Alija Isaković

Alija Isaković je bez sumnje jedan od najistaknutijih bošnjačkih književnika i intelektualaca iz vremena posljednjih decenija dvadesetog vijeka. Rođen je u Bitunji kod Stoca 1932. godine. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet – Jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik- u Sarajevu. Radio je kao geološki tehničar, prospektor urana, tv-scenarist, urednik časopisa ”Život”, bio urednik edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj ”Svjetlosti”.

Pisao je pripovijetke, romane, drame, putopise, eseje, studije, filmske i tv- scenarije. Priredio niz antologija, zbornika radova, bibliografija. U čistim literarnim žanrovima Isaković je izrazit novator i avngardist, a u tekstovima i projektima iz bosanskohercegovačke baštine minuciozan istraživač tradicijskih vrednota.

U njegovim najboljim novelama tačka gledišta izvanredno je pomična, a narativna svijest disperzira se i projicira u različite subjekte. Tim osebujnim daromopservacije i analitičnošću kao književnim postupkom Isaković razlaže i iznutra opisuje svijet trivijalne svakodnevnice, čineći ga potpuno novim i začudnim. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo. Umro je 1997. godine u Sarajevu.

Djela:

1. Sunce o desno rame. Roman. Matica srpska. Novi Sad, 1963.
2. Semafor. Pripovijetke. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
3. Prednost imaju koji ulaze. Svjetlost. Sarajevo,1971.
4. Građa za bibliografiju Muslimanske književnosti 1883-1971. Život, XXI/1972,4,437-467; 5-6, 571-605; – BISERJE. Izbor iz muslimanske književnosti. Stvarnost, Zagreb, 1972, str. 453-518.
5. Građa za bibliografiju bosansko-hercegovačkog (1842-1970). Hodoljublje. Svjetlost. Sarajevo, 1973, str. 516-538.
6. Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974. Hasanaginica 1774-1974. Svjetlost. Sarajevo, 1975.
7. Taj čovjek. Pripovijetke. Prva književna komuna. Mostar, 1975.
8. Krajnosti. Drame. (To, Generalijum, Kraljevski sudbesi stol). Drame. Svjetlost. Sarajevo, 1981.
9. Hasanaginica. Drama. Sarajevo, 1982.
10. Jednom. Putopisi. Prva književna komuna, Mostar, 1987.
11. Sunce o desno rame. Roman. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1984/1985 (Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, knj. 35.)
12. Pobuna materije. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
13. Neminovnosti. Bastina. Kritika. Univerzal. Tuzla, 1987.
14. Lijeve priče. Svjetlost, Sarajevo, 1990. – Priređena djela
15. Avdo Karabegović Hasanbegov: Izabrane pjesme. Zora. Zagreb, 1967.
16. Biserje. Izbor iz muslimanske književnosti. Stvarnost. Zagreb, 1972.
17. Hodoljublje. Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa.( 1842-1970). Svjetlost, Sarajevo, 1973.
18. Edhem Mulabdić: Izabrana djela. Knjiga I-II. Svjetlost. Sarajevo, 1974.
19. Hasanaginica, 1774-1974. Prepjevi, varijante, studije, bibliografija. Svjetlost. Sarajevo, 1975.
20. Hasanaginica (Hasanagaino) 1774-1974. Esperanto ligo Bosnio Hercegovino, Sarajevo, 1975.
21. Osman – Aziz (Osman Nuri Hadzic i Ivan Milicevic): Izabrana djela. Knjiga I-II. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
22. Nasrudin Hodža. Anegdote. Svjetlost. Sarajevo, 1984; 2. izd. 1986.
23. Ahmed Muradbegović: Izabrana djela. Knjiga I-III. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
24. O »nacionaliziranju« muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana. Globus, Zagreb, 1990.
25. Biserje. Izbor iz muslimanske književnosti. Drugo, prošireno, izdanje. Otokar Kersovani. Opatija, 1990.

“Zar nije malo netipično da najveći srpski roman dvadesetog stoljeća počinje s bismillom?” Ovako je rahmetli Alija Isaković sarkastično rezimirao veliku “akademsku” raspravu na temu “Čiji je pisac Selimović – srpski ili bošnjački”, a uz portret donosimo i njegov posljednji tekst koji je pročitao na simpoziju ”Islam i muslimani u Hrvatskoj” koji je održan 27. april 1996. godine u Zagrebačkoj džamiji.

Hrvatska svojatanja bošnjačkih pisaca

Ovaj kratak osvrt o temi koje sam se doticao u više navrata, počet ću citatom prof. Banca iz njegove knjige Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988., odjeljak “Muslimani Bosne i Hercegovine”:
“Premda je broj muslimanskih intelektualaca, koji su se izjasnili kao Hrvati u prvoj polovici XX. stoljeća, premašio broj onih koji su sebe smatrali Srbima, možda u omjeru deset prema jedan, barem trećina muslimanskih intelektualaca i velika većina običnih Muslimana izbjegavala je da bude zahvaćena bilo kojim procesom nacionalizacije. Bosanske muslimanske mase nagonski su osjećale da zahtjevi za njihovim nacionalnim određenjem bilo na hrvatsku ili na srpsku stranu cijepaju njihovu zajednicu, osobito stoga što je hrvatskosrpski spor bio neobično žestok u Bosni i Hercegovini. Biti Srbin-Musliman značilo je zapravo biti anti Hrvat, i obrnuto. To ne znači da muslimanski seljaci, gradski obrtnici i mase, te pripadnici niže ilmije nisu davali prednost jednoj ili drugoj strani u velikoj bosanskoj igri. Prije aneksije (1908.) oni su općenito bili skloni suradnji sa Srbima, braneći nominalni otomanski suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, premda, dakako, iz drugačijih razloga nego Srbi, koji su željeli spriječiti definitivno uključivanje Bosne i Hercegovine u AustroUgarsku, čime su zapravo pripremali tlo za njeno uključenje u Srbiju.”

“Ovo insistiranje na nacionalnom opredjeljenju Muslimana u srpskom, odnosno hrvatskom smislu uglavnom je najviše proizlazilo iz težnje da se nacionalnom identifikacijom Muslimana kao Srba, odnosno Hrvata, postigne majoritet Srba, odnosno Hrvata u Bosni i Hercegovini, što je drugim riječima značilo da je Bosna ‘srpska’ ili ‘hrvatska’…

Na opredjeljivanju Muslimana u srpskom, odnosno hrvatskom smislu insistiralo se, moglo bi se reći, utoliko više ukoliko su se srpski i hrvatski nacionalizmi postavljali jedan prema drugome antagonistički. Udjelom Muslimana imao se pojačati jedan, a oslabiti drugi front. Tako je insistiranje na opredjeljivanju i samo opredjeljivanje imalo i primjesa šovinističkih zastranjivanja”, pise Muhamed Hadžijahić 1974. godine u knjizi “Od tradicije do identiteta”. Ovo ćemo okončati mišljenjem Osmana Nuribega Firdusa objavljenom u Časopisu “Nova Evropa” 1925.: “…Ideja o nacionalnom opredjeljenju muslimana Bosne i Hercegovine nije nikada mogla poniknuti među samim muslimanima, jer sve što se zbiva u okviru te zajednice takvo je da je posve strano ovakvoj ideji. Dakle, ova je misao o opredjeljenju donesena izvana i otuda je imala prodrijeti u muslimanske mase i njima ovladati.” (Koga više zanima ovaj opredjeljenski historijat može pogledati knjigu 0 “nacionaliziranju” Muslimana koju sam objavio 1989. u zagrebačom Globusu. Recenzenti su bili Dušan Bilandžić i Josip Sentija.)

U osnovi, sva ova svojatanja i opredjeljivanja valja gledati u kontekstu bošnjačke društvene realnosti. Termini Bošnjak i Bosanac bili su sinonimi, sve dok su označavali regionalnu ili državnoregionalnu pripadnost. Tako je najveći bosanski Hrvat, franjevac Ivan Frano Jukić, imao književni pseudonim “Slavoljub Bošnjak”. Tako je bilo do druge polovice 19. stoljeća kada bosanski pravoslavci postaju nacionalno Srbi i bosanski katolici nacionalno Hrvati. Pokušaj austrougarskoga ministra i upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaya da stvori bošnjačku naciju triju vjera propao je. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik (1907.), a Bošnjaci, prihvaćaju termin musliman, bilo s velikim ili malim početnim slovom, da ne bi bili muhamedanci. Ni Kraljevina Jugoslavija ne prihvaća njihov nacionalni status, u želji da se vremenom opredijele, u toku NDH bili su Hrvati islamske vjere, ili ništa, a socijalistička Jugoslavija, poslije ravnopravnoga imenovanja u NOB-u, od 1946. do 1971. tretira ih kao neopredijeljenu masu uz procenat opredijeljene inteligencije, sada više u srpskom nego u hrvatskom smislu. Čak je u knjizi “Ko je ko u Jugoslaviji” 1957. i reis bio opredijeljen kao Srbin. Međutim, narod se nije htio opredijeliti, a moram reći i tehnička inteligencija se ponijela ponosno. Tako smo tek u popisu 1971. došli u priliku da se nacionalno iskažemo kao Muslimani, veliko M. Tu se Tito pokazao kao realan političar i to je bio naš uspjeh. Godinu dana kasnije, 1972. godine, objavljena je prva antologija muslimanske književnosti, Biserje, Stvarnost, Zagreb. Zanimljivo je da smo i mi i Makedonci prve nacionalno imenovane knjige objavili u Zagrebu.

Svojatanje bošnjačkih pisaca i njihova opredjeljivanja moraju se drukčije gledati prije i poslije Biserja. Ima jedna zanimljiva pojava u tome: U vrijeme AustroUgarske i Kraljevine, ka hrvatskoj književnosti i naciji opredjeljivali su se oni talentiraniji, međutim, poslije 1945. bilo je obrnuto. Poznavao sam mnoge od tih pisaca koji su se opredjeljivali. Osim Alije Nametka ne pamtim da je ijedan to opredjeljivanje uzimao drugačije nego književno. Mak Dizdar mi je govorio: Ako me nema u antologiji hrvatske poezije, nema me nikako. Srbi uvrštavaju Husu i Izeta. Samo po sebi ovo opredjeljivanje i svojatanje književnika, i umjetnika uopće, nije tako strašno kako ga neki poimaju. Ivo Andrić je bio veći dio života opredijeljeni Srbin, a danas ulazi u ediciju “Pet stoljeća hrvatske književnosti”, Meša Selimović je bio i “musliman” i “Srbin”, čas govorio jedno, čas drugo, a mi smo u Svjetlosti, pokrečući prvu ediciju “Muslimanska književnost u 25 knjiga” kupili Mešu od supruge Darke, pravno, nasljednički kupili za 300 ondašnjih miliona. Tačno je da je pri opredjeljivanju bilo i spekulativnih motiva. Npr. Meša mi 1972. nije prigovorio što je uvršten u Biserje, dakle muslimansku književnost! Mak je već bio preselio na ahiret. Šta moram napomenuti?
Uvrštavanje nekih bošnjačkih pisaca u hrvatske edicije podrazumijevalo je kroatiziranje njihovih autorskih tekstova. Ili je to bio urednički “zahvat”, kao u Mulabdića, npr. roman “Zeleno busenje”, Matica hrvatska, 1898., ili se autor sam jezički prilagođavao kao Alija Nametak čiji seljaci iz Rotimlje kod Stoca govore u dijaloškoj formi kroatizirane oblike koji djeluju strano i komično.
Muslimanski seljak pita komšiju: Tko je ovo donio?

Kad je već riječ o Nametku nedavno je jedan ugledni hrvatski književni kritičar pitao “Kako može Nametak biti hrvatski pisac kad njegova djela nerazumijemo bez rječnika turcizama? Priređujući Mulabdića i Muradbegovića za ediciju Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, morao sam njihov bosanski jezik rekonstruirati prema djelima objavljenim u Sarajevu. To je konkretizirano u priređivačkim napomenama: Red promjena u leksici bio je ovakav: umjesto kahva kava, tačka točka, takav takov, ko tko i slično. To je, dakle, bila ona praktična, najgrublja strana svojatanja: falsificiranje jezika! Ako smo danas slobodni, svoji na svome, kada Hrvati ne moraju zazirati od srbiziranja a Bošnjaci od srbiziranja i kroatiziranja, danas svako svojatanje i opredjeljivanje djeluje anahrono i pomalo komično. Uostalom, mi nemamo ništa protiv da Maka objavljuju sve evropske književnosti, i da ga uzimaju kao svoga, jer je velik pjesnik, ali on nikada nije rekao da je Hrvat. Zemljak mi je, živio sam i radio s njim do posljednjeg dana. Jer, ako je on Hrvat, kako njegov rođeni brat Hamid, osrednji književnik, može biti Srbin, i kako se u stručnom katalogu Sveučilišne knjižnice u Zagrebu razvrstavaju muslimanski bosanski pisci, ili danas bošnjacki?

Kada sam tragao za našim piscima radi Biserja, pitam tadašnjeg direktora o ovome. Direktor odgovara rečenicom koja je zapanjujuća: “Ako su ti pisci objavili prvu knjigu latinicom, onda su u hrvatskoj književnosti, ako su prvu knjigu objavili ćirilicom onda su u srpskoj književnosti.” Biblioteka je preseljena u novu zgradu, ali koliko sam se mogao uvjeriti, ništa u katalogu nije izmijenjeno! To ni u Sarajevu nije urađeno kako treba. Jedino gdje je u stručnom katalogu urađeno kako treba to je u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu. Umni prof. Muminović davno je napisao: Čovjek se može opredijeliti samo za ono što nije. Ili, na primjer, M. Ć, Ćatić u hrvatskoj književnosti. On je samo bio, kratko vrijeme, dio hrvatskoga književnog života. Tako i danas Kišević: dio književnog života. Nikakvo svojatanje njih neće istrgnuti iz bošnjacke književnosti.
Na kraju, ako uzmemo svojatanje kao realnost: Nikada antologičari u antologijama i urednici u edicijama nisu ravnopravno tretirali te opredjeljenske pisce. Mak je dobijao manje prostora od trećerazrednoga hrvatskog pjesnika. Ahmed Muradbegović je u Pet stoljeća dobio 12 puta manje prostora nego u ediciji Kulturno naslijeđe BiH. To je realnost. Sve izvan toga je neknjiževna spekulacija.