Alija Nametak: Pravda za sve

Proza

Alija Nametak

 

PRAVDA ZA SVE

(Pripovjetka iz zbirke „Ramazanske priče“, Biblioteka „Alija Nametak“, Sarajevo, 1992. god.)

 

Proljetno jutro bilo i Muhsinzade Abdulah-paša sjedio na ćošku kraj prozora, u vezirskom dvoru u Travniku, i napajao oči milinom krajolika: blagim brežuljcima, obraslim grmljem i voćkama u beharu, kroz koje se promaljali oštri drveni krovovi siromašnih kućica i bogataških dvorova, nad čijim je stanovnicima predata njemu vlast, koju on sa mnogo dobre volje, slušajući glas srca i razuma, provodi evo već sedam godina. I gleda još strmine Vlašića, koje će se uskoro ozelenjeti i po njima se razići stada i pastiri. I sluša rijeku kako burno teče, studena i mutna od snijega koji je počeo u prisojama kopnjeti, i gleda kako okreće vitlove mlinova koji ne prestaju kloparati, jer se neprestano sipa iz koša žito, a brašno grne u hambar. I sluša kako vrijedne zanatlije već ranim jutrom dižu ćepenke, otvaraju dućane, namještaju izrađenu robu i sjedaju da novu izrađuju.

Sluša on kako čekić kucka, sluša ranu vrevu u čaršiji, i drago mu silno i neobično, jer je sve bilo drukčije kad je on godine 1720. godine došao u ovaj daleki kraj, iz divnih palača s Bosfora, odakle je za nekakav silni grijeh kažnjen bosanskim vezirstvom, a gdje se on, eto, snašao i zavolio ovaj narod, u kojemu se on doduše i rodio, ali čiji je jezik zaboravio s duga izbivanja iz zemlje, da ga je počeo nanovo učiti kad je nakon više od četrdeset godina došao u ovu zemlju. Tuđim je jezikom govorio, tuđinski mislio, te mu je i sada trebao tumač ako je htio da mu bude sve potpuno jasno. U ovoj je zemlji napravio red nakon cijelog niza vezira koji su se godišnje ovamo slali i koje je ovaj kraj gonio, jer se nisu mogli sprijateljiti ni s ljudima ni s krajem.

„Dobar je ovaj narod“, misli vezir, „dobar da ne možeš boljega nadaleko naći. Dobar je i dobrodušan, samo treba prema njemu biti dobar, a ne kao Uzun, Ibrahim i Mustafa, koji, sva trojica zajedno, ne upravljahu ni godinu dana. Pa ni Numan, ni Osman, ni Topal nisu više nego po godinu upravljali. Bili su sigurno nasilnici, a ovaj će svijet sve prije otrpjeti nego nasilje. Bilo je i nasilnika koji su i po nekoliko godina vladali, ali bi i njih jednoga dana nestalo. Jednoga ubiše u po bijela dana nasred čaršije, a ja se mogu šetati koliko hoću ne samo kroz grad nego i kroz najzabačenije selo i bez svite i bez ikakva oružja.“

I vezir, razdragan probuđenom krajinom i mislima, veselo trlja prosijedu bradu, a onda mu se najednom čelo namršiti i srce ustrepi. Njegov sin Džafer, komu je bilo dvanaest godina kada je ovamo došao, udomaćio se toliko da je neprestano u društvu mlade bekčadi, s kojom se daje na hodanje po sokacima, u ašikovanje i akšamlučenje. Opazio je on to ima godina, ali, eto, makar da je uredio cijelu jednu zemlju, udobrovoljio jedan narod, ne može u svojoj kući sve u red da dovede. Kaznio bi on sina da mu nije jedinac, koji se rodi pošto on pokopa troje djece u Carigradu. Ovdje Džafer, blijedo i tanano dvanaestogodišnje dijete, proteže se i raširi da je bio, kako ovi njegovi zemljaci reknu, kao od brijega odvaljen, pametna lica i viteškog držanja da oči s njega ne skineš kad jaše na velikom jagrzu koji se pod njim mami i jordami.

„Pa opametit će se i on. Doći će godine, doći će i pamet“, misli vezir i udara dlanom o dlan, a sluga ulazi i priprema sve što je potrebno da vezir iziđe u čaršiju dolje, do čaršijske džamije, pa će tu malo porazgovarati s nekim te nekim, prohodat će kroz ulice sa svojom svitom, a možda se i uvratiti kojem begu u konak, pa onda malo kroz pazar, jer seljaci siđu i dotjeraju svoje proizvode petkom, a onda usput klanjaju i džumu u džamiji, a kršćani svakako nemaju tu svojih bogomolja pa samo pazaruju. A kad bude podne, otići će u džamiju, klanjati, Bogu se moliti i zahvaliti što mu je dao moći i znanja da napravi u ovom lijepom kraju mir i red.

Kad je vezir sa svitom prolazio preko čaršije, iz jedne ulice istrča preda nj žena, mlada i lijepa, otkrita lica, s djetešcetom od malo dana u naručju. Zaustavi vezira i zaplaka, a kroz plač joj navališe riječi:

– Aman, pašo, evo ti dijete. Moje je, ja sam mu mati, ali je od tvoga srca…

Abdulah-paša obrati se jednom pratiocu, koji mu prevede riječi zaplakane žene.

– Ženo, smiri se, ne griješi duše – odgovori joj paša preko tumača – ja nisam od takva posla.

– Ja i ne velim da je tvoje, ali jest tvoga sina. Džaferovo je, pa je i tvoje.

– Ženo, pokrij lice, a onda priđi i kazuj redom.

Ono čega se bojao, i suviše bolno izbi, pa se pod njim posijekoše noge, zadrhta, a pratnja mu pritrča i pomože mu da sjedne pod lipu na stolicu.

Svijet koji mu je i dosad, u drukčijim zgodama, prilazio priđe mu i sada i zamalo se skupi cijela gomila. Pogleda paša blago ženu, a ona mu poče pričati, ne sustežući se nimalo, da se ona prošloga ijeta, kad se vraćala navečer s česme s punim đugumima vode, srela s njegovim sinom koji se vraćao sam s jednoga akšamluka, pokraj šljivika, gdje je ograda bila najslabija, pa kako je on bio jači, a ona nije smjela dati od sebe glasa zbog sramote a i da očuva dobar glas sinu našega vezira, koji je narodu i otac i majka, uza sve otimanje postala je majka. Koji je bio strah od sirotice starice – majke, kojoj ipak nije mogla sakriti sramotu, koja je bila bojazan od komšiluka, od svijeta, da je morala ići na selo, daleko od grada osam sahata, da ondje rodi dijete! I sad, kad se već ništa sakriti ne da, daje dijete djedu i moli ga za utočište, traži za se pravdu.

Paša je oborene glave slušao riječi mlade usplahirene žene i iz naglasaka i predušivanja razumijevao ih prije nego mu ih je tumač prevodio.

– Dozovite Džafera! Ti mi, Selime, odgovaraš svojim životom ako mu dopustiš da izmakne. – Paša upro prstom u visoka, koštunjava kavaza.

Svijet koji je čuo ispovijed ženinu, i onaj koji je svaki čas pridolazio, zaustavio je dah i gleda starog pašu koji oborene glave sjedi i sijedi. Mirno je sve, samo dijete u naručju mlade žene pusti piskutljiv glas, na što se poblijedjelo pašino lice trzne.

– Mehmed-beže – obrati se paša mladom junaku s dubokom usjeklinom od sablje na visokom čelu – hajde, dijete, do kadije i zamoli ga da i on dođe ovamo, ako može, odmah.

Došao je Džafer. Vidio je ženu s djetetom u naručju, kao munja zabliještio mu je pred duhom čas pijanstva i užitka za koji je bio i zaboravio do, evo, sada. Iznenadio se, izgubio, da načas opet dobije prisebnost i poljubi očevu desnicu.

– Ahmed-beže – naređuje paša jednom pratiocu – pojaši konja pa hajde u Varošluk. Reci popu Luki, neka odmah iza podneva dođe s narodom ovamo pred džamiju, a onda pođi u Gučiju Goru fra Marijanu, neka sakupi puka što više može, pa neka s njim pohiti ovamo.

– Danas je ionako sve živo došlo na pazar. Možda ne bi ni trebalo ići po narod? – bojažljivo primijeti jedan čaršilija, ali ga presiječe prijekoran pašin pogled. A kako ga paša pogleda, domaći ga počeše ružiti: – Budalašu jedan, šta upadaš u riječ kad paša govori. Da si to za vrijeme kojeg drugog paše zucnuo, bio bi barem u falake vezan i potkovan.

– Bujrunuz, hakim-efendi – skoči paša prema kadiji, koji se začudio ovolikom skupu, da je zaboravio i pozdraviti pašu.

Kad je kadija sjeo pored vezira i zapitao ga za uzrok ovoga skupljanja svijeta, reče mu Abdulah-paša

– Sad ćeš sve čuti, pa onda sudi!

– Eh, Džafere, jedini moj sine, je li istina da si ti otac onome djetetu?

– Da, oče dragi, ali ja se kajem za svoje djelo.

– Lijepo je to da priznaješ, a Bogu se moli da primi tvoje pokajanje. Dakle, kadi-efendi, presudi po Božjem zakonu!

– Paša hazretleri – šapće kadija veziru, on je tvoj sin…

– Jest – kaže paša mrgodeći se – ali je čovjek kao i drugi ljudi, a zakon je za sve jednak.

– Onda se po šerijatu mora pogubiti, ako je oženjen, a ako je momak, mora mu se udariti stotinu batina…

– Huuu… – odliježe gomilom potmuo šapat.

– Dobro, on je momak. Dakle, udrit će mu se javno, ovdje nasred čaršije, stotinu batina, i to još danas, odmah iza džume, dok se iskupe seljaci iz okolnih sela, neka vide i uvjere se da paša ne štedi ni rođenog sina jedinca ako pogazi zakon. Ni ovi što su u gradu, neka se ne razilaze. Ako nisu ponijeli ručak, dat će im se da ne gladuju dok to sve bude. A ti – okrene se Džaferu – prohodaj do podne po gradu, a na podne da se nađemo ovdje u džamiji.

Mladoga je pašića oblio znoj kad je na odlasku poljubio očevu ruku i sam, praćen samo znatiželjnim očima mnoštva, uputio se kroz mahale. Gledao je pitome bašče i surovi krš Vlašića, zahuktalu rijeku i zaustavljeno vrijeme na bedemima grada. Upijao je u dušu svaki divni izgled sa zebnjom pri pomisli da on to možda neće nikad više živim očima gledati i vidjeti, jer izdržati stotinu udaraca, bičem ispletenim od volovske žile može samo kamen, a on je čovjek, bjeloputan i nježan koliko god golem i zdrav. Pa i kad bi podnio te grozne udarce, zar bi mu bilo više mjesta u ovom kraju, među ovim svijetom.

„Pobjeći!“ sunu mu u glavu misao. „Ne! Zar još jednu sramotu ocu naprtiti?“

Naišao je kraj česme i napio se vode.

„Divna je i nema je pod nebom ovakve. A možda ću brzo zauvijek ugasiti žeđu? Ona je ovdje nalila vode u đugume, ovuda je išla, a ja odonud, ovdje, kraj ovih smo se taraba sreli. Da, sad su nove, popravljene.“

„Šta će biti od djeteta? Bože moj, kakva njega sudbina čeka! Vječni progoni, pogrde, kao da je ono čemu krivo!“

S visine, preko šljivika, zagledao se u grad, koji se umiven vedrim danom i toplim suncem smiješio, dok su mujezini s munara dozivali pobožne. Na dvije munare dva su mujezina u jedan mah zaučila, i on se stresao sjetivši se da ovdje svijet vjeruje da će skoro biti u mjestu mrtvac, ako istovremeno dva mujezina zauče. Smirio se i pošao prema džamiji, gdje je na šadrvanu uzeo abdest, a onda unišao unutra.

Bio je miran i molio Boga, ne da mu oprosti, ne ni za oca svoga ni za majku, ni za dijete svoje ni njegovu majku, nego da mu dade snage da podnese te beskrajne udarce hrabro, da ne pisne i ne jaukne, da se zadive gledaoci kad bude krv curila iz raspukle kože, a on stisnutih zuba brojio udarce.

Hodža je u molitvi glasno, jasno i razgovijetno recitirao Kur’an:

– Hvala Allahu, Gospodaru svjetova…

I on, koji je morao i učiti a ne samo pustahijati se s vršnjacima, razumijevao je arapski tekst i za sebe ga prevodio, i misli mu se rojile i natjecale se koja će brže proletjeti kroza svijest i minuti ispred duhovnog oka. „Gdje su ti svjetovi i dokle oni dopiru? Zar ima nešto više osim ove naše zemlje, našega svijeta, na kojemu se može zadovoljno živjeti? A sad ti tvoj rođeni otac prekida radost i šalje te kroz krvnikove ruke u podzemlje ili, ako ipak ostane život, u vječnu sramotu. O, da je nekako nevidljivo izbjeći iz ovoga svijeta u neki drugi, gdje su blaži zakoni za prijestupe, gdje možda ovako nešto i nije prijestup i grijeh!“

A što bi on uradio s nekim, ko bi obeščastio njegovu sestricu Mislidžihanu? Bi li njemu dopustio da se izvuče ispod odgovornosti ili bi ga, kao razjaren ris, uništio prije suda? Da, taj drugi, zamišljeni muškarac koji se ni na koji način nije mogao uvući u vezirski konak, bio bi posječen, a on misli da su i šibe teška, grozna kazna, ispod kojih se možda ipak može živ izvući.

A hodža je nastavio:

– Sveopćem dobročinitelju, milostivom…

„O, smiluj mi se, Allahu, daj da sad, ovaj čas umrem, da ovdje u džamiji, pri molitvi izdahnem, samo da ne bude te sramotne kazne!

A zar si ti tako dobar, tako plemenit čovjek, da kod Boga stekneš takav stupanj savršenstva, da te sebi uzme izravno s molitve kad si mu se pokajanjem približio? Samo se oni najbolji, izuzetni, ne dižu živi s molitve, nego, kad panu licem k zemlji, i ostanu tako.

O oče moj ! A ti koji si vladarev namjesnik u ovoj pokrajini, hoćeš li ti biti milostivi dobročinitelj u ljudskoj veličini? Milostiv si narodu, dobročinitelj si i znanu i neznanu, a hoćeš li danas biti milostiv svome sinu i izmijeniti odluku?“

– Gospodaru Sudnjega dana…

„Danas je meni Sudnji dan. Pred svim narodom koji dolazi i koji će doći, a i ovoga što je u gradu ima previše, moj će otac suditi meni, a izvršit će se javno poniženje njegova sina jedinog da bi se zadovoljila pravda.

A zar sam ja kriv? Šta ja znam šta sam bez svijesti, pijan, uradio? Zar je čovjek odgovoran za ono što čini kad ga mahnitost svlada?

I zašto je otac pitao kadiju kakva je kazna za bludnika? Zar me nije mogao odmah posjeći, odjednom, da se ne patim, ni ja, ni on gledajući me? Svoga jedinca! On neće ništa da sudi na svoju ruku, jer nije sudac nego vezir. Kadijino je da izrekne presudu, a vezirov će je čovjek izvršiti.

Da mi je sad onu iz priče kapu koja čovjeka čini nevidljivim, pa da se izvučem iz ovoga svijeta i odlutam nekamo u prašumu, među medvjede da me rastrgaju, a da me ovaj svijet ne gleda kako će me bičevi rastrgati.

Da, taj bič! Načinjen od bikovskog spolovila cijepat će moju kožu, kao što… I pravo će biti, ali, Gospode moj, opet ti se molim, daj mi smrt prije kazne, daj mi smrt prije sramote!“

– Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo. Naputi nas na pravi put…

„Samo to, samo to! Pravi put! Ovaj još kratki čas života daj da budem na pravom putu, pa ću imati nade da bar tamo neću previše ispaštati.“

Misao mu zastade. Pratio je samo riječi iz Kur’ana i nije im dodavao ništa svoje. Otvorio mu se pred duhovnim očima nepregledan prostor, neomeđen, bez početka i bez kraja, sjajan i blještav, i mir se razli po njegovoj nutrini.

I duga se molitva jedva jednom svrši. Svijet izgrnu pred džamiju, gdje nađe mnoštvo, izišlo iz drugih džamija, sišlo sa sela, da vidi čudo neviđeno, gdje se pravda vrši nad gospodinom, i to vezirovim sinom, sinom onoga koji ovom zemljom upravlja, pa i neograničeno vlada, jer je car daleko, u Stambolu. Iz konaka Teftereminovića, sučelice džamiji, čuje se plač. To je Džaferova mati došla, mimo znanja svoga muža, da vidi sina, koji može tu i dušu ispustiti a da ga kukavna majka i ne vidi. Za mušepcima oči žena, na tarabama djeca pilje u gomilu mirnu i svečanu, usred koje, oborene glave, stoji Džafer.

Pod lipom sjedio Abdulah-paša, pokraj njega kadija, a do njih odličnici, i svi sa zebnjom očekuju početak. Predložili bi oni paši da se načini prijevara, da se uzme stotinu raženih slamki i njima odjednom udari krivac, ali znaju da on to ne bi dopustio. Nagovorili su jedino Arnauta koji će udarati batine, da ne udara silovito, jer je za prijašnjih vezira gotovo izgubio ljudski lik skraćujući za glavu nepokorne ljude ili im bacajući gajtan preko vrata, a za vrijeme Abdulah-pašino gotovo je zaboravio svoj zanat, pa će se iskaliti za sve što mu je izmaklo.

Nasred čaršije razmakoše kavazi svijet, a Džafer stupi na oslobođen prostor. Arnaut mu strže dolamu, fermen i košulju. On pokorno kleknu. Na toplom suncu ukazaše se bjeloputa jedra leđa. U ušima mu brujilo, ali nije znao je li to od krvi koja je navalila u glavu ili je svijet šaputao nešto, možda žaleći ovu bijelu kožu koja će sada ispucati i poprskati se krvlju.

Kadija dade znak i počeše padati udarci, ali Abdulah-paša mahne rukom da se obustave.

– Šta ga štediš? Neka su udarci jednaki kao i svakom drugom zločincu!

Nastavi se udaranje žešće i okrutnije. Do četrdesetog udarca Džafer ne odade ničim da je od biča velik bol, a tada prvi put posrnu i dočeka se na lakat.

– Aman, aman – vrišti mu s prozora majka koja je već sebi dopustila da joj tuđin čuje glas – aman!

On šuti kao mramor, a volovska žila pada po bijeloj koži, po kojoj skaču požilice kao pritke na mušepcima i s pedesetim udarcem puče koža i krv procuri. Tada Džafer i drugi put posrnu i oduprije se na oba lakta.

Dotrča fra Marijan sa nekoliko otresitijih Dolačana i Gučegoraca:

– Molim ti se, carev namjesniče, pomiluj ga! – Srce ga moje miluje, ali ga zakon još bije, i ja sam ovdje da pazim radi li se po zakonu.

Pade još pet udaraca, a pop Luka dode do paše:

– Aman, pašo, careva ti hljeba, ne daj ga; ubit će ga krvnik!

– Srce mi ga ne da, a zakon ga traži…

Palo je još deset udaraca uz veći žamor, koji je pomalo rastao do glasnog negodovanja, kad pritrčaše plemići, age i begovi, pašinu skutu:

– Aman, pašo, i otac i majka, reci neka se odgodi ostatak neko vrijeme!

– Ni on nije užitak polovio ni odgađao.

Pade još petnaest udaraca, Džafer istom jeknu:

– Vode…

Prinesoše mu ibrik i podigoše ga, a krv iz rascvalih leđa sali se niz čakšire. Ču majčin plač, koji prepozna u rasplakanoj hiljadi, i ne može zadržati suzu koja se otište niz obraz i zadrža u oštroj bori usta. Silna žeđ palila mu utrobu, a on popi samo nekoliko kapi. Ostalo mu se proli po prsima i on kleknu, ali ne može ostati na samim koljenima, nego pade i na lakte obih ruku. Okrenu se prema ocu:

– Oče, oprosti.. .

– Bog neka ti oprosti, dijete moje.

Zaredali su još preostali udarci, a njegov je pogled bludio preko gomile, koja je plakala i urlikala, na prozor i mušepke, iza kojih se čuo majčin jauk.

– Majko…

Dotrčala je bosonoga žena s djetetom u naručju. – Aman, pašo, daj mi ga živa djetetu njegovu! On je okrenuo glavu, vidio svoje dijete, podigao se prema njemu i majci mu i prošaptao: – Dijete moje jedino…

Posljednji udarci pali su po mrtvu tijelu.

– Dugo ćemo mi, fra Marijane, čekati svoju slobodu, dok Turčin ovako poštuje pravo i dok je pravica svakome jednaka – kaže potiho pop Luka na kraju varoši opraštajući se sa fra Marijanom.

A on, gledajući u tačku pred sobom, zadubljen u misli koje ga spopanu kad doživljava nešto izvanredno, ponavlja samo:

– Dugo, dugo…

Zatražio je paša da se dovede njegova nevjenčana snaha i donese njezino i njegova sina dijete njemu u konak. On je naredio da se sve poprtlja, poslao tatara u Stambol s molbom da ga premjeste u kakav bilo dalek kraj, pokopao je sina svečano, podijelio sirotinji somune i naredio sinu bašluke za grob.

Došla je žena i donijela dijete. Bila je lijepa. Zdrava i jedra. Paša ju je omjerio, a onda se zagledao u dijete. Sve je na njemu bilo Džaferovo, sve. I onaj osmijeh, koji je proricao golemu strast, i oči goleme i crne.

– A kako mu je ime?

– Jad… U sramoti nošeno, u strahu rođeno, sprva života ostalo siroče, kako drukčije i da ga zovem?

– Ono je Džaferovo, pa neka se i zove Džafer, kad mu je već otac umro. Daj ga meni, da imam nekoga od svoga srca, ili hajde i ti sa mnom, kud mi pukne put…

– Ja imam ovdje majku, ali ću je ostaviti da dijete iznesem odavde, iz ovoga mjesta. – Ti si pravi junak. Tako treba.

– Ali kad je se zaželim, ja ću se opet morati vratiti u ovaj kraj da je vidim.

– I ja ću valjda opet doći da prije smrti vidim sinov grob.

I gledali su još dugo u dijete, koje je istom žmirkalo u svijet, izneseno ispod rodnoga krova mnogo prije nego što je običaj…

 

Alija Nametak
Alija Nametak

Alija Nametak, rođen je 1906. godine u Mostaru u Bosni i Hercegovini. Mekteb, osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio u Mostaru, a studij književnosti i srpskohrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Po završtetku studija dolazi u Sarajevo za urednika „Novog behara“. Kad je primljen u državnu službu radi kao profesor u Srednjoj tehničkoj školi, zatim učiteljskoj te u gimnaziji. Jednu godinu (1934/35.) je proveo u Podgorici kao srednjoškolski profesor a nekoliko godina je honorarno predavao maternji jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu.

Od 1938. do 1945. godine je uređivao ,,Glasnik Islamske vjerske zajednice” a bio je i u uredništvu kalendara ,,Narodna uzdanice” te ,,Hrvatske misli”. Jedno vrijeme je bio lektor i intendant u Narodnom pozorištu u Sarajevu (za vrijeme NDH se zvalo Hrvatsko državno kazalište). Zbog toga je 1945. godine osuđen na 15 godina zatvora. Sa izdržavanja kazne pušten je 1954. godine kada se zapošljava u ,,Institutu za proučavanje folklora’’ a zatim radi kao bibliotekar u ,,Muzičkoj akademiji” do odlaska u penziju 1973. godine.

Sabiranjem i objavljivanjem narodnih umotvorina Nametak se bavio cijelog života. Sam ili u izdanju knjižare Ahmeda Kujundžića u Sarajevu štampao je ,,Narodne muslimanske junačke pjesme”. ,,Muslimanske narodne pripovijesti” iz Bosne štampane su 1944. godine kada i ,,Muslimanske narodne ženske pjesme”. Zbirka narodnih pjesama ,,Od bešike do motike” štampana 1970. godine a ,,Narodne pripovijesti bosanskih muslimana” 1975. godine. Pripovijesti i novele počeo je objavljivati 1928. godine u zagrebačkim književnim časopisima ,,Književnik”, ,,Omladina”, ,,Savremenik”, ,,Vijenac”, ,,Hrvatsko kolo”, a kasnije i u muslimanskim novinama i kalendarima. Posebno su mu štampane zbirke pripovijedaka ,,Bajram žrtava”, ,,Dobri Bošnjani”, ,,Za obraz”, ,,Ramazanske priče”, ,,Mladić u prirodi”, ,,Dan i sunce”, ,,Trava zaborava” i dr.

U seriji ,,Pet stoljeća hravatske književnosti” napravljen je izbor iz Nametkovog djela. Nametak je objavio više radova iz historijskog i kulturnog života muslimana, zatim dosta memoarskih članaka, folklorne građe i dr., priredio je ,,Pobožne pjesme bosanskohercegovačkih muslimana” sa Rešadom Kadićem, Gaševićev ,,Mevlud” i još mnogo drugih značajnih i raznovrsnih djela. Posthumano mu je objavljena knjiga ,,Sarajevski nekrologij”. Umro je u Sarajevu 8. novembra 1987. godine.

avlija.facebook (Custom)

Istaknuta slika: Gornja (Nova) džamija, Rožaje, crtež Zoran Petrović, 1969.