.
Primijetio sam da su svjetlucale oči moga dede, dok je ovo pričao i vješto sam uzeo flašu sa rakijom i nasuo mu u njegovu omiljenu čašicu.
Nasuo sam i sebi sa zebnjom šta će deda reći jer i meni je to bila treća čašica. Nije reagovao samo je gledao kroz prozor negdje u daljinu i sjetno rekao:
„Tada sam mislio da se srušio moj svijet. Otišao sam niz strmu ulicu sa suzama u očima, okrećući glavu svakog momenta u strahu da mi ne promaknu ljudi kod kojih je živjela moja kćerka. Nisam htio da ponovo zvonim dok oni ne dođu. Bio sam s druge strane ponosan na moju kćerku i zahvalan ljudima koji su je dobro vaspitali i naučili da se čuva u tim nesrećnim vremenima. Plakao sam dugo i glasno, baš kao ti na Milevinoj sahrani, da pobijedim bol, ne za izgubljenim ili neostvarenim, nego bol za vremenom koje je prošlo. Vremenom kada sam uživao gledajući kako moja djeca rastu. Te suze su bile i izraz radosti koji sam nosio sa sobom, radosti koja je značila da će naša porodica ponovo biti na okupu.“
Jednom poslije mnogo godina i ja sam se osjećao tako. Za vrijeme posljednjeg bosanskog rata živio sam osam mjeseci odvojen od moje djece. Znao bih naveče da odem u šetnju koja nije imala cilj. Gledao bih u nebo i razmišljao o tome kako to isto nebo i zvijezde vide moja djeca, kako bi lijepo bilo kad bih mogao da postanem ptica ili avion i da odletim do njih. Nisam imao suze u očima jer sam ja moje suze davno isplakao. Ili mi se to samo činilo.
Ovo je bila priča o suzama mog dede i mojim suzama. Cilj priče sam rekao na samom početku.
Moja majka je živjela sa porodicom u kojoj je rođena sve do 1953. godine kad se zaposlila i ubrzo udala za moga oca.
Ja ću zauvijek ostati zahvalan mojim, dragim dedi i baki što su mi pomogli da od dječaka postanem čovjek.
[1] Tragač su kolica za prevoz djubreta sa jednim točkom. Ona nemaju sanduk kao obična gradje-
vinska kolica nego imaju samo dno na koga se stavlja djubre. Ovaj izraz je uobičajen u Bačkoj.
[2] Poništi se. Vrati se u probitno stanje.

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/priroda-pejzazi/zima-sneg/slides/planine-okovane-snegom-i-ledom.html