Alija Džogović / Suada Džogović: Obnova alhamijado poetike (Zaim Azemović: Orijentir humanosti u beskraju i vječnosti, Rožaje, 2013.)
Redakcija Alija Džogović / Suada Džogović
OBNOVA ALHAMIJADO POETIKE
(Zaim Azemović: Orijentir humanosti
u beskraju i vječnosti, Rožaje, 2013.)
”U zrelim godinama pokušavao je
Da debele knjige sažme u jednu riječ
A zatim razmišljajući o toj riječi
Napiše debele knjige
A ta jedna riječ u kojoj je sadržano sve
Bijaše Stvoritelj”
(Zaim, ”Filozof Gazali”, 57)
Bismillahir-rahmanir-rahim,
Počinjem ovaj razgovor o musafu tariha šejha bošnjačke poezije Zaima Azemovića iz dženetske kasabe Rožaje na svetim vodama Ibra u iskonskoj zemlji Sandžak i molim Svevišnjeg Stvoritelja Svega da blagoslovi ovaj moj rad i šejhu poezije Zaimu sinu Azemininom i Rečkovom Azemoglu učini njegovo ime beskrajno velikim u vječnosti. Allah džellešanuhu je Veliki a mi smo njegov paći din, neka mu je slava i hvala za ”Darove” za koje izabra šejha poezije Zaima da ih napiše na lijepom bosanskom jeziku i ostavi Bošnjacima. Allahu ekber.
Počinjem ovaj hasul rad onako kako je veliki Bošnjak Mehmed Meša Selimović počeo svoj veliki musaf o dervišu Nurudinu, i odbranio sebe od svih ćafira i svih šejtanluka koji mu zapisuju da se udaljio od dina i imana, a on nije, no je tamo usred Bosne ponosne, tamo gdje su njegovi nana i babo, braća i sestre, cijela rodbina. Iako mu mezar nije u Bosni, po Allahovoj odredbi, kako Bošnjaci vjeruju, njegova će se duša preseliti tamo gdje je za života volio, a to je Bosna ”ponosna, od sna” (Dizdar).
Potvrđujem, Allahovom pomoći i dobrotom, došla mi je do ruku, kako svoje priče počinje mudra Šeherezada, najnovija knjiga tariha i hićaja čestitog šejha poezije Zaima Rečkova Azemoglu, velikana po pameti koja je u njegovom narodu (Bošnjacima) i u njemu samome, Allahovim izborom da bude hafiz na sreću toga naroda, dakle Bošnjaka. Ta nova knjiga dolazi poslije mnogo napisanih knjiga sa darovima, zlatnim brdima, ljekovima u riječima, koje šejh poezije Zaim napisa za vječnost i prostor u vremenu. Ime ovog najnovijeg Zaimovog musafa – savjeta, amaneta i pouka kur’anske osmišljenosti je ”Orijentir humanosti u beskraju i vječnosti”. Dakle, tematski viđeno, tri poetska stuba čistog islama, tri Allahove poruke dobrim ljudima: humanost, vrijeme je beskraj – nema ni početka ni kraja, vječnost samo onda kada čovjek svojim djelima to potvrdi. Ako nema vrha, nema ni vječnosti (po Feridu Muhiću). Nema Ništa. Nečastive sile (po Dostojevskom) nemaju Ništa, nemaju vječnost.
A ova Knjiga šejha riječi Zaim-beya, u kojima lijeka ima za sve Ljude, za siromahe, putnike, goste, izbjeglice (muhadžire), za djecu i ptice u homarima, za cvijeće oko svetih voda Ibra, i za one vode Ebra u mavarskoj Španiji…
Ovaj esej o Pjesniku Zaimu započeli smo lajtmotivom filozofa Gazalija, koji je sve svjetske mudrosti sažeo u jednu Riječ: Stvoritelj. Nastavili smo ga sa Bismillom, kao onaj mudrac Meša, kao Avdo, kao Murat-aga… Onako, po srcu i pameti, kako to čine Bošnjaci…
Plemeniti šejh poezije Zaim-bey napaisa, uz Allahovu pomoć, mnogo knjiga: tariha, hićaja, savjeta i pouka, baš onako kako je to Svevišnjem po volji – da bi ljudima bilo dobro i od koristi, da bi ljudi štovali Allaha na svojem jeziku, da bi se ljudi prepoznavali po tom jeziku i po darovima srca i imana.
Još davno, u blzini Rožaja, u selu Balotiće ispisivao je svoje tajnovide jedan šejh poezije Muhamed Užičanin, borac za Pravdu među ljudima i Božju Istinu. Došao je ovdje da nađe mir među stijenama i gorama, čiji je apelativ ”balo” (čelo), da na vodama onog dženetskog Vrela i Ibra – ispiše kur’anske savjete i mudrosti, da ispiše svoju alhamijado poeziju, koju će šejh poezije Zaim objelodaniti u svojem ”Tajnovidu” o šejhu Muhamedu.
Užice su u Muhamedovo vrijeme bile bošnjačke, sa velikom bibliotekom orijentalnih rukopisa i sa nekoliko džamija, mejtepa i ruždijom. Ali, nečastive sile sve uništiše, do temelja. Svu mudrost, sva ljudska dobra, čak i jetime u kolijevkama. Ne znaju se danas ni vakufi ni mezaristani.
Ove teme motivisale su plemenitog šejha poezije Zaima da i on u Rožajama ispisuje svoje lirske tajnovide tarihom alhamijado pisaca i srcem kakvim su oni ispisivali svoje Savjete, ilahije i kaside, gazele i hićaje za darove Bošnjacima.
Ispisa šejh poezije Zaim svoje tarihe i hićaje onako, po Allahovoj volji, kao nekada Sulejman Tabaković, Arif Sarajlija, hafiz Seid Zenunović, Hadžo Čarovac, hafiz Salih Gašević, Ibrahim Pačariz Biočak i dr. alhamijado pisci s kraja XIX i početka XX vijeka. Šejh Zaimova poetka je potvrda da alhamijado vrelo žive riječi, Božje Riječi, poetike humanističke misije – nije prestalo da teče u bošnjačkoj književnosti i bošnjačkoj filozofiji života. Zaim je njen obnovitelj početkom XXI vijeka, on je oživotvorio ovaj tipično bošnjačkji književni žanr, njegovu poetsku metodologiju i edukativnu funkciju masovnog poučavanja i značaja.
Oko književnog lika šejha poezije Zaima Azemovića počela je da se u kasabi na Ibru formira i jedna epska anegdota sa tenedencijom da se prelije u legendu kao stefaniju i oreol njegove poetike i mudrosti.
Priča bi mogla ovako da se formuliše: Zaim napisao knjigu ”Zlatna i gladna brda”, a to čuo neki Amerikanac, naše gore list, pa spučio šipke čak iz Harvarda i došao u Rožaje, da vidi ta zlatna brda, i pravo kod šejha poezije Zaima Azemovića, a on ga povede kod Murat-age Kurtagića, da mu on priča onako kako je bard Avdo Međedović pričao, uz gusle, Albertu Lordu i Parry Milmanu na Obrovu i u Bijelom Polju o zlatnim brdima na kojima žive Bošnjaci. Taj Amerikanac, s naše gore list, bio je dr. Zlatan Čolaković, sin Envera Čolakovića, pisca romana ”Legenda o Ali-paši” – najljepšeg djela u savremenoj bošnjačkoj književnosti, i najljepšeg jezika u umjetničkoj primjeni – onog veličanstvenog bosanskog.
Zlatan je bio opčinjen erudicijom, pjevanjem i silinom pamćenja Murat-age Kurtagića, bilježio je sve što mu ovaj aga znanja kazuje, odlazio na Harvard, tamo štamapao bošnjačke epove koje mu je kazivao Murat-aga, ponovo dolazio da istražuje šta je to po zlatnim brdima Sandžaka.
Zlatanu je dolazak u Rožaje bio njegov hadž, o kojem je ostavio debele knjige, kao filozof Gazali, čija bi se mudrost mogla sažeto reći ”Homer je među Bošnjacima”. Zlatan je i u Zaimu prepoznao Homera, Ovidija sa ibarskog Ponta, nekog persijskog poetu iz rožajskog Širaza.
Tako je to bivalo u Rožajama, u kojima stvara veliki broj pjesnika i slikara: Aldemar, Zećo, Ibrahim, u kojem je stvarao Davud ibni Derviš-aga Ganić Fetahović, čije alhamijado tarihe prepjeva i uredi šejh poezije Zaim Azemović sa Mujom Denizom. Poetska i historijska sudbina, odnosno Allahova volja, učinili su da to djelo, dobro za Bošnjake, uradi ovaj mudri rožajski učevnjak Zaim. I ono, da zajedno sa Zećir-beyom pokupi one silne epitafe sa nišana pod mahovinom rasutim u Poibarju i da ih stavi u knjigu trajne vrijednosti sa impresionističkim naslovom ”Urezano u kamenu i pamćenju”. I samo su ova dva učevnjaka mogla da osmisle ovakav naslov i da ispišu jazije sa nišana i stećaka, perom i slikarskom kičicom. Rezultat ovoga rada je njhova prolegomena za svaki posao i svako vrijeme: ”Pamet je u narodu”.
Zaim, šejh poezije, sabra i one ljekovite cvjetove sa svetih voda Ibra i objavi ih u musafu ”U riječima lijeka ima”, da bi takođe, posvećen rodnom kraju, napisao i one impresije o Bukovici ”Zavičaj na cvjetnim brdima”. Tu je i njegov ”Dug zavičaju” i osjećanje da je to najveći merhamet i sevap svakog čovjeka. Ovdje, negdje na svijetlim predjelima Hajle boravi onaj mitski Helios, a tu su i ona mitska ”Nebeska vrata” sa ”Jaglukom sa Nebeske Sohe”. Tema mita i mitskog mišljenja prožimaju cijeli umjetnički rad šejha poezije Zaim-beya. To je narodna mitska misao Poibarja sa bogumiskim etimonom utopljenim u orijentalni mitski sistema iz kojeg su nastale priče ovoga mudraca, njegove ilahije i kaside, njegovi gazeli. Impresionirale su ga i one bajalice, kao poetski biseri i kao kapi rose na granama homorika i trava oko Županice i sa Zeleni. Sve je ovdje dženet, i Božji dar, što je nadahnulo mudrošću i snagom Zaim-beya da napiše i one najljepše bošnjačke hićaje ”Darovi” koji svojom ljepotom osvajaju srca čitalaca. Jer ljepota dobija svoj smisao kada i srce, uz um, osvijetli Allahova svijetlost. A to su ”Darovi”, i neka Allah nadoknadi Zaimu svojim darovima, neka mu podari novu snagu da napiše sve što još želi da ispiše kao darove Bošnjacima.
Zaim-bey je posvećenik vjere u Jednoga Stvoritelja, on je isti onaj Gazali koji smisao života, ljudsko djelovanje, sve što je ispisivao i ono što će nastati kao njegovi amaneti – sažima u onu Jednu Kur’ansku Riječ – Allah. S tom gazalijevskom mudrošću ispisivao je svoje poslanice prijateljima, sinovima, ljudima svih jezika i vremena. Merhamet je njegovo životno opredjeljenje i iskustvo, dakle humanizam najvećeg obima. Njegov ideal je humanizam, njegovi ideali su neporušivi, jer su Božje davanje. Njegove ilahije i kaside su dove upućene Stvoritelju, njegove poslanice su prožete čovjekoljubljem i srdačnošću, njima se dočekuje gost, njima se daje hljeb siromahu, majka njima uspavljuje dijete, svakome je sunce uz uzglavlje, s pjesmom i blagoslovom.
Indikativno je da ovaj najnoviji poetski k’itab Zaim-beya počinje poslanicom ”Voljeti i biti voljen”, upućenom unucima, a iza nje slijedi i kasida ”Amaneti potomcima” sa porukom da čuvaju ”svetu pravdu”. Isti ideal je tema poslanice sinovima Samiru, Esadu, Asmiru i Almiru, razdvojenim po svijetu, da čuvaju tradicionalno poštenje kuće svojih predaka, da čine dobra draga Stvoritelju. Jer ”moć dobrote” je najveća moć. Kasida ”Rožaje vjekovno utočište nevoljnika” kazuje kolika je veličina humanizma žitelja ove kasabe i njene okoline u minulim vremenima i sada. Kroz Rožaje prolazile su kolone izbjeglica i nevoljnika, u oba pravca – sa zapada prema istoku, sa istoka prema zapadu. I svi su ovdje bivali zbrinuti, nalazili toplu riječ i topli dom, dobijali hleba uz molbe Allahu da im blagoslovi put i podari sreću. Rožaje je zapamćeno po merhametu, kakav je onaj koji je oličen u Jusufu Fazliću, a takvih je bilo još mnogo i njima pripada budućnost – ona dženetska u vječnosti. Humanističkim bejtovima kaside ”Allahova dželleša’nuhu milost” šejh ovih nasihata Zaim-bey obraća se Svemogućem Stvoritelju da nagradi Dobre Ljude za njihova dobra djela ”na oba svijeta vječnom ljepotom”, a u nasihatu ”Opomena tajnovida” podsjeća vjernike tarihom ”Poruke živim ljudima šta znače”, a zatim u narednoj kasidi bajkovite kontemplacije prenosi Božje upute o dobroti apostrofirajući djela koja je činio jedan ribar ljudima (komšijama, djeci, bolesnima), ističući njegovu nesebičnost. Svako dobro djelo je veliko, i Bogu drago, pa makar da je koliko trunka. Za tu milost ”Hvala Stvoritelju”. Pjesnik ne sumnja u Allahovu nagradu, pa veli: ”Allah je Svemogući”.
Odjeljak ”Pjesme iz mladosti…” ovaj rožajski šejh lijepe riječi i mudrosti započinje najljepšom lirskom hićajom ”Dolazi mi voda u pohode” koju je nanijetio svojem prijatelju, takođe pjesniku, ali i svojem gradu i svetim vodama Ibra, njegovoj dobroti i blagodetima. Pjesnik Zaim kazuje mudrosti i ljepotu impresivnim stilemama, kao zahvalnost Allahu što stvori ovakav dženet u ovom kraju dunjaluka: ”U svakoj kapi nosi mi po jednu uspomenu…//… da te propustim cijelu kroz sebe. // Ako ima i najmanja trunka lažnog i tamnog, iz mene da izneseš sve što gori i što boli … //… Da mi nerođene suze postanu tvoje pritoke, da sam vodar …” Tako kazuje svoje mudrosti o dženetu na Ibru i svoje bivstvovanje u ovoj Allahovoj bašči ljepote i darova. A zatim se blistavim umom i skromnošću obraća svojim zemljacima: ”Zemljaci moji, vukova i četinara rođaci, među vjetrovima i gromovima rastu vaša pitoma i krupna srca”.
Ovo je najljepša himna Rožajama, i uz to, Rožajcima. Voda ovdje ne roni bregove, ona dolazi u pohode – kao gost, kao dragi prijatelj, kao Čovjek. Personifikacija vode je na najvišoj umjetničkoj ravni. Ona je semantički i metafora života, i epikleza subjektu visoke poetske znakovnosti, harmonija šumova vjetra, žuborenja vode između rožajskih mahala, šadrvan svijetla sa Hajle i Bisernice.
Eto, Sandžak ima planine Bisernicu i Karanfil, i vode Ibar i Ljudsku rijeku. Drugi to nemaju.
Zaimovi lirski nasihati su sve do kraja ezani upućeni dobrima Putem u vjeri – ”stapanju vjernika u pobožnosti… po srcu svi u jednu kapiju” ulaze, po milosti Stvoritelja Svega.
Ovaj Božji izabranik za ezansku poeziju uputio je dovu Allahu kasidom ”Riječi nade za Trebinjce – prognanike bez krivice” koje su Rožajci susreli i svojim merhametom udomili u najtežem egzodusu rata u Bosni i Hercegovini. ”I golubovi su za njima doletjeli”, veli pjesnik i osuđuje genocid nad nevinim narodom, upućuje molitvu Allahu ”da više Drina, Ibar i Lim… ne plaču”.
Dove ovoga šejha lijepe poetske riječi nisu jednostrane niti svedene samo na misao o slobodi jednog naroda. One su upućene svim narodima svijeta, univerzalne i ”beskrajne u vječnosti”. Svojom poetskom dušom i srcem pjesnik se moli Allahu da pomogne svim ljudima (”Molitva”).
Pjesnik Zaim nije smetnuo s uma da, s ”Bismilahir-rahmanir-rahim” napiše i svoj ”Tajnovid” kao dovu za šejha Muhameda Užičanina, čije je jedno tulbe u selu Balotiće, drugo u Rožajama i treće u Peći kod džamije Ružice. Oko lika ovoga šejha i ”borca za pravdu i istinu” formiran je mit. Tik uz tulbe u Balotićima raste jedna ruža čije su latice crno-crvene boje kao osobiti simbol šejhove krvi i svetačkog oreola.
Dobro je posjetiti se da je šejh Muhamed Užičanin svoje poslanice i tajnovid pisao negde oko 1748. godine.
U daljem poetskom postupku Azemović prezentira izbor pjesama ”sa humanim porukama” iz ”ranije” svoje poetike, što promoviše kontinuitet njegovog humanizma. U ovom kontekstu je i pjesma uzvišene poetske semiotike i misaone panorame o dobroti i merhametu jednoga kraja na Balkanu – bošnjačkih Rožaja i Rožajaca ”Rožaje po dobru zapamćeno”. Ovdje (u Rožajama) su utjehu tokom duže historije nalazili svi nevoljnici i putnici u neizvjesnost. Rožaje je dunjaluk u kojem se poštuju amaneti predaka. Na tim temeljima nastajali su oni zemaljski i nebeski darovi, i Stvoritelj je čuvao Rožaje od svih zala koja su se ustremljvala prema svetim vodama Ibra.
U ovom humanističkom diskursu je i kasida ”Očekivanje gosta”, da kažemo još jedna himna u čast Rožaja i Rožajaca. Rožaje je zapamćeno i po gostoprimstvu.
Ova knjiga šejha lijepe i Božje riječi Zaima Azemovića svedoči koliko su bili impulsivni tokovi bošnjačke alhamijado lirike, prvenstvrno one nasihatske, da njen odsjaj blista u poeziji ovoga šejha pravovjernih kao i u poetici mnogih mlađih pjesnika među Bošnjacima.
Razgovor o poeziji Zaima Azemovića završićemo tarihom koji je izrečen i za sarajevskog alhamijado pjesnika Mehmeda Mejlija (1713-1781), a koji glasi: ”Osnovni kredo njegovog poimanja života je: Voljeti Boga – znači voljeti ljude”.
I kao apendix, Zaimova nova knjiga donosi i relevantne fragmente iz objavljenih prikaza i eseja o njegovoj poeziji. Na kraju je priložena biografija i široka bibliografska panorama, što je od osobite naučne koristi za istraživnja poetskog fenomena u djelima ovoga bošnjačkog šejha poezije, kojega je Stvoritelj izabrao da bude pjesnik mudrosti i humanizma.
