ROŽAJE NEKADA I SADA
Čitam i gledam ovih dana kako se dijeli humanitarna pomoć u Rožajama. Agilan je Jusko Ćatović, a narod pomaže sa strane. To je dobro i pohvalno. Pomoći nekom u nevolji je sevab i dobro djelo.
Ali… Sjećam se kad sam išao u OŠ ”Mustafa Pećanin” u Rožajama. Prolazio sam svako jutro pored autobuske stanice. U ranim jutarnjim satima je autobuska bila puna ljudi i autobusa. Autobusima su odvoženi radnici u fabrike: Goša, Kristal, Dekor, Biševo, Šumarstvo, itd. Veliki rožajski gigant ”Gornji Ibar” je zapošljavao nekoliko hiljada radnika i svoje proizvode je plasirao širom svijeta. Rijetko ko je radio u Njemačkoj. Možda 10-15 ljudi. Ljudi su pravili kuće. Moj rahmetli otac je sa svojom platom školovao šestoro djece i pravio kuću. Nismo nikada ostali bez hrane, knjiga i svega što je potrebno za život. U selima su ljudi imali stoku, sijali i kosili. Lijepo se živjelo. Pravi rahatluk.
A sada… Nema autobusa i naroda na autobuskoj stanici. Sve fabrike su propale. Više od pola stanovništva radi u inostranstvo. Na selima nema više stoke, njiva niti se kosi trava. Svi otišli u grad, puno njih plaća kiriju a ostavili njive i livade.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Rožajci su pomogli veliki broj izbjeglica iz Istočne Bosne i Trebinja. To je dobar i pitom narod. Ali, u posljednjih nekoliko godina, Rožaje je palo na tako niske grane da veliki broj njih žive od humanitarne pomoći i socijale. Upita li se iko zašto je to tako. Ko je kriv pa je tako bogat narod spao na tako niske grane? Taj narod više nije kao što je nekada bio. Zabrinuti su. Šta ta vlast tamo radi da pomogne tom narodu. Rožaje je bogato mjesto i od tog prirodnog bogatstva mogu odlično živjeti. Ali, nažalost, izgleda da nema ko da to sve pokrene. Žalosno je da tako vrijedan narod sa velikim prirodnim bogatstvima čeka Juska Ćatovića da mu donese paket humanitarne pomoći. Zaista žalosno!
________________________
Istaknuta slika: Rahmetli Hasan Fejzić čita Kur’an u hladu drveta