Redakcija Zoran Janković
Zoran Janković
ZENICA – KISELJAK BLUZ
Dan koji nam je stavio suze na oči
.
Posljednjeg dana u mjesecu aprilu 1992. godine, pošao sam u Zenicu, da se riješim, bar za Prvomajske praznike, na nekoliko dana, naših sarajevskih muka: policijskog časa, snajpera koji su usred bijela dana tukli po gradu i nesigurnosti koja nas je čekala kad padne prvi mrak. Nisam ni slutio da ću u Zenici ostati sljedećih osam mjeseci.
Od 2. maja nije se moglo u Sarajevo a nikud ni iz Zenice. To je pravi datum početka rata na ovim teritorijama. Mogao sam samo gledati kako moj, rodni grad tone u pakao rata. Poslije nekoliko nedjelja je vojska, zajedničke nam bivše države Jugoslavije, koja se zvala JNA, napustila Zenicu i nastavila da luta kao ukleti Holandez, a na kom bi se god prostoru ona zadržala, ništa se dobro nije desilo.
Odlaskom JNA život se u Zenici prividno normalizovao, i sve je, naizgled, funkcionisalo kao da se osamdeset kilometara dalje ne događa strašni rat i kome nestaje jedan, čitav grad a s njim i njegovi stanovnici.
Saznao sam tih dana da postoji mjesto koje je mnogo bliže ratnom području, a koje živi spokojno, baveći se trgovinom, kao da je neko pitoreskno selo u Švajcarskoj; kao da nije, od ratnog područja, udaljeno tridesetak kilometara. To mjesto je prije rata bilo poznato jedino po kiseloj vodi i dobrim pogačama i zove se Kiseljak. Ovo je jedna od priča o mojim putovanjima za vrijeme rata od Zenice do Kiseljaka i nazad. A zašto sam priču nazvao Zenica – Kiseljak bluz, zato što je za bluz zapisano, prije više od pedeset godina, da je to muzika koju slušaju dobri ljudi kad se loše osjećaju. Baš tako se osjećala većina junaka ove priče.
Bliži se zima 1992. godine a jesen kao da mrzi prirodu i ljude koji ne znaju da iskoriste njene čari. Mrljava, bosanska jesen 1992., čak i vrijeme se urotilo protiv naroda, pa nema pravih jesenjih čarolija, nema veselih kazana za pečenje rakije ili pravljenja poslednjih džemova u ljetnjim kuhinjama, čak je rijetko bilo da neko i kupus kiseli. Rominja danima neka dosadna, jesenja kiša.
Jednog jutra smo krenuli, ponovo, na put u Kiseljak. Kao da se i žutom, poštanskom kombiju, ne ide; nego brekće od nevolje koju sluti, a i ja sam se tog dana nekako slično osjećao. Naš vozač, dobri Anto, imao je za nas iznenađenje. Javio nam, veče prije polaska, da s nama ide i neka njegova komšinica. Prepustimo mjesto do vozača ženi čijeg se lika i imena više ne sjećam. Anto je ponio u kesi neke kruške i nudi ih ženi svaki čas:
„Uzmi, kono, krušku dalek je put do Katića.“
Kona se nećka. Vidi se da ženu nešto muči, i da joj nije do krušaka, a Anto uporan, pa joj bira koju će ona uzeti krušku. U jednom momentu primjetio sam da on ima suzu u očima. Razmišljam i u trenutku mi sinu. Katići su neko, bezlično selo koje je bilo zborno mjesto, odakle su ljude organizovano prebacivali na srpsku teritoriju.
Grupa ljudi, koji su srpske nacionalnosti a žive u Zenici, kad je htjela ili kad bi je neko nagovorio na to, prebacivana je na hrvatsku teritoriju, u selo Katiće, a kasnije, odatle, preko Kobiljače, na srpsku teritoriju; a političari su se pravili da etničkog razdvajanja nema a ljudi su se danima preseljavali tako. To se događalo u ljeto 1992. a ova žena je, izgleda, zakasnila.
Vidim Antine suzne oči i slušam kako pokušava da nešto priča sa ženom ali mu ne ide. Drhti mu glas i nedostaju mu riječi:
„Sjećaš li kad smo one godine zajedno spremali zimnicu moja pokojna žena ti i ja.“
Glas mu zastaje u grlu a žena ga pogleda pa mahinalno uze krušku koju je on molio da uzme, kao da je htjela da kaže da u toj krušci imaju nešto zajedničko.
„Ne tu. Uzmi ovu veću. Vidi kako je zrela i kolika je?
To je sa onog drveta u zadnjom bašti što mu krošnja ide prema vašem dvorištu.“
Žena vrati krušku koju je bila uzela i prihvati onu kojom je on nju nudio, a zatim okrenu glavu prema prozoru na vratima kombija, kao da mi ne vidimo njeno lice iz tog položaja, i poče tiho da jeca. Znao sam da u njoj, kao film, lete uspomene na ono što je bilo lijepo, i u što sumnja da će više ikad biti. Znao sam taj osjećaj, jer sam to ranije preživio.
Ćutali smo svi. Čak ni oba montera, koji su uvijek jedan drugog zabavljali pričama o lijepim svastikama i zgodnim taštama u njihovim porodicama, ćutali su i gledali kroz prozor.
Putovanje se odužilo jer je Anto vozio sporo kao da hoće da što duže bude sa ženom koju vozi i niko više nije ništa govorio osim na punktovima kad su nam pregledali dokumente. Svi pregledi su bili letimični i mi bi brzo prošli, a to je značilo da je situacija među etničkim, vojnim stranama bila mirna i bez vojnih akcija. Ove strane su formalno bile zajedno, a stvarno, i one su bile zaraćene, i mi smo se uvijek radovali kad osjetimo, da nema vojnih prokreta jer smo znali da ćemo se bez problema i brzo vratiti nazad, a uvijek smo se vraćali prije mraka. Mrak nije u ratu nikom, ko ima mirnodopske namjere, prijatelj.
U Katićima smo se rastali od žene ali i dalje smo rijetko razgovarali o bilo čemu jer smo bili svjedoci događaja, da se komšija rastaje sa komšinicom koju poznaje godinama i koju možda neće nikad vidjeti.
U Kiseljaku je bio pazarni dan a i kiša je bila prestala da pada, pa sam ja iz neke kafane gledao kako svijet pazari i na lice su mi kiseli osmijeh stavljali nevješti pokušaji vojnika koji su na ramenima nosili oznaku HV za hrvatsku vojsku a htjeli su da se predstave da su Hrvatsko vijeće odbrane, znači paravojnu formaciju te političke frakcije u BiH, time što bi na oznaku HV, nekom bojom dodali slovo O. I tako bi onda pisalo HVO.
Bilo je još boljih smicalica da se sakrije svoj identitet a njih mi je otkrio jedan poznanik iz Kiseljaka:
„Eno tvojih. Došli da pazare kafu i konjak.“
Smijem se ja i pitam koji su to moji i kažem mu da ja ne vidim tamo nikog od moje porodice.
„Pa ustvari, oni misle da su tvoji a po logici stvari trebali bi da i jesu tvoji dok ne prođe rat ali ti nisi pametan nikad bio pa ni sada.“
Moj pametni prijatelj koji je sjedio sa svojim glupim drugom je, naravno, mislio na srpske vojnike a ja sam sad bio zbunjen jer nisam vjerovao da neko sa takvim znakom može sići sa Kobiljače, u Kiseljak.
„Ma hajde, ne zezaj. Takvih ludaka sigurno nema a da ih ima već bi ih neko uhapsio.“
Odgovoram ja njemu i mislim da se čovjek šali, pa mi nije pravo i gledam ga u oči.
„Pogledaj onog bijelog stojadina. Vidiš li ti na njemu nešto neobično. Dobro ga pogledaj. Eto, to su tvoji.“
Gledam ja u bijelog stojadina i ništa ne vidim neobično samo neke civile koji, stvarno, stavljaju kafu u gepek a auto registacija iz Rijeke. Stare jugoslovenske tablice su tada svuda važile a na ovim je pisalo: RI.
„Kakve ovi imaju veze sa onima.“
Pitam ga ja i dalje mislim da se on šali. Moj dobri drugar Miro me gleda, i naruči još jedno piće, kao da hoće da priči da što dramatičniji ton, i onda nastavi:
„Ovako, naivni moj. Vidiš onaj selotejp crne boje što je nalijepljen između slova i brojeva na tablicama?“
Odgovaram da vidim i pitam šta to ima veze, kad to svi rade jer više niko ne voli zvijezdu petokraku, koja na tom mjestu stoji.
„E ne vidiš dobro. Ovima ne smeta petokraka nego registracija. Pogledaj bolje, pa ćeš vidjeti da ima malo više selotejpa. Nalijepljen je i preko slova ali stručno. Tablica i auto su registrovani u Rumi, u Srbiji. Znači pisalo je RU a kad su na ovo RU dodali malo više selotejpa ispade RI.“
Gledam ja, pažljivo, i valjda sam klimao glavom a on je kad je vidio moj osmijeh reče:
„Smiješiš se na tvoje. Ha, ha?“
Znao sam ja da ovaj čovjek da ne misli ništa loše, nego se samo šali ali ja se nisam smiješio samo mojima nego i njegovima. Čudno i tužno je bilo vidjeti ljude koji pazare na istoj pijaci, istog dana, a možda će, tog istog dana, kad padne mrak, gledati preko nišana neke puške, jedan u drugoga.
Eto, takva je bila ta teritorija zvana Bosna Srebrena, te 1992. godine. Nije zasluživala to ime časno. Na jednoj strani se švercovalo a samo tridesetak kilometara dalje, u Sarajevu, se ginulo i ratovalo.
I mi smo kupili na pijaci ono što nam je trebalo, ali smo povratak u Zenicu odgađali kao da nas je na tom putu čekala neka nova nedaća. Postojao je za to jedan jedini razlog. Sjedili smo u toploj kafani, i jeli ćevape koje je neko drugi platio, a napolju je počela da rominja dosadna, jesenja kiša.
Već se bližio prvi sumrak, a bilo je tek oko četiri sata popodne i Anto, naš vozač, nam je zabrinuto dao znak da je vrijeme da krenemo, ali nama se nije išlo iz još jednog razloga, a to je što smo pili dobri, stari konjak po imenu Štok, i zaljevali ga Ožujskim pivom. Anto to nije radio jer je on bio vozač i mi smo mu to, kad bi nas god napomenuo da je vrijeme da krenemo, davali na znanje, kroz smijeh i šalu.
Pomalo pripiti, ali sa mukom u stomaku od na brzinu pojedenih ćevapa i mučnog događaja od jutros, kad se Anto rastajao s komšinicom, smo nevoljno, kad je već padao prvi mrak, sjeli u kombi krenuli prema Zenici. Kiša je postajala sve jača i pretvorila se u pravi pljusak. Brisači na kombiju nisu mogli da otklone ogromnu količinu vode pa je Anto vozio najsporije što je mogao i nabrajao nam je sve ćevape koje smo pojeli riječima, da kakva je situacija, moglo bi se desiti da nam ćevpi prisjednu.
Odjednom, vođa montera, koji uvijek naviše pio u našem veselom društvu, povika:
„Stoj. Koči i u rikverc.“
Anto, zbunjen i nenavikao na ovakav odnos šefa ekipe, zaustavi auto, zabrinut za njegovo stanje, i reče:
„Zašto u rikverc? Šta je bilo kombiju?.“
Na zacrvenjelom licu našeg, veselog vođe puta pojavi se osmijeh:
„Nije kombiju ništa. Vrati se prema onoj prodavnici pored koje smo sad prošli.“
Vozač više nije pitao ništa, nego je lagano išao nazad, bojeći se da ne naiđe neko vozilo, a i sam je znao da samo ludaci, kao mi, se voze po mraku i ovakvoj kiši. Više niko nije razmišljao o tome da je ovdje rat, kao da su jedini problem bili kiša i mrak.
Zaustavio se ispred neke prodavnice i mi smo jasno vidjeli, kako ispod balkona neke kuće, u kojoj je bila radnja, tačno ispod nekog, slabog svijetla, skupljeni jedno oko drugog, kao djeca oko tople peći, stoje neke žene i ljudi. Vođa izleti iz kombija u pljusak i povika:
„Šta radite tu ljudi? Zar nemate gdje da se sklonite?“
Prišao im je i mi više nismo čuli o čemu oni razgovoraju. Vidjeli smo nervozne pokrete nekog čovjeka koji je uplašeno nešto objašnjavao i pokislog, našeg vođu kako im pokazuje rukom prema kombiju. Jedan muškarac, dvije žene i jedno dijete od desetak godina, uzeše neke zavežljaje koji su bili napravljeni od čaršafa, i pođoše prema kombiju. Vođa otvori vrata od kombija i reče:
„Napravite mjesta ljudima tamo među alatom. Oni idu s nama u Zenicu.“
Bio je rat i ko je gdje i zašto išao, nije pitalo dok sam ne kaže, ali vidjeli smo po licima tih ljudi, da su izmučeni od nespavanja i drugih jada koji su ih zadesili. Odjeća im je bila takva da se odmah moglo vidjeti, da su iz seoske sredine. Suvonjavi muškarac, koji se predstavio kao Esad, imao je skromno odijelo i prljavu francusku kapu na glavi, a žene su bile u jeftinim dimijama, zagrnute nekim, muškim puluverima. Jedino je dijete bilo čisto i uredno. Osjetili smo strašan smrad u kombiju i ubrzo smo shvatili da se ovi jadni ljudi nisu kupali nekoliko nedelja. Kratko i nepovjerljivo su odgovarali na naša rijetka pitanja, ali put se odužio a i oni su počeli da govore malo više, valjda, od topline kombija a i kad smo im dali neke peškire da obrišu mokru kosu pa su u nas stekli vremenom kakvo-takvo povjerenje.
Evo njihove priče. Živjeli su u nekom selu u blizini Mostarskog raskršća. Kad su zaraćene strane podijelile svoje interesne zone, njihovo selo se zadesilo na srpskoj teritoriji. Sa lokalnim Srbima nisu imali nikakvih problema, ali se iz dana u dan sve više pronosila vijest, da će doći u njihovo selo neka druga vojska, i da bi najbolje bilo, da oni idu što prije odatle. Jedan Esadov drug je pristao, za priličnu sumu novca, da ih prebaci krišom na hrvatsku teritoriju. Krišom, zato što na hrvatskoj teritoriji nisu primali izbjeglice koji nisu bili Hrvati ili bar nisu bili kršteni u crkvi, a falsifikovane krštenice su se prodavale lako uz pomoć vještih trgovaca, pa kad takvu krštenicu ima neko, niste ga ni pitali da li je katolik. Sve čovjek može postati za vrijeme rata samo da bi sačuvao živu glavu. Ovi ljudi su imali samo jedan cilj, da preko ove teritorije dođu do mjesta Nemila, gdje su, sigurno, znali da se mogu prijaviti kao izbjeglice, jer jedna od žena, među njima, je imala tamo neku, dalju rođaku. Tako je i bilo. Putujemo mi prema Zenici a njima je jedini cilj željeznička stanica, i neki voz za koji se nikad ne zna kad će naići. Ali kad dobra rakija i jad, za koji ne postoji neki dobar izraz, udruže svoje snage, onda se nikad ne zna nikad šta se može desiti.
Naš vozač Anto, šeret bez premca, valjda, da bi razbio monotoniju koja je vladala u naših pospanim i polupijanim glavama, poče njegovu, uobičajenu šalu, kad smo prolazili ne-ku kontrolu Armije Bih. Podiže ruku pozdravljajući onako kako je tada pozdravljala ta armija, otvorene ruke i raširenih prstiju:
„Joj ljudi, što volim ovaj šoferski pozdrav“
Mahao je nezainteresovanim vojnicima na kontrolnom mjestu, koji nas nisu zaustavljali i koji nisu ni slutili da ih on zeza.
„Sad ću ja da napravim i Viktoriju kad prođemo pored mojih. Oni nisu opasni dok sam ja s vama.“
Smiješio se sam sebi svojim vicevima a mi smo ga nezainteresovano gledali jer smo to dosad više puta slušali.
„Još da mi je da onaj tvoj pozdrav da naučim, šefe, pa da kompletiram čitavu državu.“
Gurnu on laktom našeg šefa i podiže tri prsta kao da ga lično Biljana Plavšić gleda. Šef se nasmija pospano, pa i on podiže tri prsta. Čovjek i žene se iza nas uskomešaše, a da to njih dvojica nisu ni primjetili. Šef, pun jada koga se nagledao danas, a i drugog koji je nosio u sebi, nastavi njihov razgovor kao da maloprije nisu pričali o politici:
„Vidiš li ti, moj Anto, šta se događa. Jedne vozimo na jednu stranu a druge na drugu. Rasipa se narod ko trulo žito po putu. Jedino mi ostajemo gdje smo“ – Kaže naš vođa više za sebe, i ja po drugi put tog dana,
vidjeh suzu koja se namakla na oko običnih ljudi koji su imali samo jedan cilj: Da žive kao sav normalan svijet.
„Za mene je lako. Meni su djeca u Njemačkoj. Žena mi umrla. Ti bi trebalo da razmisliš dobro. Tebi su u Zenici i žena i djeca.“
Odgovara mudri Anto kad, odjednom, vođa opet uzviknu: „Skreći desno. Idemo kod Ljube.“
Niko u kombiju više nije imao volje da ga ubjeđuje da je kasno i da treba što prije da stignemo u Zenicu, jer se u njegovim riječima osjećao jad i bol, koji je svakog trenutka prije-
tio da se pretvori u tugu, koja, pomoću rakije, kod takvih ljudi kao što bio naš šef, se lako pretvori u neki bijes.
Skrenu kombi desno i uskim zemljanim putem krenu uzbrdo, a ljudi koji su sjedili nazad se skupiše oko sebe baš kao da ponovo stoje na kiši. Mi tada nismo tome pridavali pažnju ali mi je kasnije Esad, domaćin te porodice, pričao, da im se činilo kao da smo mi njih vratili na srpsku teritoriju, i da oni neće živu glavu izvući odavde, naročito, posle dobrodošlice koju nam je priredio Ljubo, tast našeg vođe, sa flašom rakije u ruci i riječima:
„Dobro mi došli, junaci.“
Nismo se tu dugo zadržali jer je svima bilo jasno da se moramo što prije vratiti nazad. Prijatan razgovor sa ljudima koje poznajete, i koji ne pričaju o ratu, nego o ljetini koju su ponosno ubrali na svojoj vikendici, nam je prijao. Nastavili smo, zabrinuto, prema Zenici, jer smo bili već zagazili duboko u noć, ali kad je kiša prestala, Anto je vozio sve brže a mi smo svi malo zadrijemali u svojim mislima na toplu kuću i dobru večeru.
Oprostili smo se sa čovjekom i ženama koji su nam nudili i neke pare, koje smo, naravno, odbili i pošli svako svojoj kući. Taman kad je moja zabrinuta majka, nježno kao i svaka majka, ružila mene što sam ovako kasno došao, i dok je postavljala večeru, nama zazvoni telefon.
Javim se i jedan od montera mi je rekao da je onim ljudima ostala neka torba u kombiju. Poštanska garaža je bila blizu željezničke stanice gdje su ti ljudi otišli. Torbu smo pregledali i vidjeli u njoj albume sa slikama, na kojima se bio ispisan jedan čitav život neke porodice i ja sam pošao da tražim ljude koje smo maloprije dovezli.
Stanica je bila puna svijeta koji je ležao na ledenom betonu i grijao se tako što bi bili skupili jedno uz drugo, i ubrzo sam našao ljude koji su bili vlasnici torbi. Njihovo zahvaljivanje nije imalo mjeru, kao kod svih ljudi kojima se nešto lijepo dogodi u nekoj nevolji koja ih prati danima, i oni nisu htjeli da ja odem od njih dok im nisam dao moj broj telefona. Davati nekom nepoznatom kućni telefon nije bila pametna stvar u ta doba, ali ja sam u sjaju očiju tih ljudi vidio iskrenost bez kraja i zahvalnost koju bi željeli jednog dana da iskažu. I zaista je tako bilo.
Desetak dana kasnije je zazvonio telefon i javio se Esad zamolivši me da dođem u obližnju kafanu da se ispričamo i popijemo piće. Sjedio sam tog dana sa sasvim drugim čovjekom. Svježe obrijan, vedar i nasmijan čovjek kao neko ko je našao svoj mir. Kao neko ko je svoju golgotu prošao pa živi u nekoj srećnoj zemlji gdje se svi vole, a ne u Bosni koju se rat sve više pretvarao u pakao kome se nije nazirao kraj. Tako se ponašaju ljudi koji skinu jedan veliki jad sa sebe pa oko sebe vide sve ružičasto. Esad je spremio i poklone. Djeci moga brata bombone, meni cigarete a dobili smo i flašu pića.
Kasnije, posle marta 1993, kad sam već bio otišao iz Zenice, taj čovjek bi samo pozvonio na vrata stana u kome je živjela moja porodica i ostavio bi kesicu bombona ili neku drugu sitnicu koja je njemu značila pažnju za veliku stvar koju smo za njegovu porodicu učinili. Ja sam samo smatrao da je to moja ljudska obaveza.
Ja ne znam gdje danas živi ova porodica, ali kad god se sjetim ljudi koji dobrotu pamte i trude se da je uzvrate dobrotom, ja osjetim u sebi nadu da će jednog dana takva biti i država Bosna i Hercegovina, i sanjam san da će neko jednog dana, kad mene ne bude, ponovo živjeti u nekoj zemlji koja će biti slična onoj u kojoj sam se ja rodio, i koje je bio dostojan svaki pošten čovjek a ona se zvala Jugoslavija.
I kad god ovo ovome razmišljam, ja sam sebi stavim suzu u oko, ali nikad ne žalim, jer dobrote, poštenja i ljudskosti se uvijek lijepo sjećati. Jedino kleta sudbina, kao zla maćeha, uvijek negdje viri iza nekog balkanskog ćoška i prijeti nam njenim pakostima a mi, običan narod, to ne možemo spriječiti.
Ovo je bila priča o suzama u očima onih koji su samo žalili za normalnim životom i kojima je jedini cilj bio napredak njihove porodice. Nacije im nisu bile važne, a i da jesu ne bi se ni za to pitali, jer su se za sudbine nacija brinuli, kao i uvijek u istoriji kad bi bio rat, ko bi drugi nego, loši političari.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. živio je u SFR Jugoslaviji.
1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
