Alija Nametak: Musafirhana

U Uzeir-efendije je od starine bila kuća musafirska. To je pokazivao i znak na krovu u obliku male drvene munarice, s visokim drvenim stubom na vrhu, na kojemu su bila izrezbarena tri izbočenja kao jabuke. Tko je znao čitati bosanske krovove znao je i izdaleka tko u njima živi. Ako je na lastavici, na sljemenoj gredi, prikovan drveni križ, kuća je kršćanska ili hrišćanska, ako je prikovano temre, onda je muslimanska, a ako je munarica, onda je hānèdânskâ, musafirska. Ne znači ako je na lastavici prikovan križ, da ne bi bio primljen i pogošćen možda i bolje nego u muslimanskoj, jer su od starina svi Bošnjaci rado dočekivali goste. Je li kuća oblijepljena krečom a oko kuće zasađeno cvijeće, opet je muslimanska, a ako je samo zabijeljeno oko prozora i među prozorima obijeljeni križevi, opet je kršćanska. Ako je kaldrma oprana i istrvena avlijska vrata, neka znaš da se u njoj uzima abdest i da se staje na Božiji divan, a ako je u jednom kraju avlije kotac iz koga se javlja gudin, onda je bezbeli njihova, ali se i oni po svome zakonu, mole Stvoritelju. A njihovih je kuća bilo čišćih nego naših, kao na priliku u Varešu.
Uzeir-efendija je imao dosta zemlje, i kmetovske i beglučke, dobar komad šume, pa je kuća bila puna svega, a u čaršiju se išlo kad se nabavljala kahva, šećer, gaz, so i biber i mehka roba. Zapamtio je kad se ocu svraćalo više u musafirhanu nego u Tahirovića han, a dobro se sjeća kad je išao u han, odakle je vodio goste da bi došli njegovu ocu na konak i jemek. Nije njegovu ocu bilo stalo samo da troši – on je bio nesretan kad nije bilo koga sa strane koji bi sjedio s njim u kahveodaji, pričao mu o svemu i svačemu šta ima i šta se dešava u njegovu mjestu i onda kada je na putu prolazio. Dočekao bi gosta raširenih ruku i vedra lica, ponudio ga da sjedne i da odahne, a onda bi mu najprije pokazao gdje se nalazi hála. Neka čovjek zna ako mu zalázumi. Pokazao bi mu zatim gdje je kibla, ako hoće čovjek da klanja, a nije nikom dosađivao napominjujući mu da je, na priliku, akšamski vakat na izmaku, pa, ako mu treba, da promijeni abdest. Kad bi se sjelo za sofru, nikad nije sam odrezao gostu komad kruha, nego stavio preda nj i kruh i nož, da čovjek sam sebi odreže koliko misli da može pojesti. Uzeir-efendija ja zapamtio i to, kad je otac mu jednom zabrinuto govorio ženi: »Allah se dragi nešto na me rasrdio. Eto danas deseti dan kako nemamo musafira.« Njoj nije bilo ni mrsko, jer se malo odmorila od vječitog dočekivanja gostiju: pripremanja hrane, pranja prljava suđa, mijenjanja čaršafa na posteljini. U mesari bi uvijek kupio mesa i više nego treba kućnoj čeljadi. Uvijek je računao da može iznenada izbiti musafir, pa neka se ima šta iznijeti. Rekao bi da je u njegovoj kupovini uvijek prisutna namjera da se dočeka i počasti musafir, a ako ga slučajno ne bude, sevab je kad to, što je kupio za musafira, pojedu njegova čeljad, upravo kao da su pojeli i gosti. Uzeir-efendija je razumijevao oca što se obraduje gostu. Nije znao šta ima novo u svijetu, pa ga je morao netko o tome obavještavati. Nepismen u evropskom pismu, nije čitao domaće novine, a one što bi dobivao iz Stambola sličile su kratkim propovijedima i molitvama za sultana, u čijem se zdravlju i sunce rađa s istoka. Gosti su pričali viđeno i doživljeno, ali i čuveno, a ovo je uvijek bilo interesantnije jer se tuđa mašta nije mogla obuzdati, a prenosilac, makar i najistinoljubiviji čovjek, i nehote bi dodavao ili oduzimao po volji, bojeći svojom bojom tuđa pričanja i zbivanja. U njega se sijelilo i bez musafirā. Komšije bi dolazile svaku večer, pričale i slušale tuđa pričanja, a ako je bio još koji musafir sa strane, onda se pomno slušalo, osobito ako je to bio hodža ili derviš, koji obilazi tekije, a gdje ih nema, ondje pohodi hanedanske kuće i plati svaki zalogaj hrane ili gutljaj kahve pričom o kakvom Kulak-babi, Sari-Saltuku, Ajni-dedetu, Šeh-Ishaku i drugim zátovima.
Tako je derviš-Mahmut pričao o onom Hindusu, koji je bio lijepo pogošćen u Tešnju, pa je svome hanedanu dao tri izuna: za liječenje od ujeda otrovne zmije, za liječenje od ucrvane rane i da se insan riješi mahluka koji ga noću uznemiruje, kao na priliku stjenica. Kaže: Jednom mi odsjeli u Smailbegovića, pa nakon večere i sijela polijegali. Prostirka čista, čaršafi i dušečni i jorganski Bog dao: behar, ali, kad se udunu svijeća, pohmilje mahlukat po nama pa ne da zaspati. Netko ustade, zapali svijeću, kad ono vrvi stjenica – mrak i oblak! Počeo čovjek gnjaviti gada, a damaćin, kad se probudi i vidje šta se radi, samo što reče: »Ne bijte ih! Sad ćemo se mi njih kutarisati!« Uze nož, nešto napisa na komad ćageta koje prostrije po podu i zabode nož u pod. Ne prođe dekika, a sve one stjenice krenuše prema nožu. Sve do jedne se skupiše na ćagetu oko zabodenog noža, a on onda iščupa nož, smota oprezno papir da ne bi koju zgnjavio i iznese iz kuće na avliju, pa oprezno istrese za cvijeće. Mi iza toga pospasmo rahat kao mala zdrava djeca. – Halla, halla – čude se i snebivaju slušaoci.
Onda se otpoče priča o zmijama, a priče o zmijama su duge kao i zmije. Onaj je liječio ispijukanjem otrova kroz kravlji rog, onaj liječi fildžanom obične vode koju ujedeni popije dok vidar u sebi zbori neki tekst na nekakvu neobičnu jeziku, čuvajući ujedenog s dva prsta za članke na nozi. Onaj opet ima zmijski korijen, a taj se našao kad je udario na klupko zmija u ljubavnom grču. One su onda najžešće, a kako ih je bilo toliko mnoštvo na okupu, on od straha baci među njih fes s glave i nagne bježati. Kad se kasnije vratio istim putem, nađe fes i na njemu nekakav balav korijen, koji najprije baci, a onda ga ipak uze, jer mora da su ga zmije ostavile. Domišljao se šta da radi s njim, tim korijenom, a onda ga zatakao za bensilah. Poslije nekog vremena, kad mu je nevjestu ujela zmija za naplet i počela noga otjecati, uzeo korijen, malo nastrugao s njega kao prašine i posuo po rani. Začas nevjesta ozdravila kao da nije ničeg ni bilo. I tako je liječio dugo vremena ljude, korijen se gotovo istrošio, a više nikad nije ovarisao na zmijsku svadbu.
Uz treperenje plamena s lojane svijeće, uz dim iz lula na dugim čibucima rasle s rastom noći i priče o zmijama i lijekovima, a sijedi muderris Lutfullah-efendija, rumena lica kao u djevojke, jer nije nikad kadio smrdana, kako je on zvao duhan, počeo kazivati, s početka zamuckujući, kao što i svaki čovjek koji većinom šuti zamuca i zatrtori kad istom progovori, da svakoj boljki ima lijeka osim smrti, samo se treba namjeriti na nj. A zmija se ne treba bojati. Treba serbez među njih zagaziti učeći »Selâmun àlā Nûhin fil-álemîn.«
– Kako to? – netko s nevjericom pita.
– Eto lijepo. Kad se narod obatalio za vrijeme Nuh-pejgambera, onda Allah naredio Nuh-pejgamberu da napravi lađu u koju će pokupiti sve múmine, a da od svake živine uzme po jedan par. Kad je Nuh-pejgamber izvršio Allahov emer, pozvao je vjernike da ulaze u lađu, a Božijim hikmetom i sav mahlukat počeo je dolaziti: a onda se svijet u lađi prestraši da ih zmije ne izujedaju, pa da ne izginu.
Nuh-alejhisselam im reče: “Proučite vi Selamun ala Nuhin fil-alemin, pa se ništa ne bojte!« Tako je i bilo. Kad je bio tufan, sve je bilo telef što je ostalo izvan lađe. Bilesi i jedan Nuhov sin se u moru udušio. A kad se lađa oprla na kopno, iza tufana, od svakog se čifta kasnije namnožilo mahlukata kao da potopa nije ni bilo. Ama, treba vjera. Treba čvrst itikād. Treba čvrsto vjerovati, pa zagaziti među zmije!”
Lutfullah-efendija je to govorio s takim čvrstim vjerovanjem, da si bio siguran da bi on tako uradio, kad bi naišao na čitavo hovlismo zmija. – Ja, vala, ne bih smio, a u Allaha vjerujem: topom me ne bi mogao nitko smetnuti s toga pravca, – završi bahs o zmijama Mula-Atif.
A kad je Uzeir-efendijin babo vefat bio, sin nastavio dočekivati goste kao da se nije ništa promijenilo iako se bilo imovno stanje iz temelja promijenilo. Nastao je rat i odveo svu mladež na bojna polja. Uzeir-efendiju je obranio od vojske hodžaluk. On je završio medresu, ali nije stupio ni u kakvu vjersku službu, dok ne počeše zvati i malo starija godišta u vojsku, pa ga nevolja natjera da zatraži dekret za imama Jusuf-pašine džamije. I dobio ga. Džamija je imala mali prihod od jednog memli dućana, a i sama je bila memli, jednom polovicom urasla u zemlju, a korov se uzdigao do polovice donjih prozora. Čovjek se u njoj osjećao kao u zindanu, dok Uzeir-efendija ne upregnu muezina da korov očisti, a dunđer opravi džamiju iznutra, pa odmah nestade i onog vonja i, kad se serdžade i halije osušiše na suncu, džamija procvate ljepotom, samo što joj džemat, osim nekoliko sjedobradih staraca, odvukoše po frontama. I u Uzeir-efendije je dolazilo musafirā, ali je sijelo bivalo manje, a nije se imalo ni čime dočekivati. Kahve nestalo – ni za haste je nema, pa se pržio ječam ili hrastov žir. I šećer je bio rijedak gost u oskudnim »fasunzima«. Kahva se opet zaslađivala kao i prije više od sto godina – medom, ako je i njega bilo. Mjesto čaja se pile nekakve trave, kojima su se pripisivale čudotvorne prednosti a za azman-travu bi u šapatu jedan drugome rekli da vraća odumrlu muškost. Ratom izgladnjeli ljudi su na sijelima pričali o jelima koja su nekad jeli, a kad bi curica Uzeir-efendijina iznijela na kraju sijela varenih krumpira i šaku soli, a ponekad u sahančiću torotana sira, ljudi su uživali kao i nekada na gozbi. Ako je još bilo kruškova pekmeza ili bestilja od šljiva požegača, to im je nadomještalo nekadašnje halve i baklave. Pa opet, iako gladni i izgladnjeli, nikad se ne bi zaboravili da pojedu do posljednjeg komada, da sližu varenim krumpirom pekmezni sahan, nego bi uzimali Boga za svjedoka da više ne mogu jesti, da će puknuti od sitine. Nije bilo pravih musafira, stranaca iz drugih mjesta ili memlećeta, pa su sijelili samo mještani. Gotovo podjetinjeli, jer i one sredovječne odvukoše na frontove, starci bi pričali ahiretske priče, a sve su se priče svodile na zijafete koji su se davali na svadbama, sunetima i kad se tko spremao da obavi hadž. Posebno bi pričali o ramazanskim iftarima, kad se najprije na sofru iznosio čimbur, pa bi ljudi koji su postili, zadramivši se malo, ustali da klanjaju džematile akšam, da onda na tenhane počnu bogato blagovanje, kad je iza čorbe dolazilo pečenje, pa kadaif ili baklava, a bogme nekad i »rutava Arapčad«, pa zeljanica ili burek, pa dolma, tufahije, bamja ili sarma, grašak ili ćevab od mladih mohuna, ako je ramazan pao u ljetu, a ako je zima, onda nèkā zelen iz turšije, pa borovnice ili višnja, pilav, hošaf i kiselo mlijeko. A na koncu bi netko najučeniji proučio dovu, iza koje bi se uzeo još jedan zalogaj, a netko bi u šali rekao da iza dove treba uzeti četrdeset zalogaja.
Tako se jednom zametnula priča o iftarima, a onda jedan od gostiju pričao hićaju koju je vaktile čuo u Gradiškoj, kad je išao tamo kad se udavala Eminbegova Ulvija za Čirkinagića. U prijašnja vremena su ljudi pozivali uz ramazan komšije, rođake, bećare i siromahe na iftar. To se radi i danas, ali se prije više pozivalo, a bio je običaj da se u svaku kuću, iz koje se zove domaćin ili neki drugi član porodice, dadne jedan somun kućnoj čeljadi. Jedan je čovjek vrlo često pozivao ljude na iftar, nahranio ih, klanjali bi džematile akšam, a kasnije otišli u džamiju na teraviju, poslije čega bi sijelili kod domaćina ili u kafani, hanu ili, u ljetna vremena, u bašči i razgovarali o svemu i svačemu.
Jednoga dana je taj čovjek pozvao deset ljudi na iftar. Po običaju, njegov je sin nosio deset somuna, ali je zaboravio pozvati deset ljudi, nego ih je pozvao samo devet i dao u njihove kuće po somun. Tako mu je ostao jedan somun. Kako ga je put nanio kroz groblje, a kući se nije mogao vratiti s nepredatim somunom, on ostavi onaj somun na jedan bašluk i rekne: »Poselamio te moj babo, da dođeš na iftar!« Tako je on govorio i u svim ostalim kućama iz kojih je pozivao damaćine na iftar. Kad se primaklo vrijeme iftaru, na nekoliko dekika prije zalaska sunca, počeše se iskupljati uzvanici, a među njima i jedan stranac, koji im je bio nepoznat. Kad su se iskupili u odaji gdje će se iftariti, svi su se pogledali među se, kao da bi se htjeli upitati »Tko je ovaj čovjek?« ali bi to bilo nepristojno, pa su o tome šutjeli. Nakon što su se iftarili, akšam klanjali i kahvu popili, ustane nepoznati čovjek i reče domaćinu: »Fala ti što si me zovnuo! Dođi i ti meni sutra navečer, na iftar!« Domaćin ga isprati iz kuće, a on kao da u zemlju propade. Kad je on otišao i domaćin se vrati u odaju, salete ga pitanjima: Tko je ovaj čovjek, ovaj jabandžija?« »Ni sâm ne znam«, odgovori domaćin. »Tko ti je dijelio somune?« »Sin mi.« Zovnuše dijete u odaju, a kad dođe, poče odmah plakati. »Ne boj se«, rekoše mu, »samo nam ti kaži kome si dao somun!«
On se poče u neprilici izmotavati, ali onda reče, kako mu je pretekao jedan somun, kako je zaboravio koga desetog treba pozvati na iftar, pa je onaj deseti somun metnuo na bašluk i rekao da onaj iz kabura dođe na iftar. Kako je među deset uzvanika bio i mahalski hodža, rekne domaćinu: »Moraš se i ti njemu odazvati… Sutradan se domaćin lijepo okupa, obuče se što je ljepše mogao i pred iftar ode u groblje. Stane pred mezar za koji mu je dijete reklo da je pozvalo njegova sahibiju na iftar, a mezar se otvori i iz njega onaj njegov sinoćnji gost reče: »Bujrum!« To je bila golema odaja, pravi džennetski ćošak, pun svega što insan može zamisliti, a kroz prozor se vidjela zelen i tekućice vode, bašče sa svakovrsnim voćem. Kad su jeli, ugleda ovaj zemaljski gost za vratima ćoška jednu mačku i psa. Režali su jedno na drugo. Upita kabur-sahibiju: »Šta je ono?« »Ono su, brate, moja žena i mati.« »Pa zašto su onakve, u onom suretu?« »Ja sam imao običaj, dok sam bio na dunjaluku, pozivati siromahe na ručak ili večeru, a drago mi je bilo pozvati uz ramazan goste i na iftar. One su to mrzile, i kad god mi dođe neko, one su okretale glavu od njega i puhale.« Gostu se sažali na njih, pa reče kabur-sahibiji: »Brate, možemo li išta učiniti da one postanu ono što su i bile: žene?« On reče: »Da zaištemo od Allaha dželle šanuhu! Ja ću učiti dovu, a ti viči amin!« Tako i uradiše, a kuja i mačka se pretvoriše u žene. Kad su žene ugledale toga stranca da je došao, okrenuše glave od njega i počeše nešto puhati. Kabur-sahibija reče: »Eto vidiš, brate! Vidiš kakve su i kako sam ja deverao, a i sad deveram s njima.« Sjedjeli su njih dvojica jedno vrijeme i razgovarali, a njih dvije su vazda nešto otpuhivale. Kad je gost htio da ide reče kabur-sahibiji: »Brate, zaista si na velikom azabu od njih. De, brate, ti sad amin, a ja ću dovu, da one budu kao što su i bile!«
Dok on prouči dovu, a one opet postadoše kuja i mačka. Kad je izišao iz kabura, vidje na zemlji i u mjestu veliku promjenu. Drukčije kuće, drukčije prosječene ulice, pa jedva nabasa na mjesto gdje je nekada stajala njegova kuća. Ali je i ona bila iz temelja promijenjena. U kući ga niko ne poznade. Pitao ih je tko su i kako se zovu, a oni mu rekoše doduše njegovo prezime, samo ni njegov unuk nijedan nije bio živ. Domaćin je bio četvrto koljeno njegovo. I pričao je da je nekad prije stotinu i više godina njegov pradjed otišao u groblje na iftar i da se nije otuda vratio. Onda se on kaza, da je on taj čovjek koji je išao na iftar, ali da se njemu učinilo da je te večeri, a ne prije stotinu godina, otišao na iftar. Ostao je kod svoje čeljadi kratko vrijeme, a onda otišao onamo gdje svi ljudi idu i gdje ga je sigurno čekala Božija nagrada za njegova dobra dunjalučka djela.
I svi su oni nakon priče othukivali nekakvo »jah« ili »jašta, moj brate,« a neki bi uzdahnuo: »Eh, ama ona vremena!« A iza onih vremena došla su ova vremena, u kojima su ljudi bili više gladni nego siti, gdje su najzdraviji čekali smrt u dekunzima i štelunzima, gdje su žene išle po pozivu u općinu, gdje bi se pojedinoj reklo da je njezin čojk dao život za cara i domovinu, a njoj car i domovina dali neku crkavicu od penzije, od koje se nije moglo ni živjeti ni umrijeti. A u fasungu se dobivalo dvadesetak deka brašna dnevno po osobi, ali se dobivalo za novac, a ne na poklon, a nekad se nije ništa dobivalo, pa se morala jesti kojekakva bujad, korijenje divljih trava i svašta drugo osim brašna. Počeli su dolaziti i mlađi s fronta. Govorilo se da su dolazili bez dozvole svojih starješina, da su donosili i puške i municiju, da su bježali od džandara i džandari od njih, ali su s njihovim dolaskom oživjele njihove žene i priče, da »ovo ovako neće dugo trajati«, da je rat »haman« gotov, ali da više neće biti ni aga ni kmetova. »Nikad ih ne bilo!« uzviknula je Muratovica Husićka, »nek je on meni živ i zdrav doš’o, da se ja sama ne sklupčavam u dušeku da bih se zagrijala, pa kad bismo drugi dan ručali.«
U Uzeir-efendijinu se musafirhanu još uvijek ponetko svraćao, a jedne večeri upadoše trojica hodža iz Sarajeva, koji su išli nekakvim poslom čak u Beč, pa su na povratku prekinuli putovanje i svratili se svome poznaniku na konak. Usput su računali na kakvo takvo pogošćenje, jer od Beča nisu ništa drugo okusili do bijele kahve, da ih Lutorani ne bi opoganili paščetinom. Poželjeli su štogod slano i toplo, a znali su da je Uzeir-begova musafirhana još otvorena, uza sve ograničenje u »fasunzima«. Beg-efendija im se obradova, jer je znao da su izdaleka i da će znati štogod novo kazati, ali hanuma se namrgodila, jer zaista nije znala šta bi im iznijela na večeru. Osim vruća ječmena kruha, što ga je maloprije izvadila ispod zemljane peke, u kući nije bilo ništa: da dračom povučeš, ne bi ništa zapelo. Uzeir-beg se strašno prepao, ne što se nema šta iznijeti večeri, nego što je njegova sijeda pokazala na čehri da se nije obradovala gostu. I ne samo da se nije obradovala, nego se oneraspoložila, a to će, mislio je on u sebi, izazvati srdžbu Allahovu na nj i njegov dom, koji je vazda bio dočékan.
Ali njegova jedinica Belkisa nije mislila kao mati joj, nego je strkala u ahar i iz jasala izvukla ispod kokoši koju je danas nasadila, petnaestoro jaja. Sabralo se nešto malo kajmaka, pa se na tome ispekla jaja i pogostili gladni gosti. Hadži-Hasan-efendija je hvalio Uzeir-begovu domaćicu, jer nije nikad pojeo takva čimbura u životu, a pogotovu kako je iz vlaške zemlje, iz Beča, gladan pošao, a u prepunim vlakovima vojnici i civili rezali blijeli hljeb i prismakali u još bjelji »safun«, posut crvenom paprikom, da je morao stalno gledati kroz prozor, kako odmiče mađarska ravnica. Kako su u Beču našli prave kahve, odcrpali su jednu pregršt Uzeir-begovici da je poprži, pa su onda oko mangale sijelili do neka doba noći i sladili se kahvom. I pričali su kako je sve krenulo naopako odkako je stari car umro, da će ovo, Allahu alemu, sve telef biti, ali makar, gore nam neće biti nego je pod njim bilo. A Uzeir-beg je stalno zebao, iako je bila tu pred njim razjarena žerava i vruća kahva, a bio je i sita želuca. On je stalno mislio na ženinu čehru, kako se ona smrknula na goste, a toga dosad nije nikad bilo. Barem on je nije vidio smrknutu. To nikako ne sluti na dobro, i da Bog dā da izdobri!
Te jeseni je nestalo Austrije, nestalo je i kmetova. Kmetovima je ostala zemlja, begovima i agama su ostale samo titule, a Uzeir-beg, Beg-efendnja, nije mogao nikako shvatiti da je to historijska neminovnost. Nestanak kmetova i zatvaranje musafirhane on je dovodio u vezu s namrgođenim licem svoje žene, kad su mu se pomolili gosti.