Redakcija ”Infermiera! Sbrigatevi! Ha perso la consienza! C`e qualcuno, mi dentite?” (Sestro! Požurite! Izgubio je svijest! Čuje li me ko?) Čujem te ja, neshvatljivo prijatna djevojko. Čujem te ali možda posljednji put. Voda preovladava… Voda pobjeđuje… Znao sam da hoće, jednog dana. Samo nisam znao da je taj dan danas. ”Infermiera! Infermiera!!!” Mojrin glas se gubio u daljini… Tražila je pomoć u hodniku ili sam gubio sluh uslijed unutrašnjeg brodoloma.
Mojra… Kada bi znala kako je neobično čuti da neko pokušava da me spase, da je nekome stalo da se moj život ne ugasi… Draga Mojra, čak ni meni nije stalo. Ti me voliš, pretpostavljam jednako koliko i svakog čovjeka kojeg upoznaš a gajiš i određenu dozu sažaljenja prema ovom ćutljivom moreplovcu zbog izostanka rodbine i prijatelja u vrijeme posjete. Prethodne večeri postavila si mi mnogo pitanja o mom životu, ne znam da li sam ti odgovorio na dva, možda tri. Uglavnom sam se branio tišinom… Od koga? Od tebe? Ne, branio sam te od sebe i tvoje pretjerano emotivne prirode. Slušao sam te sve ove dane i nisam želio poljuljati tvoju vjeru u ljepotu života, dobre namjere ljudi i kosmičku ravnotežu. Prije neki dan pitala si me šta radim kada nisam u bolnici i svom dobro čuvanom svijetu. ”Plovim.” rekoh ti. ”Kuda?” ”Ka smrti.” odgovorio sam, za tvoj ukus suviše hladno i suvo. ”Pa i nije ti neka plovidba.”, odvratila si, osjetno razočarana. ”Zar sam rekao da jeste? Davljenje me ionako čeka jako brzo, sa njim i kraj ovog neprimamljivog putovanja.” ”I ti nisi tužan zbog toga?” ”Zašto bih bio? I nije mi neka plovidba, i sama si rekla.” Skrenuo sam pogled s tvog začuđenog lica i počeo prelistavati dnevne novine koje si mi pozajmila prije ovog neobičnog razgovora. ”Nisam tako mislila…” – rekla si, usled potrebe da se odbraniš ali ja nisam bio ljut niti sam smatrao da sam `napadnut`. ”Možda nisi ali si pogodila. Da nisi vidovita?” – pokušao sam okrenuti na šalu. ”Nisam vidovita ali ti jesi čudan, jako čudan.” ”To je danas kompliment. Dakle, hvala lijepa.” – okrenuo sam stranu i nastavio s čitanjem aktuelnih zbivanja na političkoj sceni. Osjećao sam još par minuta tvoj pogled ali sam se pravio da ga ne primjećujem. Sat, dva kasnije prišla si, sjela na ivicu mog kreveta i pružila mi malu fotografiju mladića. ”To je Dejvid, moj vjerenik.” – rekla si ponosno. ”Gdje je on? Nisam ga viđao od kad dijelimo sobu?” ”U Americi. Na jednom važnom zadatku.” ”Neobični su mu prioriteti. Ili ipak očekivani?” – razmišljao sam naglas. Mrzjela si me pogledom, uzela fotografiju i bez riječi se vratila u svoj krevet. ”Mislim da je Dejvid rijetko srećan čovjek.” – rekao sam, nastavljajući sa čitanjem štampe. Nisi mi dala do znanja da si me čula mada sam znao da jesi. Bila si uvrijeđena a ja nisam sklon izvinjavanju. Mislim da je bilo dva sata poslije ponoći kada me probudila nesnosna vrućina u sobi i tek tada si mi se obratila. ”Voliš li neku ženu? Onako istinski, bez…” – ”Ne.” – odmah sam odgovorio, dajući ti do znanja da nema potrebe za dodatnim objašnjenjima. ”Da li si volio nekad neku ženu?” – ”Ne.” odgovorio sam, istovremeno pokušavajući da zbacim sa sebe jedan od pokrivača. ”Onda ti ne zamjeram ono od danas.” – ”Kako želiš.” – ”Pa želim da ti ne zamjeram. Želim da mi pričaš o sebi.” Okrenuo sam se ka prozoru, konačno se oslobodio suvišnog pokrivača i nastavio da spavam. Čuo sam još nekoliko tvojih pitanja ali sam odlučio da ih prekinem sa jednim `laku noć`, nadajući se da nas sjutradan očekuje niža temperatura i manjak tvoje radoznalosti. Ipak, danas je pakleno vruće, brodolom u meni čini se konačan a tvoja radoznalost je utihnula i pretvorila se u panične povike koji mole za pomoć. Ali pomoći nema, draga Mojra. Ti to ne znaš a ja to osjećam. Kako bilo, dugujem ti priču o sebi. I mada znam da me ne možeš čuti ja ću ti je ipak ispričati. Želim da ti je ispričam. Mojra, rođen sam u Bergenu, gradiću na obali Norveške, kao sin vlasnice lokalnog bordela i nekog mornara. Čovjeka koji je polovično odgovoran za moje začeće a kojeg ipak ne usuđujem se nazvati ocem nikada nisam upoznao. Ipak, u majčinim čestim suzama i boji mojih očiju krili su se njegovi trajni tragovi. Majka je govorila da je nestao u nekoj nezapamćenoj oluji na putu ka mom rodnom gradu i možda bih nastavio vjerovati u tu verziju priče o njegovom nestanku da mi onu drugu, istinutu nije ispričala majčina prijateljica Moli u pijanom stanju, na moj dvanaesti rođendan. Čovjek koji me začeo bio je samo jedan mornar privlačnog izgleda kome se posrećilo da za njim izgubi glavu žena izvanredne ljepote i više nego pristojnog imetka. Posjećivao je moju majku sve dok mu nije saopštila da je trudna. Obećao je da će se vratiti za dva mjeseca a to je ipak bio posljednji put da ga je vidjela. Svima je govorila da je primila vijest o njegovoj tragičnoj smrti ali Moli je znala da takva vijest nikada nije ni poslata. Znajući da on ne želi potvrditi moje postojanje a da ono svakodnevno sjeća majku na napuštanje od strane voljenog čovjeka sa šesnaest godina otišao sam na brod. Mojra, plovio sam punih četrdeset godina… Sklapao sam privremena prijateljstva i održavao površne veze seksualne prirode sa raznim ženama iz lučkih gradova. Nikada im nisam pisao. Nikada ih nisam pitao za imena, životne priče i snove. Razgovarali smo isključivo o cijeni, broju sati i sadržaju ponude. Nisam želio da volim. Vjerujem da i nisam bio u stanju. Majka je umrla kada sam napunio trideset dvije godine. Moli mi je poslala pismo s puno nakićenih i patetičnih riječi. Poslao sam pismo advokatu i naložio da zatvore bordel. U toj kući od tada nisu se više pravila ni rađala neželjena i dijelom napuštena djeca, djeca koja bi lutala svijetom ne bi li pronašla mjesto gdje pripadaju ili upravo da bi od tog istog mjesta bježala do smrti. Nisam bio blizak sa starijim kolegama, i sama mogućnost da znaju onog ko je me je odbacio a da me nije ni upoznao sjekla je pri prvom svakom pokušaju potencijalna zbližavanja. Al` ono što je zaista neobično, draga Mojra, jeste da smo u bolnici u Napulju. Moli mi je prilikom one pijane ispovijesti rekla da mi je otac (ona ga je nazvala mojim ocem) Italijan, pogađaš, iz Napulja. I možda je, doduše star i spor, ovih dana prošao pored bolnice ne znajući da unutar nje umire njegov sin, da ga tuberkoloza nadvladava i voda preuzima kontrolu nad njegovim organizmom… Za sve ove godine voda mi je bila saveznik a sada me baš ona vuče do samog kraja ove plovidbe… Mojra… Tako si mlada i lijepa. Toliko je vedrine u tvom licu i emocija u tvom glasu… Dejvid mora biti srećan čovjek, nisam te lagao. Mojra… Ti si jedina žena u posljednjih četrdeset godina kojoj sam zapamtio ime. Ti si jedina koja je tražila pomoć za mene. Ti si jedina koja je pomislila da ne bih trebao umrijeti. Sada ne umijem objasniti zašto ali zahvalan sam ti na tome. A sada me izvini, moram dostojanstveno otići u ovaj konačan brodolom… Mojra… Srećna ti plovidba, raširi jedra i neka te prate povoljni vjetrovi i mirno more.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net (Besplatne fotografije za privatnu i komercijalnu upotrebu.)
