Sovjeta Grubešić: Isprekidana melodija

Sovjeta Grubešić

ISPREKIDANA MELODIJA

Kasno popodne dolazio bi u park i gledao ljude kako dijagonalom pokraj bisti književnika, ne primjećujući okolinu, nekamo žure. Vjerovatno, kući, pomislio je. Sjedio je osamljen na klupi u hrpi jesenjeg lišća. Film, koji je gledao bio je lošeg zvuka, pa je izašao ne dočekavši kraj. To nije uradio prvi puta. Često je napuštao salu ophrvan sjećanjima. Tada je dolazio na “svoju klupu ” uz nekog njemu nepoznatoga velikana pričajući mu tiho o glupostima. Samo da bi si čuo glas. Jednog takvog dana klupu mu je zauzela neupadljiva žena srednjih godina s mnoštvom torbi i cekera. Gledao je izdaleka i pomišljao promijeniti mjesto. Bilo je toliko praznih klupa, no on se osjećao kao vlasnik baš ovoga mjesta. Prišao je bliže, promrmljao kroz zube pozdrav i ugurao se između prtljaga i željezne prečke. Torbe su neugodno zaškripale nabijajući se jedna na drugu.

– Ne gurajte me, rekla je povišenim tonom.

Okrenuo je glavu na drugu stranu i pravio se da ne čuje. Sa obližnje taxi stanice čuo se radio. Tiha glazba, pa zatim spikerica koja je čitala prognozu vremena. Pokušao se malo udobnije smjestiti, na što se žena režući ponovi:

– Ne gurajte me, jer će biti vraga!

Glasno se nasmijao. Bio je mnogo višlji od nje. Zamislio je kakva bi to scena bila. Za komediju. Utiša ga zvuk koraka i komešanja. Mladići i djevojke u grupi veselo su žamorili, kao jato vrabaca u vrbovoj krošnji.

– Što Vam je smiješno? upita ga blažim glasom.

On ne odgovori, pa ona reče opet, sada snažnije, strogo:

– Što bi to moglo biti tako smiješno? Što se zbijate samnom na ovoj klupi. Pogledajte! Dvadeset klupa je slobodno.

Bilo mu je dosta meteža, pa pokuša objasniti:

– Da Vam kažem jednu stvar…

– A da ja Vama zabijem jednu misao u leđa? – naceri se žena.

– Sad ćemo se još i vrijeđati, je li? Pa tako se kaže, kao da ne znate. I šta sam ja to Vama učinio? Vi ste sjeli na moju klupu. – pokušao se primiriti, pa dodade tiho misleći da ga neće čuti:- Al’ je drčna!

– Ja sam drčna? Ja proglašavam klupe osobnom svojinom? Ja se namećem? – zaprepasti se. – Bolje da sam otišla u piceriju.

– Jesti, jesti… Vi, žene, samo bi nešto mljele, a onda se žalite kako ste debele, ovaj fino popunjene.

-E, sad ste zaista pretjerali. Ja, debela?! Pa pogledajte sebe ili još bolje, pomirišite se!

– Sad već jako vrijeđate. Takvu lajušu u životu nisam sreo. Nije čudno što živite sami.

– Lajušu ? LAJUŠU ? Moram pogledati u riječnik za idiote. I ne vidim da VI imate žensku svitu oko sebe ?

– Riječi, riječi… mrmljao je. Najlakši posao na svijetu. Govoriti, govoriti… Ma, šalio sam se. Mislim da ste zgodni. Da malo skratite kosu i ofarbate te sijede, izgledali biste kao da imate 45 godina.

-Pa imam 45, nemogući stvore! A da se ti okupaš, imao bi 10 kila manje.

– Tvoja sreća, što sam dobar. Što da je naišao neki manijak. Žena sama sjedi u parku s toliko torbi i kesa, mogla si biti lak plijen nekom takvom.

– Manijak? Manijak? Što će mi veći manijak od tebe? Bježi sa moje klupe!

– Joj, kako se bojim? Sav se tresem. Ma, zašto si takva? Pa, zar dva usamljenika ne mogu provesti dva sata mirno u priči i raspoloženju, možda i da ručaju zajedno ovako lijepog sunčanoga dana i postanu možda prijatelji?

– Ti znaš da je meni lijep, sunčan dan? Ja volim kišu, ako te zanima.

– Aha! Znači, ti si dama za plakanje udvoje. Ti cmoljiš iznutra, kiša vani, pa ti se čini da imaš društvo. Razumijevanje prirodnih nepogoda. Jer, kako ja vidim, više si neprilika nego prilika.

– O, gospodin sveznajući… ma… ne, ne… Gospodin Frojd, ako si ikada čuo za njega. Možda misliš da je to marka cigareta?

– Ajde, ajde, sredi se gospođo. Vidi kako nam je lijepo. -gotovo s rezignacijom, reče muškarac. – Pokazala si mi da si opasna. Ljudi moji, da si malo veća ala bi me istukla. Pa, ja ne bih tebe ni malim prstom…

– Šta malim prstom? Šta malim prstom? – uznemiri se žena.

– Ma ništa. Smiri se, ženo! Možeš li ti normalno razgovarati? Odakle si? Gdje radiš? Kamo si se uputila? – upita je smirujućim glasom.

Neko vrijeme nije govorila. Grebala je naslon klupe noktima, zbunjeno, na ivici plača. Ljudi su prolazili, a njih dvoje stranaca sjedili na klupi odvojeni prtljagom u svojim svijetovima. Izlivi bijesa i zajedljivost ličili su na jedinu komunikaciju za koju znaju.

Muškarac je,također, šutio. Pružio je ruku preko naslona klupe i bacivši pogled na cekere opazi da je jedan pun knjiga. Primjetio je sliku krasne djevojčice na koricama, pa je upita može li je pogledati. Klimnula je nevoljko glavom u znak pristanaka. Činilo se da mu se knjiga sviđa. Lice mu se raznježilo u smješku odobravanja.

– Djevojčica se zove Svjetla. Volio sam čitati Vini Pua, Moglija, ali nikada nisam čuo ovo ime. Tko je autor? – upita ženu, na što se ona trgnu, pokušavajući je oteti.

– Ma šta ti je? Ostavi knjigu na miru. Nije valjda neka grozota? – potom se, okrenuvši je, gromko nasmija.

– Pa to si ti. Ovo je tvoja slika. Ti si napisala ove priče i zoveš se… ha, ha, ha, ha… zoveš se… Ljupka. Ovo je oksimoron. Ma kakvi oksimoron. OK. Sam Moron. Štos godine. Živi bluz. Samo naopačke. Sigurna si da matičar nije pogriješio kad ti je upisivao ime. Da nije bilo… ha, ha, ha…. Ljutka.

– Baš si grozan. Grozniju personu od tebe nisam srela u životu, pardon, smradniju… Kada bih morala birati između tebe i tvora, izabrala bih… – Ljupka se rastuži.

– Znam, znam. Tvora. Ne znam samo zašto mi stalno govoriš da sam smradan, a jutros sam se na brodu lijepo istuširao, obrijao, obukao čistu odjeću… No, kada bih ja stavio tvoje raspoloženje u knjigu, djevojčica bi se zvala Mračna, reče sa osmijehom.

Morala si je priznati da ima šarma u tom velikom čovjeku i mada je bila veoma nesretna, ovo poslije podne i kobojagi svađanje na klupi u parku, osvježilo joj je dan, i dane za njom. Možda i pred njom. Nije se sjećala kada se tako razgaljeno osjećala.

– Kako znaš da sam sama? – upita ga već raspoloženije.

– Zar je teško zaključiti? Nitko te nije dočekao. Ne ostavljaš dojam da nekoga čekaš. Premišljaš se i promišljaš vratiti se odakle si došla. Sigurno imaš neku veliku muku. Majka, djeca, muž?

– U pravu si. Došla sam kćerki koja ne govori samnom godinama. Čula sam za bebu od drugih. Nisam se najavila, što je besmisleno i nekulturno. Sad ne znam što ću? Što je s tobom? Nekoga čekaš ili te vežu jake uspomene za ovo mjesto.

– Nikoga ne čekam. Nemam nikoga. Sve sam ih izgubio u velikoj poplavi. Prodao sam ostatak imovine i kupio brodić. Tu živim, plovim, radim po lukama, i gledam filmove. Pričam s ovim velikanima. Nisam imao želju da bilo koga čekam. Ni da sretnem. Sada vidim da se opet mogu lijepo svađati. Baš nam je dobro išlo. Dugo nisam tako uživao. Mislim da moraš otići kćerki. Imaš adresu?

Otpratio ju je do taksija. Nasmiješio se i zamolio da mu posudi knjigu do sutra. Vratit će joj u isto vrijeme kao danas, na istoj klupi pokraj biste pjesnika s dugom kosom.