Redakcija Puuu… mrtav k’o mrtav! Nema smisla nastavljati, evo prođe sat.
Izbezumljeni mladići, koji su uletjeli u ordinaciju noseći njegovo obamrlo tijelo, u hodniku se hvataju za glave i stišću šake. Svi se u mislima, na svoj način, mole Njemu i ne gube nadu da ću uspjeti! Pa i oni koji ne vjeruju da On postoji sad vjeruju u čudo. Proviruju kroz malo staklo na vratima, od mene očekuju božansku moć. Moram izaći, stati pred njih i ubiti nadu!
– Proglašavam smrt! Zaustavi sve!
Trideset pet mu je godina. Samo se srušio usred utakmice! Prošli je imao trideset osam i već tri godine ga pokriva ova ljepljiva i teška zemlja. Živi trče za njom, a mrtvi je stignu. Zauvijek.
Begovica Mubera ne popušta, sutra ću opet na njen mezar. Moliću je da najzad halali. Sedamnaest godina radim kao doktor u ovom Domu zdravlja i ovo je šesta žrtva. Niko ne zna tačno koliko ih je bilo u pola vijeka! Ovi momci se nisu ni rodili kad je begovici Nova država, u Drugoj agrarnoj reformi, sve po zakonu i uz potpis, uzela zemlju i podijelila je bezemljašima i zadrugama. Za opšte dobro i prosperitet! (Nova vlast je jačala diktaturu proleterijata i seoske sirotinje). A ni njihovi očevi nisu bili rođeni kad su, u onoj Staroj državi, u Prvoj agrarnoj reformi, veleposjednicima uzeli zemlju i dali im ćage. Demek, platiće naknadu za pedeset godina, koju nikad nisu do kraja isplatili. Ono što je plaćeno to je i potrošeno, pa ljudi ostadoše i bez zemlje i bez novca.
– Do sudnjeg dana nek vam je prokleta ova zemlja – zapištala je Mubera prije pedesetak godina kao crna kukavica i snemogla se kraj mrtvog sina jedinca.
Begovi Ćorovići su vijekovima imali skoro najbolju zemlju u cijelom Bihoru, sa koje su se rahat hranili i oni i čifčije. Biće baš te godine kad im kraljevska vlast poče oduzimati zemlju, u njihovu kuću dođoše još jedna usta – stasita nevjesta Mubera. Dadoše je za Latifa, trećeg po redu sina Osman – bega. Opet, imalo se, moglo se, pa i za vrijeme drugog Švabinog rata. A, poslije rata, još uvijek sedefastog lica i rumenih obraza, Mubera je s porodicom živjela na ostatku imanja. Sijali su pšenicu, kukuruz, ječam, heljdu, pa i lan za haljine. Čeljad i stoka nisu bili gladni ni i u najgladnijim godinama.
Kad, u jedno doba, malo poslije no što se proglasi Zakon da jedno gazdinstvo može imati do deset hektara zemlje, pojaviše se ljudi iz opštine da mjere poveliku livadu Ćorovića. Baš onu najljepšu na putu za Berane! Obaviješteni ljudi su to mogli očekivati, no preumorni Latif i Mubera kao da postadoše i gluhi i slijepi pored očiju i ušiju. Vala, svako malo su se i donosili neki novi zakoni!!
– Šta činite na moju livadu, pobogu ljudi? – jedva izgovori zadihani Latif. Priđe još bliže četvorici muškaraca koji su gledali neku skicu. Među njima je bio i milicioner. Komšija je Latifu dojavio da mu geometri mjere zemlju, pa on, brže bolje, potrča da vidi šta je sad opet. – Šta gledate to, nalet ve bilo?!
– Stani malo, druže, đe si navro? Narodna vlast je izabrala tvoju zemlju da ođe pravi sportski centar i terene. Šta si se prepao, sve je po zakonu, ne brini! Dobićeš papire i naknadu za svaki pedalj! Da se ne protiviš ti??!! – reče jedan od njih. Vidjelo se da ima iskustva u tim poslovima.
– Ada, ljuudiii!! Pa zar da nas ostavite bez zemlje? Uzeli ste nam pola za zadrugu! Šta će nam naknada, ne moremo šnjom da hranimo ni nas ni stoku!! – zavrišta Mubera samo što stiže. Svilen konac po rubovima njene bijele šamije i uplakane oči zasjaše na suncu.
Na te riječi opštinski službenik poče ljutito, onako bez reda, nabrajati o kapitalistima, zemljoposjednicima, gulikožama, proleterima, nacionalizaciji,crkvama,džamijama, kolonistima, zadrugama, drugu Titu, Staljinu i šta još ne…Latif zapali cigaru, a kad službenik poče glasno spominjati neprijateljsko djelovanje i kontrarevoluciju, čučnu pognute glave. Valjda ga noge izdadoše. Glasno je disao, skoro stenjao.
Službenik i milicioner se naceriše jedan na drugoga, mahnuše rukom i dadoše znak dvojici geometara da nastave svoj posao.
Uto dotrča mladić, znojan i crven u licu. Priđe uplakanoj Muberi i poče mahati rukama gore, dolje. Podiže pogled ka nebu, pa se uhvatiza glavu i povika:
– Majko, ne plači! To su neki provokatori! Ne može ovo bit istina!
– Druže, pazi šta pričaš! Mi smo narodna vlast! Možemo mi i drukčije! Prošlo je vaše, ne ponovilo se!
Tu službenik hapsi izdajnike! još dodade: Narodna vlast.
– Svi ste vi gladna fukara! Mrš odavle, nesoju!!! Mrš s moje zemlje! – pobjesni Muberin sin i lati motku koja je stajala naslonjena na drvenu ogradu.
– Pušti, sine!! Đe hoj?! Stani, Ahmede!!- skoči Latif i dohvati uzavrjelog mladića za rame.
– Odbij! Naređujem u ime naroda! – spremno zavika milicioner i ruku zabaci prema opasaču.
– Ti ćeš, jado, nama uzet zemlju – viknu Ahmed još jače i odlučno zakorači prema službeniku, ne vidjevši milicionera s desne strane. Dolinom odjeknuše dva pucnja.
Otkad džematlije na tabutu odniješe njenog sina, begovica se više ne diže iz postelje. Nije se budila iz tog polusna ni danju ni noću. Katkad bi glasno uzdahnula, i to kad bi Latif na prstima ušao u sobu, sjeo na ivicu kreveta i dodirnuo joj dlanove. Odbijala je hranu i vodu, a poslije mjeseca dana preseli. Ukopaše je pored sina.
Za nepunu godinu dana milicioner bi oslobođen optužbe za ubistvo. Drug Seferović je pucao u nužnoj odbrani, čuvao je društveni poredak! Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Sportski centar se brzo napravio. Predsjednik opštine je na otvaranju presjekao crvenu traku makazama sa jastučeta boje truhle višnje, koje je na rukama držala nasmijana omladinka iz obližnjeg sela.
Latif se, ostavši bez sina i žene, (četiri kćeri su se udale i rijetko dolazile) sklonio od ljudi u svoju kuću sa uvijek priškrinutim pendžerima. Cvijeće, koje je nekad ukrašavalo te male otvore ka svijetu, sparušilo se i nestalo pod udarima vjetra. Samo se po dimu iz dimnjaka vidjelo da tu neko živi. Pušio je Latif po cijele dane hercegovački duhan, brižno savijao cigare i redao ih u srebrenu tabakeru, a prsti i nokti su mu bili žuti kao med. Opština mu je dodijelila posao čuvara u sportskoj sali. Kad bi ga srele komšije, samo bi nazvao selam i nastavio svojim putom. Ni lijevo ni desno. Njegovo nepomično lice ispod crne kape francuzice podsjećalo je na lice – masku koju imaju tek pristigle, zbunjene i uplašene nevjeste dok pred znatiželjnim svatovima dvore u uglu sobe.
Ali, uskoro se svi u selu podsjetiše na Ahmedovu pogibiju.
Negdje oko proslave prve godišnjice od izgradnje sportskog centra, jedan mladić, koji je u sportskoj sali vježbao penjanje konopom, pade, slomi vrat i na mjestu ostade mrtav. Rekli su ljudi, doduše potiho, da nije čudo, begovica Mubera je proklela tu zemlju! No, narod k’o narod, okrenu se svojim brigama i zaboravi nesretnog mladića. Ali, poslije dvije godine, baš skoro u isto vrijeme, opet se sjetiše Mubere i njenog sina Ahmeda! Pred Prvi maj neki električar je razvodio osvjetljenje za proslavu Praznika rada, i nastrada od struje; rek’o bi čovjek k’o da nikada nije uzeo kabal u ruke! Kažu da mu se tijelo pušilo poput razgorenog panja.
Bihorci tad počeše malo glasnije spominjati kletvu begovice. No, onako, između sebe, na posetku, da se ne čuje daleko, jer milicija hapsi li hapsi, hič ne patiše! Pričali su, prepričavali i dopričavali, kako baš nekako uvijek u isto vrijeme (kad je Ahmed poginuo) u sportskom centru strada mlad čovjek. Ni najveći ateisti više nisu bili ravnodušni!!
Kad sam se ovdje zaposlio, o tome ništa nisam znao. Sve dok mi u ordinaciju ne uletiše ljudi noseći tijelo muškarca koji je stradao u sali. Vidim, mrtav je, al’ da pokušam nešto. Ništa! U uglu ordinacije portir cijelo vrijeme maše glavom. Ja se snuždio, žao mi, krivo mi!
– Mog’o si, vala doktore, hič da ne probaš! Medecina ne more tu ništa! – reče portir mirnim glasom,kao kad bespomoćni postaju ravnodušni.
Pogledam ga, ne znam o čemu priča. Sutra čujem slično i od medicinara Fadila. Još su neke nane tih dana dolazile na pregled i, kao usput, spominjale nesretnika. Počnem objašnjavati, te loše je nezagrijan trčati, te nema u sali dovoljno čistog zraka, ovo, ono, a one samo skupljaju vjeđe i usne. Jedna, ipak, reče: E, vallahi, neće tu biti hajra!
Kad su sljedeći put donijeli nastradalog mladića, nisam mogao danima da dođem sebi. Radio sam oživljavanje mrtvog čovjeka, baš kao i sada. Ovaj se zove Davud, ima izbačene zube i mala usta. Njegovi drugovi još uvijek čekaju u hodniku. Više ne mogu odlagati ubistvo nade.
Medicinska sestra kaže stigao je otac, dovela ga policija.
Nijednom nije došla majka.
Istaknuta slika: Foto: Vahid Demirović, Ribariće, Tutin, Srbija
