Redakcija Amela Mustafić
Da se bar u snu može umirati
Sanjam kako po mene
dolaze u grupama
uvijek u parnim brojevima,
po dvadeset, trideset očiju,
u različitim bojama,
i vuku me do mjesta
na kom sam im pokopao braću.
I taman što dođemo
i krenem da im kažem:
“Tu sam…”
jutro nas prekine.
A dan teži je još,
ne dolaze po mene,
ne vidim ih.
Tijelo mi je nepokretno,
srce slabo,
zubi poispadali,
kosa otpala,
uši gluhe,
a oči, proklete oči
galerija,
pa svaki dan motaju slike
djece koju sam objesio
a vidim likove svoje dječice,
žene koju silujem
a vidim lik svoje majke,
oca kojeg strijeljam pred sinom
a gledam kako posljednjim metkom ubijam oca.
Zovem krtice da mi iskopaju grob,
ne čuju,
a ruke mi kratke da oči iskopam.
