Redakcija Dok plamičak starog fenjera polako titra na zidu naše verande, zavaljene na stari kauč nogu podignutih na sami naslon a glava spuštenih do samog poda, sestra i ja kikoćemo i rukama se dodirujemo. Štipamo se i zadirkujemo. Nana naslonjena na zid,a u rukama joj žuta vunica i igle za pletenje. Ispružila noge, raširila dimije, razvezala maramu i plete. Naš kikot i smijeh prekinu njeno tiho rondanje.
– Deder se smirite! – preko velikih džozluka, spuštenih na vrh nosa nana nas pogleda.
– Nanooooooooo, nanooooooo! – kroz smijeh bi zvala nanu.
– Hoćeš nam ispričati priču o mrvama!
Nana stade, namjesti džozluke, pogleda nas veselo i započe:
– Ovu priču mi je pri’čo moj đedo a njemu njegov đed0, a njemu njegov đedo, a evo sad je ja pričam vama dvjema!
U jednom selu, daleko odavle, živio je čovjek po imenu Sabit. Jado, siromašak. Šta god posije, pola mu se sasuši od homore a druga polovina mu jedva za života može biti. Krava jalovuša, ovce svako proljeće naka bolest safata. On sam nakav kukavan i nikakav. Hude li je sreće.
– Nano, a šta je jalovuša? – upitah nanu, prekidajući njenu besjedu.
– Jalovuša je krava koja nema tele, ne može da se teli. – odgovori nana i nastavi:
– Krenuo Sabit u drugo selo, do vodenice, žito da samelje, uprtio vreću na leđa, povio se do zemlje, pušče, dahče i hlada traži. Dođe do mjesta gdje se ukrstila četiri puta pa svaki negdje drugo vodi. Malo k’o šumarka, prikrilo tarabu i oboreno stablo i napravilo hlada za umorne prolaznike. U travi, naslonjen glavom na ruku leži starac, bijele kose i brade i sacigarom u ustima. Dim ga zahvatio svog pa se i ne vidi kroz’ njeg’. Ne vidi se ni od visoke trave. K’o da se namjerno sakrio od drugih i mjerka k’o ide i gdje ko polazi.
Đes’ to kreno Sabite? – kreštavim glasom upita zgurenu prilliku koja hrli prašnjavim putem.
Sabit zasta, spusti vreću na zemlju, zagleda se oko sebe i viđe sakrivenog u travi starca.
– Jesil’ to ti Himzo? – upita, naprezajući oči da razazna priliku koja se krije u oblaku dima.
– A dašta sam! – uspravi se suhonjavi starac, sjede, popravi gunj na sebi, na glavu metnu šubaru i duboko se nakašlja.
– Deder, ohani malo.
– Kud si navro?
– Pripali’der jednu sa mnom. – reče i već izvadi smotan cigar duhana i pruži Sabitu.
On spusti onu vreću sa žitom, uzdahnu, obliza suha, ispucala usta, skloni se i hlad pored Himze i uze pruženi mu duhan.
– A nevolja moj rođo. – onako poistiha reče, pripali cigar i spusti glavu.
– Žito podbacilo, krava jalovuša, a ovce naka sipnja safatala, ne ustaju iz tora. Živ ne znam šta da radim. Imam zemlje, imam mala, imam kuću al’ nešta ne valja, rođo.
– K’o da sam nagrajsao! – nadoda i ušuti.
– Eh, jah! – zakrešta Himzo.
– More da bidne, more da bidne!
– A bil ti mene rođo, nešta poslu’šo? – zamišljeno reče i ispod oka pogleda Sabita.
– A bi’, što ne bi’?
– Uradio bi’ vala šta god da mi rekneš! Samo da se riješim ovog čemera od života! – tužno mu odgovori Sabit.
– Eh, vako! – zaškilji Sabit, promisli, povuče dim i nastavi.
– Kad samelješ to brašno, svaki dan od danaske, pa dok ga ne utrošiš, nek ti hanuma umjesi veliku pogaču, pomuze kravu jalovušu i u ibrik prespe vrućeg mlijeka, zagrabi ovčjeg sira kol’ko u dvije šake može da stadne. A ti onda dojdi ovdekan, pod ovaj hrast i nahrani gladne i napoji žedne putnike. – skide šubaru, metnu je na travu i spusti glavu na nju.
Sabit ustade, uze vreću i nastavi put ka vodenici. Kasno navečer dođe kući, ispriča ženi šta mu reče Himzo i odluči da ga posluša. Svako jutro, žena ga opremi a on krene do raskrižja pod stari hrast. K’o god da naiđe, on ga pogačom, vrućim mlijekom i sirom, ponudi. Prolazili dani, sedmice, mjeseci, Sabit svako jutro dal’ kiša dal’ homora, dal’ mraz, se uputi da narod hrani i poji. Nestade brašna u vreći, dođe i proljeće, zabeheralo, procvjetalo sve po selu. Zemlja potamnila, usitnila se, rastresita i crna. Ore sabit i čudom gleda. Torovi puni janjadi, a krave telad izbacile, prvi put. Raduju se i Sabit i žena mu, Bogu dove, Himzu spominju i na njihovoj nafaki i sreći se zafaljuju. Prolazi ljeto, žito se žuti, kukuruzi pucaju a mal se prosuo po livadama, ovce, krave, konji. U avliji kokoši i tuke. Ambari se pune, sušare se dime, a ostave pune teglama i buradima. Sabitu milo oko srca, ni po’ posla nije uradio a sve u kući i oko kuće napunio. S’ jeseni mu miši u ambar došli pa jedu žito a i po ostavama se rastrkali. Truhne voće na granama a povrće po vrtu. Ne mogaše stići da ga poberu koliko ga imade.
Jedno jutro krenu Sabit u vodenicu, natovario konja sa vrećama žita, konj se sapeo i jedva kaska za njim pod svom tom težinom. Dođe na ono raskrižje kad na onom istom mjestu Himzo leži podbočen i puši.
– Ooooooooooojha! – zaustavi konja Sabit, zagleda se u travu i selam uputi.
– Oooooooj, rođo! – kreštavim glasom odgovori Himzo.
– Vidim ti se u vodenicu uputio, konja natovario!
– Jašta nego moj rođo! – nekako teško to Sabit reće k’o da ga opet nešto mori.
– Recider ti meni kakva bi ljetinja ove godine? – upita ga Himzo, ispod oka se smiješeći.
– Ih, ih, rođo! Ne znam šta da radim sa svime time! – cokće Sabit zadovoljno
– Nego rođo, znaš li ti kako se riješiti viška nafake?
– Prerodilo mi voće, povrće, žito. Mal se razrodio, da nas je još voliko u kući ne bi stigli sve poslove da završimo.
Ustade Himzo, počeša se po bradi i reče:
– Sjećaš se one pogače? Mjesto da je dijeliš narodu, ti dođi i izmrvi je po putu, da narod mrve na svojim opancima, nogama nosi kućama svojim. Podijeli nafaku. – odpuhnu starac i nadodade.
– Al’ se pazi, ako više namrviš ostaćeš bez nje!
Tako Sabit i uradi. Svako jutro na raskrižje dođe i pogaču poče da mrvi, narod na opankama da je raznosi. Nekako mu se učini da nikad više svijeta raskrižjem tih dana nije prošlo. Ali Sabit šuti i mrvi pogaču kako mu Himzo reče. Nesta miša, opade voće a i žito se u ambaru polahko smanji, pekmez u ostavi uskisnu a mal u štalama i torovima se prepolovi. S proljeća behar probehar’o al’ ga grad utukao, ovce u torovima polijegale neka šuga ih spopala, a žito se zakitilo sa nekom buđi. Krave bez teladi. Osta Sabit bez nafake.
– Bo’me ja drugima nafaku namrvi’ a sebi ništa ne ostavi’! – reče Sabit i muci se svojoj jada.
Završi nana priču, nasmija se i nastavi da plete. Zato se mrve sa poda kupe, da se pokupi nafaka.
– Bila tvoja ili tuđa.
– Nje ne more nikad biti ni premalo, ni previše. – reče nana dok joj osmijeh prekri lice.
Istaknuta slika: Muharem Radetinac Raff
Alma Ajanović-Zornić, rođena 1975. godine u Zvorniku, Bosna i Hercegovina. Sa roditeljima se 1981. godine preselila u Sarajevo gdje završava osnovnu školu, gimnaziju i upisuje PMF-hemija. Njen hobi je pisanje priča, pripovijetki, mitova i legendi o bosanskim zaboravljenim gradovima i selima. Ima ih oko 100-tinjak. O Kula Gradu, prokletoj Jerini, Kušlatu, Perinu, tekijama, Sarajevu, Sarajevskim mitovima. Cilj njenog pisanja je vraćanje naše prošlosti i podizanje kulturološke i historijske svijesti kod naše omladine ali i starije populacije , vraćanje u neka davna vremena koja su zatrpana teretom sadašnjosti i života. Da se ne zaboravi odakle smo i od koga smo potekli. Obuhvaćaju period mog ranog djetinjstva, sjećanja mojih nana i đeda i zapisane nama već zaboravljenim arhaičnim stilom i dijalektom koji je karakterističan za ta sela i zaseoke.
