Redakcija Amela Junuzović
.
ŽIVOT JE VARKA
.
– Oče… Oče!
– Kaži Merima sine
– Dođi popij lijek.
– Idem brzo.
Ah, moj otac uvijek zaboravi na lijekove kao da ne želi živjeti. Svaki put mu moram govoriti kada nešto zaboravi. A baš je čudno što i on mene uvijek napomene ako što zaboravim. Brine se više o meni nego o sebi. Uvijek je takav bio, navikao da drugima bude bolje, a njemu kako bude. Pokušala sam ga promijeniti ali ne ide, uvijek se vraća na staro i samo mi kaže: “Kćeri, pusti šta drugi misle o tebi, ne gledaj u njih, pogledaj gore, On je važan, njemu ćeš odgovarati”.
Radi on, al’ mu bolest ne dopušta da radi koliko se traži na poslu, duša me moja boli kada gledam kako propada, a ne mogu mu nista… Uh, ta bolest kojoj čak ni ime ne znam.
Dani brzo idu i evo već je mrak moram na spavanje, a sutra škola daleko je 3km, a otac nema novca za kartu i ovo što ima jedva preživimo. Govorim da ne mogu jesti, a mogu samo neću da se otac brine pa makar ja i gladna prespavala.
Evo me tu sam u školi, čuje se buka u učionici: “Gdje si to kupila”? Koga li to pitaju?
Ulazim… imamo novu učenicu.
– Ćao, ja sam Merima.
– Ćao ja sam Ana. Mogu li sjest s tobom, ovi me smaraju?
– Naravno.
Sjele smo zajedno, ispričala mi je kako joj je dosadilo da idu za njom, kad je bila niko nisu je poznavali. Pitala se zašto je to tako, zašto je interes najvažniji ključ za sve.
– Znaš Merima, tata traži pomoćnicu.
– Mogu li ja? – kao da neko drugi umjesto mene izgovori tu rečenicu, ali ne kajem se, očeva mala plata nam nije dovoljna.
– Jesi sigurna?
– Da!
Jedva čekam da kažem ocu, bit će sretan.
Ulazim u sobu ugledam ga kako sjedi, sjedam i ja pored njega i kažem mu. Nije ništa rekao, samo je pustio suzu niz svoje staro izborano lice. Tek kasnije kroz plač mi reče: “Kćeri, zar ti ne mogu ništa drugo dati osim ovog” – izvadio je iz džepa moju najdražu čokoladicu. Zagrlila sam ga jako, spustila glavu u njegovo krilo i zaspala. Čujem kako me neko niježno miluje kao da me najljepšom svilom diraju, to su njegove ruke iako su isiječene od posla meni su poput svile.
– Ustani, zakasnit ćeš.
Brzo sam se spremila i otišla, čekala me Ana.
Ubrzo smo stigle do njene kuće, zapravo vile. Kao da sam zakoračila u TV serijama, onim koje volim da gledam i sanjam da sam tamo. Da li se moj san to ostvario?
Dočekali su me Anini roditelji, očekivali su nekog starijeg, a ne mene sa 18 godina u zakrpljenim hlačama i poderanim patikama. Nije me bilo sramota, a čega da se stidim ovo je pošten posao.
– Merima dođi.
– Evo me.
– Merima, moraš bit ovdje tri mjeseca da te upoznamo, a tvome ocu ćemo slati novac.
– Može. – rekla sam tiho, a šta mi je drugo preostalo osim ovoga. Bit će sve dobro, vjerujem u to.
Počela sam raditi i nije teško. Sve sam ovo radila i prije. Bitno je samo da izliječim oca, svaki deseti dan su mu slali novac. Te ljude kao da je sami Bog poslao jer da nisam prišla Ani sada bi bilo sve isto, gledala bi oca kako pati, a ja šutim pokrijem se po glavi i napravim rijeku suza.
– Merima.
– Izvolite.
– Znaš, Merima, danas je neko išao do tvoga oca, ali nije niko otvorio.
Žurnim korakom sam sjela u auto, željela sam da tamo budem odmah. U meni je nešto govorilo da moj otac nije dobro. Otključala sam vrata kuće, nisam ni znala kako…
Moj otac, moj ponos leži na podu, na koljena padam srce je stalo, a gleda me kao da mi hoće nešto reći, a ne može, meni već sad je negdje bolje gdje je cvijeće gdje nema pokvarenih osoba tu su sad samo duše kao on.
Spuštam glavu na njegova prsa.
“Oče povedi me sa sobom, ja bez tebe nisam ja”.
A gdje ću sada ja? Mislila sam da mogu sama ali ne znam ne ide, kao da me pola nema. Moje srce kidaju neki bijesni psi takvu bol imam.
Sutra ću ga zadnji put još vidjeti, a želim da ga gledam sve dok ga ne odnesu, čitavu noć isto onako kako je on mene gledao kada bih imala visoku temperaturu. Ja bih se probudila, a on je zauvijek zaspao. Gledam ga i tiho, jecam, poželim da je ovo sve san ali nije moj otac leži meni na rukama ali ne govori sada ništa, čak me sad i ne gleda oči sam mu zatvorila.
Osvanuo je i taj dan, moj ponos ode zauvijek, svaki korak za njim mi stvara bol. Zašto nas dvoje ne idemo sami, on me vodi za ruku kao kada sam bila mala. Zašto njega nose ovi ljudi?
Milion pitanja, a jedan odgovor: sama sam.
Spuštaju ga, a i ja padam bez snage umorna od svega.
