Redakcija NEPROLAZNI SJAJ SVILE:
MATERNIČKO OSJEĆANJE SVIJETA
(Antropološki i fenomenološki traktat o poeziji Elvire Kujović)
Reci: “Kada bi more bilo tinta za riječi moga Gospodara,
more bi se potrošilo prije nego bi se potrošile riječi mog
Gospodara makar donijeli kao pomoć još toliko (tinte)”.
(Kur’an, sura Kehf, 109 ajet)
1.
Da se književni kritičari razilaze u ocjenjivanju mnogih savremenih tekstova – redovita je i više manje normalna pojava, čak i onda kada se izriču oprečni sudovi o pojedinim piscima i njihovim djelima. Ako se književnost shvati kao posebna forma ljudske svijesti, kao poseban oblik ekspresije doživljenoga, dakle, kao saopćavanje i prihvaćanje saopćenoga što ona, htjeli mi ili ne, zapravo i jest – ta nam pojava postaje potpuno razumljiva. I kao što nema umjetničkog djela gdje stvaralac, osim makar i neznatnog djelića vremena i prostora u kojem egzistira, nije unio i djelić sebe, tako nema ni prave prijemčivosti, rezonace koja nije ujedno i lična, jer bez toga ličnog nema umjetničkog doživljaja. Apsolutna objektivnost nije, dakle, ni teoretski moguća, ona se negdje u beskonačnosti potpuno poklapa s apsolutnom subjektivnošću (koja je “u krajnjoj instanci” također objektivno uslovljena), pa je prirodno da ljudi raznih nadarenosti, emotivnih iskustava, senzibilnosti i ukusa, makar da polaze s istih društvenih i ideoloških pozicija, o jednom istom tekstu sude različito. Oni, naime, sude na osnovu različitoga doživljaja (razumije se, ako su toliko objektivni da hoće da budu subjektivni, tj. ako žele i umiju kazati ono što zaista misle, odnosno doživljavaju bez rezerve i obzira, bez računa i raznih kombinatorika).
Ono umjetničko djelo koje ne budi emociju nije umjetničko djelo. Ono koje ne budi lijepu emociju nije visoko umjetničko djelo. Pjesma koja u nama ne uzbudi čisto, lijepo osjećanje, nije lijepa lirska pjesma. Ona može imati drugih dobrih osobina: misli, originalnosti, stila, snage, ali ako ona nije zagrijana osjećanjem, ona neće biti pjesma najvišega reda. Takve pjesme ostaju uvijek hladne i napregnute.
Drugi je uslov da pjesma bude jasna. Nejasnost ubija misao kao da je i nema, ne da utisku radi koga je pjesma pisana ni da se stvori, mučna je sama po sebi, kao vječita zagonetka koja se titra s čitaocem i kao znak pjesnikove nemoći da se izrazi, te je kao takva antiestetična u najvišem stupnju.
Najzad, treći uslov da je cijela pjesma treba da je lijepa.
*
Dobro je što prilikom detektiranja i ustoličenja novih pjesnika o njihovoj kakvoći izraza više ne govore i ne pišu generacijski kritičari. Književno-arbitarski neurotičari nemaju više one moći (a kad su je uostalom i imali?) kojom bi mogli da podijele jedan te isti korpus mlade i savremene poezije, bilo da se radi o priopćajnoj poeziji, prozodijskoj ili opet o poeziji koja nema nikakve relacije prema stvarnosti jer za svoju građu uzima jezik, dureći se onim što je neizrecivo.
Elvira Kujović uza se pripija sve ono što drugi mogu odviše lako da odbace. Tankoćutna i suptilna, ona nas uči kako se može otpjevati ono što će drugi površno izgovoriti kao goli dekor.
Razapeta na tijelu vlastite pjesme i njezina ustroja, meandrirajući (ne razarajući pritom) u svojoj sintaksi bljeska, te s druge strane ukorijenjena u gotovo romantičnom uzdignuću sublimirane ljepote, ona nam nudi apolonijski vrč žudne osjećajnosti. Njezina poetska funkcija poručivanja pretvara se u komunikaciju, prije svega, u slušanje lirike.
Njezin svijet percepcije nije produkt obilna i neukrotiva života; on se rađa iz stroge spekulativnosti apstraktnim uzorcima što je čini, pomalo, ekscentričnom pjesnikinjom. Ona je usamljena i već time interesantna za problematizaciju. Da li je ona sva unutarnja, sama sebi, pa i nama beskonačno zanimljiva, ne znamo, vanjština to ne odaje, a mogla bi da navijesti to materničko osjećanje svijeta.
Primjećujemo obrise svijeta u kojem se njezina misao kreće, jer svijet jeste rastrojen od sukobljenih identifikacija, te je stoga moguća i takva doživljajnost, tj. prožetost teksta.
Kao što, vjerovatno, autorica sve čita, tako joj se i poetski spis podjednako obara na sve – i filozofiju i teologiju i poetiku. Ali, odlučujuće su pojedinosti iz poetskog gradiva i one određuju cjelinu.
Tehničnost – ovdje – stiha je filozofičnost, odnosno, način gradnje guta niz referenca (samu sebe), što bi htjelo biti ideologija, a ako jeste, tada je ideologija – superstruktura teksta. U nekim primjerima, pjesnikinja sebi dopušta odviše smiono da izrekne što jeste a što nije (protok tvrdnje, a potom susljedne negacije). Pritom, ona emitira raskoš slika protežući na sve ono što je dostojno njene ljubavi.
Riječi nisu uništile slike. Bolje rečeno, ne stvaraju se tolike nove riječi koliko se traži i oživljava stari smisao sapet novim jezičkim kategorizacijama. Možda je interesantnije kako pjesnikinja Kujović širi semantički opseg riječi po zakonima auditivne plastike protežući taj princip gotovo u cijeloj knjizi. Ona očvrsne kontekst misli, morfološki i gramatički, slikovno i dramski, uspostavljajući višestruku povratnu slobodu vezivanja stihova.
Elvira je, ipak, zapitana nad samo jednim segmentom katastrofičnosti. Nju zaokuplja bojazan da život ne zgasne. Sublimirano i kroz san protkano budi se lirsko geslo pjesnikinje okruženo atmosferom tjeskobe. Na taj način ona nas oduševljava i plaši, uvijek na oštrici jezivog i očaravajućeg. Pritom, disonantnost nadilazi samo konotacijom onog što je čudesno, dakle, poetsko. S jedne strane, demonski postupak, s druge strane božansko, utješno, kao Kul huvallah ili kao poezija napokon.
Kujovićka se predstavlja kao pjesnikinja sumnje i snomorice, riječju apokalipse. Ono što bi trebalo postati neprikriveni psihogram njenih unutarnjih predstava ne skida posve svoj veo, ono i nadalje vapi za oslobođenjem od potpune sumnje i pogleda u daleka prostranstva svjetla i mrkline, ali ne bez kompasa i geografske karte.
Impersonalna topika u poeziji Elvire Kujović posjeduje zaista magičnu privlačnost i neuobičajen priopćajni kanal. Naime, koliko se god dobronamjernih upinjalo da iznađe sličnost s već poznatim obrascima unutar savremene poezije, bojim se da je neće naći, što je zaista hvale vrijedan napor ove neobične žene. S jedne strane, to je etičko promicanje vlastitih vizura o svijetu, a s druge pak strane separirana jezička sloboda izvan svih okvira svakodnevnice. Elvira unosi srce s posebnim osjećajem za harmoniju u pomalo neobaroknoj sklonosti naspram neuhvatljiva vodopada riječi. Reklo bi se, ovdje se radi o iskliznuću iz jezičkih standarda. Smislena, koliko to modernost dopušta u izrazu, ipak joj je stih kao optočen patinom starine i zbog toga strogo organiziran.
Ova se poezija pomiče u vlastitu sferu postojanja i razumljivosti. Ipak, segment fonološkog i semantičkog izvanredno je uravnotežen. To je poezija koja se nije odvojila od društva i njegovih problema, a koja u isto vrijeme ukazuje na tragiku individualne egzistencije. Ona je u traganju za dubljim smislom.
*
Ova pjesnikinja umije ukazati na značaj predmeta, pa makar se neki dijelovi prikazivali i u negativu. No, valja pri tom napomenuti, da ona, u suštini, teži uravnoteženom prikazivanju života, bez napuhivanja u bilo kojem pravcu i bez namjere da izduši drugu dušu i da je dovede u stanje stresa. Ona zaobilazi udvornost, postaje pažljiva motriteljica i proricateljica njihove sudbine služeći se različitim sistemima vrednovanja. U takvom praćenju i problematiziranju ratnih i postratnih sudbina sirijskih, bosanskih i sandžačkih apatrida, ona je, prije svega, vođena moralnim i intelektualnim impulsima. Kao promućurni sudionik tih zbivanja, otkriti će ono što bi se moglo nazvati neprosvijećenim despotizmom nad nedovoljno razumnim subjektom.
Negativno iskustvo egzistencije i dalje jeste nomen action ove poezije, ali je profinjena poetska tvorba, unutar mikrostrukture, bez sustezanja direktnošću, sugerirana velikim rasponom nastojanja pojedinih pjesama u kojem je bio moguć korektiv i dotjerivanje. U svakom slučaju one su nastale u očekivanju: nipošto istoka, ali ni zapada, ni juga, već hladnog sjevera, čiji smisao (govornu sintaksu) pokušava otopiti u višak konotativnosti i zavodljive atmosfere.
*
Elvira je pjesnikinja uhvatljive smislenosti. Njezin stih joj ne pršti od nejasnih asocijacija, ne odlazi bespovratno u nepoznato, već zadržava konture vidljiva i prepoznatljiva svijeta. Primarno uporište ove poezije neće zapostaviti vezu s izvorom koji kao da želi imitirati pramaglicu postanka neke misli utkane u strukturu pjesme, svjesno zaobilazeći podrivače i to slijedom osobnih tokova difuzije riječi. Šta bi se to moglo podrivati? Pa upravo tečnost u izrazu koji ona postiže i ta tečnost se osjeća taktilno kao nezaustavljivo protjecanje poetskih slika.
Stoga će se ova poezija čitati spokojno, na onoj distanci gdje je moguće uočiti pukotine u percepciji stvarnosti i primiti poetikološki sakrament Elvire Kujović. Unatoč bezbrojnim pretapanjima živih slika i pretapanja stvarnosti u stvari, stvari u konkretnu scenu nadsvodnjavanu svjetlećim svodom, odnosu eksterijera i interijera, i to onog duhovnog, kao i konkretnog, prosudba o tehnici ovog pjevanja ne upućuje nas na puko otkrivanje na pozornici i obrtničku obradu materijala, već nas nosi čistom dinamikom rječitosti. Ta rječitost je neodvojiva od smisla, štaviše, možemo izdvojiti mnoštvo zasebnih cjelina koji egzistiraju zasebno i koji će služiti kao vezivo i osnovica šire zamisli. Pjesnikinja je, dakle, na svojevrsnoj straži. I sam će reći: /Pogledaj, majko,/ Sinovi tvoji/ Kakva su sad mora preplivali/ I koje obale/ Oglodanim/ Kostima svojim opkovali…
Za Elvirinu liriku može se reći, na prvi pogled, da je isuviše statična u izrazito estetskim prizorima, da je hermetična i stoga teško pročitljiva. Danas pak, s ove naše distance, taj mozaični svijet mitološke mašte, književnosti i priča ne izgleda nam toliko tajanstven. Pjesnikinja nas prisiljava da razmišljamo o cjelini i da malo-pomalo otkrivamo, skidajući ciklus za ciklusom, Elvirinu tajnu.
Ako je neko dokazao kvalitativnu vitalnost, onda je to zasigurno Elvira Kujović. Njezino se poslanstvo iskazuje u nejasnim porukama o ljepoti poraza, a ovaj put i o tuzi poraza, jer tuga bez ljepote ne ide, niti obrnuto, kao i sukob i borbu između slobode i sreće. To dvoje, sloboda i sreća, zajedno podižu glave u srcu čovjekovu, ali zajedno ne mogu postojati. Sloboda je širenje, sreća sužavanje. Sloboda je nezavisnost, sreća je zavisnost od hiljadu sitnica. Sloboda je najčešća posljednja pobjeda nad savladanom i odbačenom srećom.
Eros slobode i eros poezije zajedno, to je strašna i tragična sudbina, ali božanski uspon. Recimo, prvo što nam pada napamet: Van Gogh – uspon, prebijen, ali djelo znatno!
Kujovićka nikad nije odagnala određenu skepsu koja stoluje između poezije i zbilje i njihove slobode da postanu umjetnički derivat čiste imaginacije. Odjednom su pred nama razastrte lucidne opservacije i vrsne misli protkane neposrednom osjetilnošću. Diskontinuitet među pojedinim stihovima, ili čak i u njihovim dijelovima – razmak u kojem čitaočeva mašta bježi u potragu za kontekstom koji će ih spojiti – proizvodi osebujan učinak Elvirine fuge, tog osnovnog strukturnog judo-zahvata njezine slobode. Muzički zvučne sugestije nisu joj toliko važne koliko su joj važne kao podsjetnik, ili crpilište, ili opet kao podstrek za vlastite jezičke orkestracije.
Ništa od izrečenog neće pridonijeti zatamnjenju poezije i jezika. Naprotiv, ova će poezija osvjetljavati naša protuslovlja, naše nemire i spokoje, a može se nastaviti, ne bez iskušenja, i u nekom drugom pjesničkom djelu upravo zbog prepoznatljivosti u želji za rekonstrukcijom svijeta. A ko to još nije poželio? Suočiti se s različitim oblicima postojanja, mijenjati ih iz očaja i voljeti u odricanju.
Možemo zaključiti kakoona polazi od ličnog, singularnog i izoliranog iskustva i pokušava ga stilizirati u osjećaj čitave (možda neke nove) generacije.
*
Autor ovog teksta, kad je prvi put ugledao pesme nepoznate mu Elvire Kujović, prošao je kroz jaka i složena uzbuđenja.
Šta je ovo? – pitao sam vrli pitac.
Ovdje bi valjalo zbrinuti vazdan neke olakšice, a to bi značilo visiju spustiti u niziju, a duhovnu samoću vezati za svakovrsne oblike svagdašnjeg življenja i egzistencije.
Dakle, ta ista Elvira je negdje sva vatrena, u iskrama misli i slika. Vatrom spaja duhovno i materijalnio, objektivno i subjektivno. Kao da kaže u svojim pjesmama: sve što imamo je rezultat vatre u nama. Vatra je vrelina, vatra drži život. Eros je vatra, heroizam je vatra, rad je vatra, milovanje je vatra, poljubac je vatra, poezija je vatra, njezino pjesništvo je vatra. To je suma svake poezije, religije i filozofije, suma velikih kozmičkih zakona.
Sve što ona radi, panorama je njezina širokog paunastog dijapazona emocija prema njezinoj suptilnoj duši, a što je ona uspješno, magistralno prenijela svojim poetskim izrazom na kadrove svojih pjesama od temperamentnih riječi do akcionih tragova. Nigdje ona nije iznevjerila horizontale, srednji plan, čime je postignuta dinamična ritmizacija i to sa disciplinom i, paralelno, s opuštanjem poput stavaka neke optičke simfonije. Elvira je došla do izraza u kojem je mogala investirati svoj temperament i strast.
Čovjek se za jedan dan deset puta preobuče u zlo i dobro, deset puta ubije nekoga i deset puta izvrši samoubistvo i deset puta nanovo oživi i deset puta se preobuče u pametno i glupo…
U nje se priroda tako preoblači i preobražava, baš kao i njezin Sandžak i njezin Novi Pazar.. To je stijenje, to su vegetabilije, bogomolje; to su ujedno i ruševine i cjeline. Kiše i daždovi po njima potoke otvaraju, vjetrovi ih iz vertikala hoće oboriti u horizontalu, a opet je sve zategnuto i snažno, vrijeme i ljudi sve jednako krnje i jednako iscjeljuju. Pojedini dijelovi njezini se iznova vezuju, izlomljene linije se stežu, građevina se jednako preobražava, praznina njena je prepuna historije. Smrt tu ne prijeti bezobličjem. Tako barem misli briljantna Elvira svojim poetskim umijećem i ako misli tako, dobro misli ta filozofkinja sa pjesničkim kistom. Smrt i život u njenom vapaju, vidi se, kao nigdje, zajedno su na poslu građenja. Kao da ta volšebna meštarka kaže u svojim pjesmama: smrt je nadživljavanje i preobražavanje. Osjetit će ona mir u duši, kao što i mi osjetimo mir na njezinim pjesmama kad joj posao bude dovršen.
Čim ja okrenem glavu od njezinih pjesama, od tog božanstvenog i derviškog mira, kao da mi isti čas nagrnu neke brige i želje. No, kad se opet povratim tim pjesmama, osjećam, ili mislim, da je briga i želja dosta. Lahak kao oblak, putujem daleko, daleko sam već zahvaljujući takvoj poeziji. Čini mi se da, zahvaljujući njoj, mogu se lakše nositi sa vlastitim umiranjem i smrću, s osmijehom ulazeći u vječnu svjetlost, rasterećen mišlju da „smrt ne može ništa onome ko je životu sve dao“.
Njezine preobražavaju, dižu me od zemlje. nekud nose… Osjećam se kao prvo biće koje nije spavalo zato što još nije bilo sna i nije jelo zato što još nije bilo gladi. A ja, ovdje pred njima, čini mi se, mogao bih ne spavati, ne jesti, biti zdrav i živ, iako sam bolestan.
*
… niti je potekla iz osjećajne romantike, niti iz hipersenzibilnog resentimenta kroz jako složena poetizirana uzbuđenja.
Šta je ona? Ko je ta?
Mezar nije, džamija nije, spomenik nije. Vatra bi trebala da plamti i svijetli. Ona je sva vatrena i iskrena. Mislila je i pisala, iskrama govorila. Sve što jesmo i imamo, vatra je. Vrelina vatre drži život. Eros je vatra, heroizam je vatra, rad je vatra, milovanje je vatra, poljubac je vatra, poezija je vatra. Elvira neka bude što je i bila – vatra. Uvijek vatra, nekad manje, nekad više razbuktala, ali nikad ugašena, niti pepeo. Ako je i pepeo, to je onaj Ivaškijevićev iz filma „Pepeo i dijamant“od kojeg se kasnije nastaje dijamant kao što je i ona sama dijamant, a ne onaj pepeo kao kod drugih koji završava kao gar, čađ. Smeće ili, kako bi se to sofisticiranije reklo – makulatura. Kič.
Neka svake noći od izlaska do zalaska sunca, u društvu sa zvijezdama plamti njezina pjesnička žarulja.
Ona je više Dijete noći, nego Dijete dana. Noću se otvaraju kapije ideja i tajni. Danju je prostor svijeta sužen, ljudi ga ispunjavaju vrevom i taštinom. Na nebu caruje jedna zvijezda – pjesnik(inja). Nj.V. Poetesa. Šarl Pegi (Charles Péguy) ima jaku i smjelu riječ pred kojom se svako mora zamisliti: zakon kosmosa je noć; dan je skandal! Noću, prostor je strahovit; čitko ističe tajnu i ljepotu kosmičkog stvaralaštva. Noć je vječnost, dan je sadašnjost i, doista, često skandal.
Elvira se vraća u gužvu zbora. Tu je urnebes. U toj gužvi, njezina poezija je oaza, a riječi su njene poput hurmi, rečenični i sintaksički sklopovi poput bistrih potočića što izviru i uviru u tom Edenu.
Još ćemo jednom ponoviti da je Elvirina poezija i poetika oaza, ali ćemo, ovaj put, i dodati – oaza vedrine i zelenila, ali i one pustinjske mistike, toliko karakteristične za noći nad pustinjom (svijetom) i oazom (ambijentom) nad kojim ona divani.
Tu su tragovi haosa, prepune su mogućnosti misli, tajni. Pustinjski duh je stvaralački dio. Elvira je „pustinjak“; ona je živa strast za slobodom. U svom „pustinjaštvu“, ona je izradila velike stvari: svoj autonomni pjesnički jezik, svoju sopstvenu etiku temeljenu na Božijim principima i svoju sopstvenu slobodu uzdignutu do najviše apstrakcije.
Ona ide onim bridnim, tangentnim poljupcem smrti priopćiti nam nešto što je nepriopćivo, da objasni nešto što je neobjašnjivo, da pjeva o onome za što čovjeku nije dao Bog da nađe autentičnu glazbu kao onu što je ima u svojim kostima i što se samo u tim kostima može doživjeti. Je li to onaj strah od govora i teksta, kome pjesnikinja hoće ostaviti trag na papiru. To je grčeviti strah od izricanja jedne jedine riječi ili je, uz to, i čežnja za nečim što je više od svega onoga što ulijeva taj strah.
*
Teško je pristupiti tajni pjesničke riječi grubim govorom književnog prikaza, jer se te pahuljičave riječi mogu iznakaziti svakom suvišnom kretnjom jezika ili misli.
Nemoguće je u Elvirinoj poeziji da se ne osjeti duboka, dramatska sugestivnost balade. Iz nje progovaraju tajanstveni događaji, skriveni a vidljivi, nepoznati a znani, ali baš u svojoj skrivenosti naglašeni i izdignuti do dramatskog volumena, spoznavši da je ljepota samo početak groze, pune apokaliptičkog straha pred zemaljskim zbivanjima.
Njezina sintaksa vibrira na magnetnom polju duhovne egzistencije današnjeg potisnutog i odbačenog čovjeka. Po svojim sklonostima, ona ništa manje nije uznemirena motivima svoje kompozicije, stila i versifikacije, dakle, koliko o onome o čemu pjeva, toliko i problematikom poetske tehnike.
Nadahnuvši se vlastitim autobiografskim doživljajima, Kujovićka varira egzilni repertoar svoga, na momente sarkastičnog scenarija, te fantastične galerije likova, koji se javljaju iz njezinih pjesama kao i prikaze sa cijelom lepezom motiva straha pred smrću, skrivenih zagonetki bijede i žalosti, dosade i ljubavi.
Elvirina priviđenja lebde između stvarnosti i “stvarnosti“, ona je opsjednuta mnogobrojnim manijama, a njeno kretanje između Jave i Sna daje nam prigušenim glasom staru pjesmu o dosadi malih provincijskih kutaka, o besmislu pasivnog i jalovog života, opasno čulnog, a često tako smiješno strastvenog.
Njezina poezija nije negacija života, tragičnost, nego njena bolećiva sublimacija postignutom čistoćom pjesničkog izraza i harmonijom stilizirane kompozicije. Ona je živa pjesnikinja, koja nije iznevjerila svoju sredinu, preciznije rečeno, koja nije prebjegla u strane teoreme, nego obratno: ona je pjesnikinja preko glave zaronjena u elemente svog ličnog određenog sandžačkog miljea, prevladavajući ga snagom vlastite fantazije. Ta poezija pretvara se u negaciju svega što se u našem periodu, poetski poremećenog ukusa, podiglo na pijedestal monopola; ona imitira stvarnost obasjavajući je oduhovljenom rasvjetom i virtuoznom melanholičnom lirskom konfiguracijom. U njezininim pjesmama uvijek se nešto zbiva: tajanstveno i mutno, jasno a često nejasno. To su, zapravo, dramatski napeti trenuci obavijeni koprenom neizvjesnosti nadvijene nad događajem, koja prijeti brutalnim prekidom predstave. U njezinim pjesmama vlada jeziva tišina, osjeća se da bi se moglo desiti da se čitav misteriozan događaj neočekivano surva s najvišeg vrhunca inspiracije u paramparčad besmisla, kao mjesečar koji se strovalio s krova. Tu kao da se osjeća da se umrtvilo sve: i prostor, i daljine, i vrijeme, i mogućnosti, i najminimalnije lične sreće i harmonije. Svi spavaju ili su pomrli. Neki hibernizirani svijet, moderna verzija lirskog Giorgia de Chirica.
Sve je u ovoj poetskoj zbirci isprepleteno fantastičnim nitima paklenog pletiva, kojima nas pred odlaskom na drugu obalu Aheronta zapleću te uklete Prelje smrti.
2.
Ima knjiga koje se javljaju kao grmljavina iz vedra neba. Tako se meni objavila pjesnikinja Elvira Kujović oborivši me nerazmjerno jače od decibelnije prisutnijih “pjesničkih veličina” na književnoj sceni. Ona je jedna od sretnih izdanaka neosimbolizma u pjesništvu.
No, ona je razuman skeptik. Mogla bi se per analogiam elviram! Navesti klasičan primjer jedne nove suvremene književne akribije i snage, koja uzrujava sve ono što je sklono lažnom i poltronskom, idili i sterilnosti, čemu je u dobroj mjeri oduvijek bila sklona savremena poezija.. Međutim, to je već druga tema za neki drugi osvrt.
Intelektualna svijest ove pjesnikinje tendira u jednom širokom stilsko-poetičkom, intelektualno moralnom dijapazonu, te je realizirana u takvoj potentnoj fakturi o kojoj nije pristojno pjevati u građanski, bolje reći malograđanski obrazovanom i odgojenom društvu. Njezini lirski i refleksivni ampermetri očitavaju visoke napone društvene zbilje i dok sve magnetske igle praktično se lome u njezinim poetskim kompasima, te poigravaju izvan okvira današnje literarne konjunkture, kojoj priličit ritam u dvotrećinskom taktu daju sluganski pripuzi, licemjeri i diletanti uz svračije horsko-orkestralno medijsko odobravanje, Elvira je u današnjem prostoru i vremenu napela svoj pjesnički magnum čineći golem i efikasan napor da prevlada tradicionalnu statiku, ali i da pjeva o razmišljanjima i razmatranjima kao istinski pjesnički fighter.
Ona konstatira da se u svijetu kojem pripada odnosi bitno mijenjaju, te da ljudi i narodi za koje je bila uvjerena da ih je poznavala po shemi također mijenjaju i da se red stvari koji određuje individualnu sudbinu mijenja, titrajući od svakog poremećaja, tako da nema više okončanih pitanja koja bi objasnila sve kobne elemente tragične izolacije duha.
Ona svijet promatra sa znatiželjom i tjeskobom u kojoj se narodi smještaju jedan drugome, nepovjerljivo se namrgođuju, jedni drugima se dive, jedni druge opominju, jedni druge oponašaju, uzajamno se preziru, žderu, udaljuju se i razdvajaju se prezirom i mržnjom. S vremena na vrijeme javlja se iskrena potreba da se nađu, da se sastanu, da se upoznaju i takav dodir se zamuti, te u slijedećem trenutku raspline, svatko od njih vjerujući da je uzvišen i odabran za beskrajnu budućnost. Svako od njih drži u svojoj ruci svoje vlastite karte, neki stvarne, neki imaginarne, neki se od njih kartaju sa srednjovjekovnim asovima ili s onima iz pleistocena, jure i krede sa vrijednostima mrtvim, a drugi opet računaju sa lijepim vještinama, lokalnim običajima i tako bacaju na sukno svoje kartašnice svoje karte, svoje trefove i svoje pikove.
Elvira smatra da je poezija od svih produkata najopasnija intelektualna hemija. Ona obmanjuje, uspavljuje, opija, dočarava lažne uspomene zavodeći do megalomanskog delirija, do manije progona pretvarajući ih tako u ogorčene, uznemirene, surove i nepodnošljive nemani.
Poezija uvijek opravdava ono što sama hoće. Ona zavodi, a kako stvari stoje danas, ta opasnost je veća nego ikad. Ona ništa ne podučava, niti daje odgovor ni na jedno pitanje, već, u ovom slučaju riječ je o njezinu laboratoriju, sugerira sasvim valjana pitanja od kojih nastaje intelektualna i moralna migrena. On bojadiše skorašnje događaje, uz fizičku i emocionalnu grožnju, izazivajući estetski užitak koji istovremeno i uznemiruje savjest na temelju istinskih i fiktivnih svjedočanstava. Kod čitanja ovih poetskih tekstova, veoma važnu ulogu ima i ličnost čitaoca, već prema tome iz kakvog rakursa promatra stvari koje mu ova pjesnikinja podastire, jer pjesnikinja – osjeti se to – itekako računa na tog recipijenta, adresanta, ali s kojim će realizirati fenomenologiju interaktivnog poetskog čina uz uvjet da on posjeduje visoku čitateljsku kulturu i senzor. S onu stranu kamere, pitanje je šta će primiti pod gotov groš i čemu će naivno povjerovati; šta će, pak, odbiti kao nevjerodostojno na temelju svog vlastitog znanja ili bilo kakva uvjerenja.
Ima pjesnika, među koje spada i ova naša, koji svojom sugestivnom i uvjerljivom metodom podređuje sebi čitaoca do tog stupnja da mu se on, naprosto, predaje na milost i nemilost.
*
Zanimljivo je da ovoj pjesnikinji nikada ne previre preko solidne crte iskrenog doživljaja violentna snaga nekih podsvjesnih poriva i razdornih nagona. Kao takva, ona je zarezala liniju svog pjesničkog profila sigurno i markantno; i ta crta stajat će jasno i onda kada od svih šarlatana i snobova, što drljaju danas po posljednjem fazonu pučko-školski po rokovnicima ukrašenim svim i svačim, već sutra neće biti ni traga ni glasa.
Mada joj se može ponegdje prigovoriti da su joj neki stihovi neka vrsta balona od sapunice, njoj se mora priznati da joj najveći dio njih korozivno razaraju bolesno tkivo društvene scene, bilo lamentirajući, bilo na sarkastičan način. Jednom će to nekom valjanom pjesničkom hemičaru trebati odvojiti trosku današnje zaglupljujuće i demagoške retorike relativno goleme mase mediokriteta, koji tinjaju pod nacionalnim, vjerskim i stranačkim barjacima, pod mnogobrojnim retortama gdje se i danas kuhaju mnogobrojne moderne droge u alhemijskoj kuhinji savremene estetičke apoteke. Svečani govornici, apologeti kvaziveličina, posjetioci režimskih i državnih sijela, statisti čas na crti komunističkog, a čas na crti nacionalističkog cirkusa, koji nije zbunio jednog par excellence angažiranog pjesnika usred sve ciganske gungule na mahalskom pazaru nečiste savjesti, ali i mirne, i štampanih laži
Elvira je, zaista, fantasticus et barbarus koja prevladava humanizam slavenskom crtom odbojnog, duboko tragičnog, ingenioznim nekim stilom izraženog, gordog i potresnog doživljaja kakav se rađa jedino u velikom bolu, koji se penje u cresendu eskalirajući na visokoj frazi vidovitog zamaha. Mogla bi se napisati analiza o Elvirinoj pjesničkoj fakturi, o magičnoj, fantastičnoj i barbarskoj halucinantnoj tematici ljudskih jada i muke naspram političkog i književnog blefa na društvenoj mizansceni, o elementima hirovito podudarnim s njegovim ličnim bolom.
Sve ove teze su estetizantske pjesničke alegorije jednog, prije svega poetski nadahnutog duha. Ona ne postiže trikovima svoje artističke efekte, već obrnuto, od pjesnika se preobražava u filozofa, poetizirajući svoj filozofski lik i tako bildungsfilistrima svih boja i svih tabora daje dobru priliku da je trajno omalovažavaju. Ona je, na taj način, dala dijaboličan impuls intelektu.
Ova poezija je ogledalo ne samo svoga nego i našeg vremena, a nije krivnja ogledala što se ovo vrijeme odražava u njemu takvo kakvo jeste: bijedno, sasvim diletantsko, slabo. Neustrašivim svojim pokušajem da odgovori “ima li smisla” sve ovo oko nas i u nama, u svakom slučaju, ona izriče negativnu osudu nad ovim svojim i nad ovim našim vremenom, mada i njezina poezija je negiranje ovog apsurda, ako se već džojsovski ne postavimo na tračnice da je još i prije nje sve otišlo dovraga.
*
Elvirin svijet percepcije nije produkt obilna i neukrotiva života, on se rađa ih stroge spekulativnosti apstraktnim uzorcima što je čini pomalo ekscentričnom filozofkinjom. U opreci s drugim pjesnicima, jer najmlađi autori imaju određene tipološke analogije u korelacijama minulih literarnih zbivanja, Elvira Kujović taj korelat nema. Ona je usamljena i već time interesantna za problematizaciju. Da li je ona sav unutrašnja, sama sebi beskonačno zanimljiva – ne znamo, spoljašnost to ne odaje, a mogla bi da navijesti to materničko osjećanje svijeta.
Kozmička cjelovitost za kojom čezne i koju imenuje u totalitetu, u samom postanju, otkriva raspjevanog filozofkinje, koja nikad neće razviti neku empirijsku misao iz tačnih zakona, recimo prirode. Možemo u šali reći: Kujovićka ne želi primijetiti čak ni fragment nečije ruke i čistit će stihove od kičice, ponekad po svaku cijenu, žrtvujući bogatstvo koje unose figure misli. Primjećujemo obrise svijeta u kojem se kreće jedino sama autorica, jer svijet jest rastrojen od sukobljenih identifikacija, te je stoga moguća i takva doživljajnost, tj. prožetost teksta.
Kao što, vjerovatno, autorica čita sve, tako joj se i poetski spis podjedako obara na sve – i filozofiju i teologiju i poetiku. Ali, odlučujuće su pojedinosti iz filozofskog gradiva i one određuju cjelinu.
Težak je put dovinuti se do svega što je stvorio ljudski duh i znanje, oblikovati to pjesničkim jezikom i to bez veće jasnoće izlaganja, jer se smisao teško može utvrditi. No, ukoliko se ne konstatuje besmisao, smisao i nije neka kategorija koja danas presudno utječe na poeziju.
Tehničnost ovdje je filozofičnost, odnosno, način gradnje guta niz referencija (samu sebe), što bi htelo biti ideologijom, a ako jest, tada je ideologija – superstruktura teksta.
Njezini stihovi teže čuvanju duhovne supstance, pa i onda kad su pojedine riječi bile slike truljenja, ništavila, propalosti, crnine i svakog rasapa. Duboki emocionalni naboj natopit će tragične osjećaje koji kao da su proizašli iz novije povijesti i postali pjesnikov temeljni unutrašnji hromat.
Elvira, pri tome, uvijek proklamira etičnost u ratu dotičući sadržaje koje on destruira i religioznost kao apsolutno mjerilo svih stvari. On prisebno slijedi oslobodivši se njenih stega tek kad u gradnju unosi svoje iskreno pošteno raspoloženje: visoki stepen raspjevanosti.
S primjerenom joj marljivošću, disciplinom i velikom koncentracijom, ova pjesnikinja će posebno pripaziti na tačno izjednačavanje naglasaka i tonske visine. Stihove povezuju očekivana semantička iznenađenja, a rima će (naprosto lijući s jezika) povezivati i naoko divergentne slikovne (i pojmovne) efekte u logički kontekst.
Elvira će, iako istrzana lirskog izraza, na ivici krika, provući samo jednu motivsku liniju i dinamički je ojezikotvoriti. Bit će to ljubav i opet ljubav. Bit će to lični i emotivni, ali djelotvoran pokušaj ulaženja u širu društvenu i duhovnu klimu. Lirsko Ja uspostavlja odnos koji osmišljava vezu sa svijetom, pronalazi skrovišta, moli se, raduje i traje – nepokoreno i ustrajno.
Iako krajnje personalna, Elvira kao da bježi od privatne simbolike čime želi ojačati funkciju same poruke upućene mnoštvu, uvijek ekonomična, vršeći sažimanje jezičke referencijalne funkcije.
Ona otkriva dobro čuvane pjesničke tajne, gotovo magijskog porijekla. Ona nam donosi prepoznatljivu sebe, u strasti samog pisanja. Reducirat će ona svaki misaoni poredak koji bi sintaksu pjesme lako i dohvatljivo odgonetavala. Jezičke jedinice samostalno kruže njenim poetskim krajolicima, a lirsko Ja naprosto uživa.
Ipak, metajezičku preoznačivost tretiranu i ispisanu ranije, Elvira danas stišava u izvoru.
Ubacit će ona pokoju zamjenicu tamo gdje joj nije mjesto, s lakoćom će postići efekt višeglasja. Obliveno posebnom nježnošću i pažnjom, to će biti njezin zaštitni znak.
Ritam neće biti urnebesni, već zbog čestih ponavljanja on će postići začudni učinak autorske izvornosti toliko rijedak u poeziji, nosiv samo od jačih pjesničkih osobnosti. Koliko nosiv, toliko ponekad pretežak i prepoznatljiv do svoje istrošenosti budući da se rasprostire kroz cijeli opus Elvire Kujović.
Pjesnikinjin autorski stav nikad nije posve jasan (o prostoru, o vremenu, o svijetu), a to proizlazi iz nepovjerenja u nasljedne, normativne istine o poeziji, ili tačnije, iz nepovjerenja u tradiciju. Vjerovatno osjeća da vjera u iskustva naše bogate tradicije ne znači ujedno i po svaku cijenu osnovni uslov za pisanje dobre poezije. Jer, jedan dio, posebno savremene književnosti, uvijek je burna pobuna ili sinkopiranje tradicije što je također znalo da urodi vrsnim ostvarenjima.
Njojzi, pri tom, pomaže izbor neobičnog jezičkog materijala kojim gradi bujnu metaforiku često prekrivenu patinom starine, a prema kojoj osjećamo čežnju i sjetu. Simboličke vrijednosti njegove hromatske skale lebde između prisutnosti i odsutnosti.
Elvira Kujović, za sad, još uvijek izražava samu sebe, svoje tajne skriva u sebi. Tu je ona svećenica poretka svih stvari, čuvarica reda između omiljelih otkrića koja teže strožem preoblikovanju, tamo gdje bi bilo teško otkriti njihova prvotna značenja. Odbljesci otkrića naprosto lebde i traže svoje mjesto, možda odmorište, u uzavrelim kapljicama, u livadnim medenjacima ponad kojih pjesnikinja rastapa svoje dlanove i provlači se kroz šaputanja. Možemo to shvatiti kao strujanje u nizu, naime, kao niz prizora sastavljenih od kristalića lijepo oblikovanih poetskih slika. Za nju je posebno važan simbol kako će odjenuti pjesmu s onom pomnjom i ljubavlju s kojom to rade zaigrani birajući najljepše dijelove odjeće za svoju voljenu lutku.
Malo pomalo, ona izgrađuje prostor osobita interesa. Bit će to, prije svega, svijet igre shvaćen kao životni impuls, kao lijek protiv nedaća, kao oaza sreće, a djeluje pomlađujuće i obnavljajuće.
Kao što je iz igre pronalazila izlaz nepoznatog, uglavnom efektivnim završetkom pjesme, tako će iznaći i bezazleni ulaz. Značenja se suzuju, izraz je pročišćen. Nešto urasta sve dublje želeću čuti ono nešto elementarno. Možda rast, možda rođenje. Zaoštrava se odnos prema svijetu, ne samo to, on kao da se iznova gradi. Iako ne saznajemo odakle i zašto se uzdižu ti zidovi, trpimo vječnu zazidanost. Iz te zazidanosti čuju se vapijući glasovi koji u zidovima stanuju.
*
Poezija ne zna ni za kakve granice, ona se prostire koliko i riječ. I otrpjet će u svome pribježištu podjednako slikovno, pojmovno ili ono pjesništvo koje stanuje u domeni jezika. One in pjesnike i one u izdvajanju off.
Ako je romantička reakcija na trošenje riječi u poeziji danas još samo njihovo zapinjanje u lijepom govorenju, tada vlastite refleksije više nije moguće upjesmiti bez logike iskaza, a da se pri tome ne skriva bit jezika
Iako je prošlo doba posvemašnje kulture ljubavi, izvjesna vrsta ljubavi uobličuje život i vibrira u Kujovićkinoj poeziji kao snažan i otvoren element lišen natuknice u dehumanizaciji. Riječi i nadalje imaju osjetilnu kvalitetu dok se pomicanje granica romantičnog primjećuje u odsutnosti neumoljive kobi i intenziteta ružnog. Lapidarnost svakako skriva bogato lirsko iskustvo pjesnikinje.
S mnogo rafinmana i elegancije ona pokušava iscrtati vlastitu kružnicu povijesti strasti upinjući se da zadobije što širi uvid u ceremonijal tijela (čulnoga), čime je potiskivao misao i sadržaj rigoroznošću duha. U svom posvemašnjem trošenju jezik je, hranjen, uživao gotovo do rasprsnuća. U rasapu jezika i unutar njegovih materijalnih supstanci ustanovljao se podtekst (fonološki i gramatički nivo) koji će podastrijeti skrivenu semantiku i naglasiti prirodnost.
*
Većina ovih poetskih pretapanja organizirana je u odsutnosti bilo koje mitske ili ideološke sfere, a potom i u odsutnosti velikih filozofskih sistema. Štaviše, Elvira Kujović, slijedom ove potonje odsutnosti, više je zainteresirana da nešto izgradi onako sioranovski, na ruševinama filozofija. No, bit će ipak najpoštenije primijetiti kako ova pjesnikinja izražajnu, tačnije, refleksivnu snagu unutar književnih oblika vidi prije svega u slobodnoj lirskoj lamentaciji lične konfiguracije lutajuće duše. Dakle, ona je s osjećajima onih pisaca koji se u matičnom toku njemačke poezije nisu osjećali „kao kod kuće“. To će vjerovatno veoma brzo razotkriti vrijeme – tu dilemu: gdje je njezin kontekst? Osporava li se to standard ili se uspostavlja neki drugi, u smislu oslobađanja unutrašnjih potencijala pjevanja? To ostavljamo autoričinu razvojnom putu.
Nije, naravno, slučajno što poezija u vlasti i Elvirinom posjedovanju odiše oblicima neobične razorne moći. Emotivnu uzbudljivost potiču mistično romantični sadržaji, u igri između neba i pakla, postali sve više psihološko, a sve manje referencijalno događanje. Elvira nipošto neće tražiti nadahnuće u porivima nesvjesnog. Otvoreno će sotonizirati egzistencijalni svijet, a formirat će svoj svijet i svoj haos, zavivši se pritom nekom vrstom osobne religije. Svaka pjesma obuhvaća prostorni plan i u njemu žustro kretanje, a smisao za transcedentno omogućava orijentiranje u tom prostoru. U njemu je pjesnikinja, inače šutljiva i nerazgovorljiva, bespoštedno raspričana. Na najprirodniji način tijelo postaje riječ, a zatim i muzika.
U svojim pjesmama Elvira govori o našem životu, o stvarima koje je peku. Na neki terapeutski način, ona im govori doviđenja.
Jezik Elvire Kujović kao primarni konstitucioni element gradnje, tehnicizirani svijet današnjice i njegova apokalipsa, religiozno sagorijevanje i upotreba pepela mudrosti. Ona će se objaviti kao kauzalni pokretač novog antiutopijskog mesijanstva pokušavajući objediniti sve predikate svoje unutrašnjosti u jedinstveni idiolekt. Pritom, čitajući Elviru, pomišljamo na medijevalne fenomene koji zrače iz stećaka ili nekog sličnog idioma.
*
Elviru poznajemo kao pjesnikinju lijepih prizorišta: slika i metafora, koje emitiraju šok, grotesku, strah. Nadraženost ritmovima i kadriranjem osjeća se i u ovoj poeziji, kao i u ranijoj. Kao da je otkrila njihovu biološku vezu. To je sasvim jasan znak da su se u njoj zgrušala nova čuvstva, koja osvjetljavaju novu moralnu ravnotežu. Vjerovatno – pretjerujem – jer Elvira, koliko znam, još nije postala melek, ali je postal imperatrice artis..
No, čini se da je ipak zadržala prijašnji odnos prema svome pjevu, ili je zadržala stare navike jezičkih premještanja. Tako će određene spoznaje, gradiranjem naracije (ne kao prije u brzim riffovima), proizvesti određeno područje svijesti, a to će nas privesti nekoj uspomeni, nekom sjećanju.
Potrebno je napomenuti i jezički egzotizam iz njezinih knjiga gdje se konkretni život miješao s čudesnim bljeskovima slika, jer tamo leže neka objašnjenja. Ona je u sebe upila fonološki raspored pjesništva, zbijen semantički izraz u pričama. Mi poznajemo Elviru kao pjesnikinju, koja zna šta je to vrijeme koje gazi i upravo ta notorna činjenica i njegovo metaforičko Ja bio je nagonski osjećaj snažnog i zgusnutog nadiranja života.
Elvira se poigrava bezgraničnim vrijednostima evropske i svjetske kulture u kojima je nacionalni ponos, zatim vjera, moral, etos, umjetnost, Pjesnikinja iznenađuje jednostavnošću kojom osluškuje razne glasove i bilježi svoja iskustva do granice deskriptivnosti. Uravnotežena u kritičnosti i osjećanjem spram svijeta, njezine pjesme čuvaju karakter komunikacije ispunjene čistom osjećajnošću, ali sadrže i unutrašnji tajanstveni razgovor s filozofskim reperkusijama. U takvim pjesmama njezino Ja neprimjetno zauzima isto funkcionalno mjesto s našim Ja, Ti, Mi, Oni, pokazujući iste sklonosti, njegujući unutrašnji i vanjski prostor svijeta. Lakoća s kojom pronalazi motive omogućava joj prirodnost i krepkost izraza. Ona se dobro snalazi u opisima, ponekad grotesknim, ali uvijek unutar jedne generičke ideje. Smisao u njenim pjesmama nikad ne iščezava te nam je recepcija olakšana i za nju će biti dovoljno jednostavno čitalačko (moderno) iskustvo. Aluzivne pak cjeline, koje teže završnim preobražajima evociraju uvijek neki životni paradoks i odnose u kojima naoko disparatni elementi bivaju ujedinjeni u jedno bivstvo egzistencije. Njezin je stih filozofski, ali ponekad graniči s egzistencijalnim racionalizmom i kaćiperstvom.
Ranijih istraživača njezinih knjiga je vrlo malo, zapravo, nimalo, te će, nadajmo se, uslijediti buduće sinteze i izmirenja s njezinom poezijom.
*
Elvira Kujović u svojoj najnovijoj pjesničkoj zbirci Crni svileni veo »svakako želi oformiti onaj jezik poezije, koji u idealnom poimanju neće dopustiti razaranje, jer čuva koherentnu strukturu. To ne znači da zatvara svoj poetski krug, prvobitno usmjeren i odnjegovan kao iskustvo egzistencije i otopljen u podnošljivoj nedogađajnosti. Prije se može reći da još jedanput obnavlja svoju poetiku, jer neće, recimo, izbjegavati kratke uzlete u nadrealne vizije, a to je, složit ćemo se, primjereno mladenačkim postupcima u poeziji.
Dakle, njezin duh djeluje spontano mladenački, ali je ne napušta razum. Na površinu će istisnuti strogo kontrolirano rastrojstvo koje će se liječiti između već viđenog i prepoznatljivog. Povišena realnost koja iz toga proizilazi igra je s određenim pravilima: kako zauzdati najčudesnije slike?
Elvira pokazuje veliki smisao za pretapanje (stvari, pojava, nadimajućih misli), koje svakog trenutka mogu umaknuti u antropomorfne vizije. Ona usmjeruje, u prvom redu, svoju pažnju na prve dodire nekog problema s našim duhom. Ona takvom svom susjedstvu, i duha i svoga tijela, govori, a ono joj pitomo odgovara. Slično se događa i s toplom osjećajnošću koja se prelijeva u objektivno-predmetne projekcije.
Nesumnjivo je riječ o pjesničkoj veličini s poetičkim jedinstvenim i cjelovitim opusom, ali i nedosegnutim horizontom. Dosegnuvši ga jednom, ona se ponovo udaljava odgađajući konačno prispjeće. To dinamično shvaćanje svoga puta, to permutira iz prostora i obrnuto, rijetko je umijeće u poetskoj viziji.
*
Elvirin intelektualistički temperament nije daleko od Elvirinog spiritualističkog. I za jednu i za drugu Elviru, poezija je neka vrsta nadstvarnosti, ekstrakta života, koji uvećanim pritiskom (misli, emocija) djeluju na totalno ljudsko biće. Različitim putevima i jedna i druga teže istom: saobraziti se izvoru i klici života i tako odvojiti sebe od iluzije o sebi, igru od neminovnosti „ono što mislimo od onog što jesmo“.
U moru pravaca na koje se ljudski život razilazi, čovjek se gubi. Poezija traga za njim; ona raskopava gomile prohujalog vremena i činjenica i u tom talogu nalazi trag čovjekov; sa stranputica, iz zaborava, ona ga ponovo vraća njemu samome.
Ova pjesnikinja ne prestaje da pita. Smrt je sveprisutna, a tajna neuklonjiva, pjesnika dostojna prepreka. U njihovoj neprozirnoj dubini, Elvira traži svoju blijedu sjenku. Načelo življenja je u njezinom slučaju ispred načela saznanja. Živjeti intenzivno i duboko u ljepoti, znači gotovo što i živjeti vječno, jer šta smrt može da uzme onome ko sve pokloni životu.
Polazeći od onoga što zove izvornim, maternjim jezičkim nasljeđem, Elvira ga oslobađa narativne metrike i deskriptivne psihologije, ali ga ne racionalizira i ne oslobađa mitske osnove i inspiracije. Uz to, ona teži i nečemu skoro nemogućem: da jezik učini preciznim i konkretnim u stvarima metafizike. Pjesma je za ovu pjesnikinju lingvistički sistem, ali se riječi u njoj ponašaju kao notni znaci: odjekuju za sebe i ugrađuju se i u cjelinu akorda, kompozicije. Kada je organski, kada izlazi iz dubine bića, ljudski govor stremi muzici; muzika je najdublji, najuniverzalniji i ljudskoj prirodi najprirođeniji jezik. Muzika ne imenuje stvari, bića, doživljaje; ona se sa njima izjednačava. Njome se jezik kao posrednik između svijesti i svijeta ukida. Oni postaju jedno. Tako se rađa umjetnost i muzika kao kruna umjetnosti. Poezija je utoliko veća, dublja i stvarnija ukoliko se njen jezik više približava jeziku muzike.
*
Čitam Elvirina pjesnička znamenja, a ustvari, kao da gledam njezine pjesme. Iskopala je ona sve što je odbačeno i od njih načinila artefakte, cvijeće, obrasle vode, gustiše, stećke, zidove kuće i zidine kula nekadašnjeg sjaja, koje su od stoljetne šutnje na zemlji procvjetali. Nad zemljom, u njezinim rukama, pod njezinim duhom, a u ovom slučaju, perom, svi ti simboli pokazali su se krilatima: nije im, izgleda, bila daleka tajna kojoj je težila. Spalila je pjesnikinja tamu svoga mesa, pošla je putem probuđenog čarobnog pjeva i usput se s njim, u bolu i vidovitosti, poistovjetila. Gdje bi joj se ukazao radosni kraj puta, vidjela bi da mu je tu tek bolni početak. Elvira je vidjela da se tajni možeš predati, ali je ne možeš otkriti; tek je možeš naslutiti. Ona je mogla postati njen dio, ali je nije mogala saznati. Uostalom, sasvim dovoljno od jednog rasnog i suptilnog pjesnika kao što je ona.
Prate nju njene slike, slutnje, riječi, dokle je koja mogla. Malo je živih slika izišlo iz predjela koji se ne mogu okom pregaziti, malo se slutnji povratilo iz daljina, malo je riječi izronilo iz dubina koje se ne mogu iskazati. Jedino ono što je preživjelo, on je uveo u pjesmu, da je gradi i da joj građa bude. I samu je sebe živu u njene temelje uzidala.
Obrela se ona sa svojom pjesmom u jednom opakom i naopakom svijetu, osjetila mu je sve njegove ljute obruče, obišla mu sve njegove oslijepljele vidokruge, uhvatila se u sva njegova kola.
Ona ističe svoju pjesmu svu od dobrote, koju kao svilu od predanja nijedan mač ne siječe. Ona pjeva o tom tamnom svijetu, ali joj je pjesma nemilosrdne ljepote i pomalo sjetna sjaja i izvan njezinih zidina, negdje prije njenog početka i poslije njenog kraja.
*
Za svaku nacionalnu umjetnost karakteristična je linija zatalasavanja onog što se zove maternja melodija, a što je, ustvari, grafikon duhovnog sklopa, te životnih i historijskih specifičnosti jednog podneblja.
Tlo i kultura svoje rodne osnove ne smiju se prenebregavati ne samo iz patriotskih i rodoljubnih razloga nego i iz razloga koji se tiču iz perspektive i sudbine umjetnosti. Ništa od općečovječanske vrijednosti nije postalo slučajnim ukrštanjem spolja. Kobna je obmana posrijedi. Svima pripada samo ko je korijenom duboko prodro u rodno tlo, jer općečovječansko u umjetnosti koliko je cvijetom iznad, toliko je korijenom ispod nacionalnog. Razvoj umjetnosti ne smije se zamišljati kao trkaća staza, na kojoj se, prije svega, nastoji uhvatiti korak sa drugim zemljama, sa Evropom.
Samo umjetnik koji osjeća duhovnu gestikulaciju svoga rodnog tla, samo onaj koji je ograničen onim iz čega je sazdan, može tvoriti djelo koje, zato što pripada svom maternjem tlu, pripada svima.
3.
Njezine pjesme su Elvirina čista nadahnuća, pismo i dnevnik čarobnjaka, koja piše, slika i putuje, crno na bijelom, po bespuću vremena i besmrtnosti. To je iskaz osobe, koja je susrela Nepoznatog za njezina života, prosanjala tajnu postojanja, snovana i strasna nadvijanja i nadlijetanja libida i slijepog Thanatosa. Njezina duša podrhtava i blista bijela opna svjetla, no, vrijeme nije put, nije rijeka, ono je soba u kojoj ponajbolje raspoznaje stvari i proniče neizgovorene riječi i proročanstva svijeta. San crta kružnice njegovih godova od čega osjeća hladnoću i sustiže ju klonulost. Život je prevara, kao što kaže S. Mahmutefendić u jednoj svojoj knjizi sa volšebnom ilustratorovom naslovnicom-ilustracijom odbjeglog konja-šampiona, koji je konačno shvatio da i oni moćni i vjerujući shvate da su prevareni od svojih iluzija. Snovi čovjeku jedino služe da mu se Bog nasmije kada se on probudi. A kako živjeti ako ovo o čemu sanjamo nije tek san o nekom drugom snu.
Njene pjesme ispijene su drâži, koje pričaju sve što se događa i sve ono što se već jednom dogodilo: objava, ganuće, zima, proljeće, ljeto, jesen. Ogrijala se ona i istopila na plamenu mašte u trenucima zanosne ispunjenosti blaženstvom, osjećala se cjelovita i svemoćana Elvira i njezina osobnost. Svoje osjećaje i uzbuđenje, probuđeno trenutkom samoutonuća, želi sačuvati, zaustaviti u vremenu, čistom i punom. Sva njena žudnja stremi Vječnom.
Đavolski izazov i Sveta crta.
*
I ništa nije njeno, već je sve njeno. Sjedinjenje s prirodom je poseban izvor njene snage. Sveprožimajuće iskrenje treperi prostorom i razgorijeva Elvirinu maštu. Ona sklapa oči kako bi mogla odgonetnuti plutajuća svjetla. Ona primjećuje da unutarnjim očima razvidi srebrne i zlatne niti, rijeku, stabla, nebo, sve sastavljeno od svjetlosnih talasa i talaščića. Ona, ona je naprosto kradljivica njihovih sjena. I da je svojim pjesmama premrežila cijeli unutarnji prostor praskozornog jedinstva. U snu koji sadrži zamisao prirode: proždiruće, ukroćene i oplođene.
Da li njenoo viđenje uopće služi sjećanju, ili je ono prauzrok svih stvari, prvenstveno mogućeg nad stvarnim i svjedočenje o vječnome?
Svjedok i martyr! Osmjehnuli su se u njenim davnim sjećanjima; sinulo je sunce. Ona je otvorena čarobnom strujanju, koje je nosi poput bujice što je preobražava i njenu će sjaju gole ljepote predati svu slast svog postojanja i življenja. U savezu radoznalosti i milostivosti, koje pamte i iznova plamte, za koje iz vlastita iskustva znamo da smo u njima ojačani, nalaze se ponajbolje ispisane stranice njene umjetnosti.
Pjesma nije zrcalna slika zbilje (objavljena čovjeku i primjerena umjetniku), darovano sredstvo moći, vodič intencije i invencije, priprave i izvedbe. Ta njena zbirka mapi – kakva je to ohola knjiga predmeta Elvirine zauzetosti kad se duh razgorijeva u dodiru s proširenim znamenom njegove autentičnosti i posebnosti i kad taj isti duh prepoznaje iskonske mirise svijeta. Pjesma je nadilaženje mlake pojavnosti, pronalazeći i ustanovljujući prisutnost stvarnoga, tako da je akvarel sâmo nadahnuće ili, pak, dar čiste milosti.
Čovjeku su oči date ne samo da vidi nego da bi se mogao diviti tajni sjedinjenja. Dosegnuti sebe nije isključivo pitanje umješnosti, već i načina prepoznavanja života u cjelosti. Ona jasno prati crva, koji se uvukao u nju i koji je iznutra nagriza; ona, mnogolika, koja ima moć da okameni i slomi čovjeka. Podilaze je trnci, osjeća zamor i glad krajnjeg klonuća i zanos posljednjeg plama smrtno ranjena bića, koje pjeva svoju najljepšu životnu pjesmu. Elvira je duh koji strahuje i čezne. Sretni su trenuci anime (duše), koja podstiče mudrost, djetinju i zrelu, koja nadahnjuje i prenosi ljubav izmirenih suprotnosti.
Ona osjeća da se nalazi na pragu svijeta, koji je prostraniji i uzbudljiviji nego što je mogla i zamisliti. Sve je kod nje u prizivanju (imaginaciji) i odabiranju (disciplini), u propuštanju kroz gustoću svijesti (identitet), u izviranju iz dubine (instinkt). Svijet za sebe sa svojim nevidljivim dverima kroz koje se dospijeva u drukčiji prostor i neko drugo vrijeme. Crta je razgraničenje, a pjesma usvajanje. Pjesma je sredstvo ispitivanja, pronalaženja, spoznavanja i samospoznavanja, snovanja i objavljivanja raznolikosti u jedinstvu svijeta. Pjesma je iskazivanje dubine vidika umjetnikova postojanja, njegovo viđenje i iskazivanje proširenih obzorja začudnosti u prozračnosti i tmasnosti prostora. Ispunjenju i drhtanju bića svaki put kad on izgovori pitanje: Šta je život?
Pjesma oplakuje, ophodi izabrani nebeski lik pod lukom vremena, sigilu (pečatu) sažmenog tvorenja poslanstva. Pjesma se doista zasniva na škrtom izvedbenom oruđu bogatom umjetnikovim umišljajem tako da se čini kako samom sredstvu pripada uloga najistančanijeg i naiznijansiranijeg umjetničkog iskaza, ono što bi se kolokvijalno reklo: pjesma je super-teška umjetnička kategorija!
Elvirine pjesme nisu izgovor niti izlika kako bi ona u prostranstvu prostora upisala oblik od kojeg je odvojena, a ustvari u njega uklopljena. Čini se da pjesma nikad ne zaboravlja vodeni pra-trag sebe i njegovo odvijanje. Elvira nosi u svom duhu i tijelu svoju melodiju. Ona ne može a da ne pomisli kako sitna i smrtna, s perom u ruci, s riječima, stoji sama naspram bijela beskraja. Njezini potezi i tragovi otkrivaju njezinu sudbinu; njezine pjesme su pročitana knjiga njezine kobi. U čudesnom suglasju, oni prilaze jedno drugome, jer njezini kovitlajući potezi duhom i dušom dovoljno je da orazgovijeti predmet i prostor, da navede u sklad bujnu masu i skroviti razlog da potezom, mehkim i podatnim, navijesti svjetlo i sjene, crninom nagovijesti krepko i duboko u oslikavajuću tajnu, navodeći obojenost gustoćom tona i valerom sivila, koje ne razaznajemo kao umjetnikovo svjesno prerušavanje ili istraživanje poetskog I poetičnog, lirskog i liričnog.. Njihov sjaj, malo potom, postaje blistav. Njezina pjesnička igra na njezinoj pjesmi nadmeće se s neodoljivošću zasezanja u samo oličenje nestvarnog u igri, koja možda nikad neće dati odgovor da li ovaj svijet uopće može ispuniti njezinu žudnju za srećom.
Crvenu pamučnu nit, vatrenu i krvavu, svezala je Elvira oko svoje glave tako da joj ona tragom prelazi preko čela. Njezina je urezana crta Arijadnin konac, koji je vodi do pećine, zališajelih stećaka, prezrelih i sagnjilih šipaka, u divljini, ostavljenih od ljudi, konja, snoviđenog i prohujalog vremena u kojima odzvanjaju čudni i čudesni glasovi i proročanstva.
Ti isti glasovi se odbijaju o zidove njezinih sumnji, kopne poput opadajuće plime i rastaču u čudesna viđenja. Elvira prepoznaje jedinstvo svjetla i skrućene sjenke, a da pritom nije izgubila iskustvo novoga. Boja i potez njojzi nisu oruđe pružanja prikazivanja, već su sredstvo stvaranja. Naposljetku, njezine pjesme su uvijek više od slikâ; oni su filozofija i slojevitost života i prirode
*
Dok sustiže svoje bezdane misli, ti njeni motivi su pašnjak i pustinja, izvor i vatra, more i planina, šuma i proplanak, oni su nevjerni svom vrtlaru, divlji u svakom kutku svog skrovitog vrta. Ona i njezin dvojnik međusobno se podučavaju što jedan drugom mogu odati ili dati. U prepoznatljivom govoru svih stvari, koje ga okružuju, u živim slikama pohranjenim na samom dnu njezina bića. Ona svog dvojnika susreće u snu, budi se u njegovom ogledalu. Elvira kao da je zamišljala da se oduvijek nalazila u svojoj skromnoj sobi s čijeg je prozora zahvalno posmatrala treptaj lišća na noćnom nebu ne razaznajući obrise sna od tragova jave. U Prostoru nad prostorima, u samom dnu svoga srca, ona je isposnica vlastite žudnje.
Gdje započinje arabeska privremenosti, završava uspon spirale konačnosti; sanjar i pjesnik motri kroz mutno ogledalo.
Elvira je nesklona određenjima. Ona prepoznaje i biva prepoznata. Sebe gleda dok posmatra; ona nastoji ostati ispred stvari. Ona je, dakle, zaboravljeni voyer.
Elvira je žena koja uporno i godinama ispisuje kartu svemira da bi naposljetku u njoj prepoznala neodoljivu sličnost sa crtama svog vlastitoga lica. Svaki, i najmanji djelić razbijene cjeline, zadržala je potpunost njezinih riječi i njezine pjesme.
Zajamčena je stvarnost njezinih pjesama i njihova nadmoćna poetičnost, njezina zaigranost, kao da joj one s tih istih pjesama i slika kažu: Govori im istinu!
Kako učiniti da bi se spoznalo i spoznati da bi se preobrazilo? Možda i jeste, a možda i nije njezin zaludan napor?
*
Sve je bačeno u kolo jednog metabolizma koji će organizirati i napokon slijediti logiku označenog. Doživljaj svijeta sačuvan je, dakle, u jednoj tačci, u jednoj strasti – odnos neba i zemlje. Između to dvoje – čovjek sa srcem većim od te dvije koordinate.
Svakim stihom, Elvira identificira sebe i svoju sudbinu, bez gordosti, bez ikakvih preobraženja, ona velikodušno ustupa svoje mjesto nekom drugom smislu postojanja. Još jednom bogato razotkrivajući svoju strasnu ljubav prema krajolicima, ona zaobilazi beznadnost hemije života, ali nipošto neće moći prigušiti afektivne tonove ne možemo odoljeti pomisli kako je i ovaj zadnji pjesnikov jauk čvrsto povezan s nekim posebnim užitkom.
I dok su neki mlađi pjesnici raskošni u jeziku, a neki opet samo razmetljivi u materijalu, Elvira Kujović neobičnom kontemplacijom (neobičnom za savremene poetske modele) gradi svoj jezik sličnih konvencija. Pritom se ne zna želi li ona njime doprijeti do nas ili ostati u maglovitim stanjima duha. Ako se nešto konstatuje, u mah se i obrazloži, ili tačnije, odmah se kaže zašto nešto po sebi jest takvo kakvo jest. U nekim primjerima pjesnik sebi dopušta odviše smiono izreći što jest, a što nije (protok tvrdnje, a potom susljedne negacije).
Baciću ruke u vatru
Neka večno gore
I hladna srca griju
Poklonit ću oči tami
Da pronađe svoj put
Prema svjetlu
A moju dušu
Ću dati svijetu
Da se spasi
Tražeći jedinstvo sa sobom i svijetom, mistik po znacima neizrecivosti, u izlaganju postavljena za proroka, Elvira Kujović u topografiji postupnog oslobađanja ipak pjeva. Da li je ona krčilac drugačijih puteva, ili tek stječe poetska izražajna sredstva da bi nam time pojasnila svoj izdvojen profil – to ostaje pitanje. Upravo stoga, o ovoj autorici trebalo bi pisati više i tačnije.
*
U velikom broju svojih pjesama, Elvira je zabrinuta nad sudbinom ruševnog svijeta. Pri tom, izuzev nekih zajedničkih grupnih potreta gdje se ona, na tren, pojavi kao glumac-Hitchkock u svojim filmovima, ona ne pjeva i ne progovara sebe, kao što ni sebe ne istura u prvi plan. Taj časoviti odmah pruža joj, da gledajući sebe iz velike daljine, bolje vidi nesavršen okoliš kojeg pokušava ponovo izgraditi. Zbiva se, dakle, u njezinoj poetici, neskrivena rekonstrukcija zapaženih činjenica iliti autorova biološka, psihološka, emocionalna i mentalna koncepcija prirode, grada, Boga i nje same.
Svojom posljednjom i dosad, usuđujem se reći, ponajboljom pjesničkom knjigom Crni svileni veo je uvjerena da riječ ima stvarno značenje samo unutar konteksta i konkretne situacije, dok izolirani jezični znakovi sadrže samo nedefinirani semantički potencijal. Ona sada, vjerovatno, vjeruje u to da pjesma mora imati neki emotivni centar i da mora privući našu pažnju kao što i pjesniku, uvjereni smo u to, potpomaže da živi svoj život.
Biografija pjesnikinje
Elvira Kujović rođena je u Novom Pazaru. Majka je troje djece i živi u Njemačkoj. Počela je pisati 2013. i izdala dvije knjige pjesama. Prva knjiga objavljena je u Berlinu 2016. godine i nosi ime (Ein Gedicht Schreit Auf Aus Meiner Brust). Druga knjiga objavljena je u Beogradu i nosi ime (Love and Fear)
Ilidža, 1-7. juna 2020. godine
Akademik Sead Mahmutefendić
