Redakcija “Navikavanje na smrt” , osvrt na knjigu “ZLOGLASNA KAMENIČKA BUKVA” autora Suada Pašalića
Čovjek je mentalno ustrojeni insan, što znači zaboravno biće. Upravo zbog tog ustrojstva važno je zapisivati sve bitnosti koje čine povijest jednog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka Srebrenice. Nije to zapisivanje historije, koja se šminka rukom pobjednika, već povijest ispisana rukom svjedoka.
Koju godinu nakon rata moglo se čuti “Nemoj mi samo o ratu!” Danas je to imperativ. Na žalost!
Knjigu svjedočenja “Zloglasna kamenička bukva”, s pravom ću nazvati “Dnevnik Suada Pašalića” koji po svojoj originalnosti, vjerodostojnosti, autentičnosti i sveobuhvatnosti nadilazi slične dnevnike jer svjedoči genezu zla, njegov izvor i njegov tok, koji čini se nije stao. Dnevnik je pisan rukom zrelog muškarca, u naboju fizičke i mentalne snage, ali i osjećajnosti one koju po prirodi nose majke, sa toliko naglašenosti u svom suosjećanju sa svakom žrtvom, da se ponavlja u rečenicama. Ne greškom, nego potrebom da nesagledive razmjere zla podcrta više puta. To čini kako bi pobijedio vlastiti zaborav i potaknuo druge na pamćenje i nezaborav. Ono što mi odmah zapinje za oko jeste vrijeme gladi kada se kroz minska polja odlazi po hranu u neprijateljska područja. U tom poduhvatu smrti za samo zalogaj života gladni Srebreničani nailaze na pijanog četnika i zarobljavaju ga zarad razmjene. Suad piše: “Kazao je da je iz Zenice, da ga niko od kuće nije protjerao nego je sam napustio svoj dom, ali je mobilisan mimo svoje volje. Lagao ili nije, ali je bez ikakvog maltretiranja otišao u razmjenu, a provjerio sam da je i danas živ.”
Suad, autor knjige, čije ime znači sretan, koji ima sreće, arapski Su΄ād, i kojeg zbog ljepote značenja imena u ovom osvrtu neću niti jednom spomenuti po njegovom nadimku, jednostavnošću kazivanja govori o smrti, pa u jednom trenutku kaže, navikli smo se na smrt, na umiranje…
Dolaskom na zloglasnu bukvu i podmetnutu eksploziju velike bukve koja unosi opću pometnju među brojnu kolonu već izmučenih i glađu izmorenih Srebreničana. “Sve to vrijeme kada se čula ta eksplozija koja je srušila tu bukvu, čuli su se jauci i vrisak upomoć ranjen sam. Krikovi čudni koje do sada u životu nisam nikada čuo. Bilo je jezivo, strašno. Izgledalo je kao da gledam neki film strave i užasa. Jeza strah, jeza strah. Strah! Strah! I samo strah, pakao.”
Zastao nad ovim riječima kao pred praznim iskopanim kaburima u koje tek treba ukopati nekoliko kostiju od na stotine nevino ubijenih, jer sve nisu pronađene, kroz Suadov dnevnik koračam Kamenicom do zloglasne bukve. Neki će kazati ja to ne mogu, jer sam i sam puno godina odgađao moj put u Srebrenicu. Onda sam kazao sebi moram! I sada to govorim. Ja moram! Bar u mislima moram proći taj put koji su samo malobrojni uspjeli proći. Put smrti. Čujem pucnjavu, dozivanja, granatiranje, jauke i tišinu.
Čujem smrt!
I kao čitalac osjećam halucinacije, potezanje obarača na puškama i pištoljima. Puca komšija na komšiju, školski drug na druga, rođak na rođaka, odrasli skupa, do jučer saborci u rovu. Oni koji nisu pogođeni od četnika direktno, bili su izloženi bojnim otrovima bačenim u vodu i zrak. Glad uzima i zadnji atom snage a neprijateljske zasjede se redaju. Ima li tome kraja?
“U tim mojim halucinacijama ja sam vidio nešto lijepo, nešto što sam volio, jednu hevi metal grupu Deep Purple. Vidim kako Gilan, njihov pjevač pjeva a ja igram i plešem uz tu pjesmu. Koja je pjesma ne znam. Kada sam počeo dolaziti sebi osjetio sam nešto vruće po mojim obrazima. To su bili šamari Lole, mog komšije Rame Hasanovića,”piše Suad.
Pokušavam razumjeti, i sam dijete u vremenu (Child in Time ), slušam pjesmu i meni omiljene grupe i stihove: Slatko dijete u vremenu, vidjeće granicu, Liniju koja razdavaja dobro od zla, Vidjeće slijepca što puca po narodu, Meci lete sa zviždukom…
Koliko god nastojao ovaj dnevnik posmatrati kao književno štivo i stati na odstojanje valjane recenzije, moje biće ostaje na tom putu smrti sa pogledom na svaki žbun, potočić ili oborenu bukvu. Iz zemlje iznikle kosti umjesto vjesnika proljeća dozivaju me. Dozivaju nas! Kroz zarasle bašče provlači se dijete. Ajet! (kur’anski izraz koji označava znak, dokaz i znamenje) Ajet, sada već zreo momak, doziva svoga amidžu koji se isto tako zvao i po kojem je dobio ime a poginuo je na početku rata. Smijemo li oglušiti se na taj zov sebično kako to čovjek zna biti, jer nije u našoj avliji. Ne!
Srebrenica je abeceda zla koja se ponavlja u jedanaest genocida. Na nama je da kulturom sjećanja zaustavimo to brojanje. Stoga predlažem da se pomogne da ovaj dnevnik dobije i drugo izdanje u kojem će se podebljati svaka riječ zapisana rukom Suada Pašalića, jer kako rekoh na početku, čovjek je mentalno ustrojeni insan, što znači zaboravno biće. Ne dozvolimo da nas iznova ubija zaborav!
Knjigu “ZLOGLASNA KAMENIČKA BUKVA” autora, preživjelog putnika na putu smrti, borca Srebrenice i svjedoka počinjenog genocida nad Bošnjacima, Suada Pašalića, preporučujem na čitanje kao test vlastite empatije kojoj se često ogrćemo bez argumenta, ali i test ljudskosti.
Makar toliko mi dugujemo!
Said Šteta, književnik i novinar
