Redakcija Sunce je umorno klizilo posljednjim komadom svoga dnevnog puta ostavljajući zlaćani trag dok je vjetar šušteći u olistalim krošnjama pjevušio neponovljivu melodiju, a glasanje ptica okrijepljeno duhom proljeća razlijegalo se šumom prkoseći neizbježnosti noći što je hitala. Rubom šume koračala je mlada srna i budno motreći oštro skrenula nestajući u crnilu gustiša. Potmulo šuštanje u šipražju utihnulo bi kada bi se iz njega pomolio zec i na trenutak pažljivo oslušnuvši jurnuo pod okrilje narednog utočišta. Tek što je sunce nestalo iza vrhova crnogorične šume, vjetar i glasanje šumskih stanovnika zamre, a šumom zavlada duboka tišina popraćena isprva prigušenim šuštanjem u krošnjama, koje je postajalo glasnije. Tada u zelenom zagrljaju listova iskrsnuše blještava svjetla koja rastjeraše noćni mrak, a iz stabala iskoračiše prozirne prilike niskog rasta, nečujno se spuštajući na šumsko tlo. Bilo ih je mnoštvo i u povorci one se zaputiše u istom pravcu. Njihov zvonak smijeh i vesela pjesma odjekivali su šumom.
Na kraju povorke koračale su dvije izdvojene prilike držeći se za ruke. U njihovim prozirnim tijelima ogledao se Mjesec što se pomaljao iza rastrganih oblaka.
”Pogledaj Aamu! Prve se zvijezde bude!”, izusti jedna od njih dok joj je vjetar mrsio kosu od niti svjetla što je sezala do koljena.
”Misliš li da su zvijezde usamljene? ”, nastavi ona ne spuštajući zamišljen pogled.
”Ne Nevy, mislim da nisu dok imaju jedna drugu”, odvrati druga prilika zastavši.
Kako je vjetar tjerao oblake tako su i zvijezde iskrsavale i iščezavale. Stajali su na trenutak nepomično, pogleda uprtih u nedokučive visine kadli ih trgnu prodorna buka. Pjesma utihnu i cijela povorka zastade, zatečeno se osvrćući. Teške oklopljene metalne zvijeri na razarajućim kotačima kotrljale su se prema njima iza sebe ostavljajući neutješnu pustoš. Val neukrotive panike prostruji redovima nagnuvši ih u bijeg. Ne ispuštajući Nevyinu ruku iz čvrstog stiska i bezglasno mičući usnama izgovarajući šumsku molitvu, Aamu je grabio naprijed probijajući se kroz nastali metež kada, spotaknuvši se od odsječenu granu, posrnu osjetivši posljednji pokušaj Nevyinih prstiju da ne iskliznu iz njegovog oslabljenog stiska. Brzo se pridižući i unezvijereno se osvrćući oko sebe pogledom je pretraživao uskomešanu gomilu. Vikao je na sav glas, no riječi su nestajale u sveopćem neredu dok se zlokobna povorka neumoljivo primicala. Napredujući nasumice je čupala stabla, a svaki pad bio je popraćen klonućem jednog šumskog duha. Bjesomučno se probijajući kroz masu, dok su bića prožeta svjetlom oko njega iščezavala, Aamu ju je konačno ugledao. Uplašeno se osvrtala oko sebe, prigušeno jecajući, izgubljena i nemoćna. Ne časeći ni časka pohitao je prema njoj posrćući i glasno je dozivajući. Nadomak mjesta gdje je nepomično stajala, Aamu je naglo zastao u nevjerici odmahujući glavom dok je bespomoćno gledao njezin tihi pad i iščezavanje. Ispustio je bezglasan krik očajnički je dozivajući i pokušavajući doprijeti do nje, ali je ona ostala nijema. Primio ju je naručje dok su uskomešani glasovi u vrtlogu promicali pokraj njega. Smrtonosna povorka gromoglasno protutnji pored pomahnitale gomile, nestajući u nepoznatom pravcu, a buka je jenjavala dok na koncu ne utihnu. Zapomaganje i srceparajući jecaji razlijegali su se opustošenom šumom svjedočeći o minuloj nemani. Uskoro im u pomoć užurbano počeše pristizati obaviješteni suplemenici, hitajući sa zeljastim nosilima. Aamu se trgnu kada ga pokušaše odvojiti od Nevy, ali se naposlijetku osovi na noge oslanjajući se na starog Nuntina i zajedno krenuše oborenih glava. Pjesma je iščezla, a glasovi utihnuli dok su koračali vijugavom stazicom. Pošto dosegnuše polukružni otvor koji su tvorile isprepletene olistale grane dvaju nasuprotnih stabala oni ga prekoračiše iščezavajući iz šume na pošljunčanu stazicu što je vijugala kroz rascvjetali vrt. Potišteni i sa izrazom krajnje nevjerice i sputavajućeg straha u ustreptalim očima dosegnuli su nadsvođeni trijem zeljastog zdanja. Dočekani su sa jednakom zatečenošću i nijemim odbijanjem koje je prelazilo u jecaje kako je koji šumski duh u ugaslim bićima prepoznavao svoga najmilijega. Vrhovni starješina, isprva nepomičan i nijem pred iskrslim prizorom, na trenutak poćuta, a potom se obrati glavnim savjetnicima izadajući naredbu da se pobrinu za ozlijeđene i predstojeću pogrebnu ceremoniju. Pošto postaja još koji časak, nemoćan da izrekne riječi utjehe što bi raspršile očaj i žalost, osvjedočne u jecajima, on se okrenu da pođe, kada mu drhtav glasić zaustavi kretnju. Osvrnuo se ugledavši neutješnog Aamua. Stajao je kršeći ruke dok su mu usne podrhtavale u nastojanju da potisne jecaje. Starješina suosjećajno klimne, ne smogavši snage da izusti riječi, jer bi svaka bila pogrešna. Aamu mu priđe korak bliže, savijajući noge u koljenima i spustivši se na zemlju, molećivim glasom otpoče:
”Nevy je tamo.”, zastade upirući drhtavim prstom u plahtu ispod koje su se nazirali obrisi.
Starješina zasuti da nešto kaže, no Aamu ga preteče nastavivši:
”Pomozite mi da je pronađem, ona je negdje, moram je pronaći… ”
Starješina odbijajući odmahnu glavom:
”Nemoguće je.” jedva izusti.
”Ne, ne govorite to”, Aamu ga prekinu,”Ona je negdje, gdje…”, ne dovrši.
Zakrivajući lice dlanovima on gorko zajeca kroz suze isprekidanim glasom preklinjući:
”Ne, ne… Molim vas, spasite Nevy.”
Starješina mu pomože da se osovi na noge i privi ga sebi na grudi. Stajali su tako u izrazu beskrajne sućuti, a potom se Starješina uozbilji zaustavljajući pogled na ogoljenim stablima što su se prijeteći uzdizala ponad sela.
”Počivalište Napuštenih Stabala.”, Aamu će drhtavim glasom odgovarajući na nijemo izrečeno pitanje.
Nakratko poćutavši, pogleda i dalje uprtog u koščate prste umrtvljene u očajničkom pokušaju grabljenja naprijed, Starješina zadrhta i kratko odmahnuvši glavom, obrati se Aamuu:
”Ondje je obitavalište Smrti”, zastade, pa pogledom obuhvativši selo nadoda, ”ovdje je Života.”
Aamu kratko klimnu nesigurno odobravajući:
”Ali, iza Smrti…” poče on, ali ga Starješina prekide podižući prozirnu ruku:
”Osjetim svaki pad lista sa svoga stabla, svaku polomljenu granu i izgubljeni plod”, zastade skupljajući svjetlosne prste u slabi stisak, ”osjećam starenje”, nastavi tonom obremenjenim naznakom očajanja, ali se brzo pribra i zaključi podižući pogled:
”Zar misliš da Smrt neću osjetiti?”
Aamu obori pogled ne rekavši ništa, riješen da ne prihvati, a nemoćan da promijeni.
”Pričaju o Zemlji iza Smrti”, Starješina će nakon kraće stanke, ”O beskrajnoj Zemlji iza Počivališta Napuštenih Stabala, gdje odlazi svaki šumski duh pošto se odvoji od svog stabla. Vjeruju da je daleko, a put do tamo vodi kroz predjele Smrti”, završi pokretom ruke upućujući na Njene nepomične zatočenike.
”Vi ne vjerujete?”, upita Aamu skrenuvši pogled.
”Ne.”, kratko će Starješina i okrenu se da pođe, pa zastade teško dodajući:
”Jednako je smiješno kao i vjerovanje onih koji kažu obitavalište da šumski duh nastavlja živjeti u namještaju u koji Razarači pretvaraju posječena stabla. Nijedan se šumki duh nije vratio sa utješnom potvrdom, ostala su samo šuplja stabla”, zastade, ”šuplja stabla sa potvrdom vječnog propadanja.”
”Želim tamo!”, glasno će Aamu, ”Nevy je tamo. Živa!”, oduševljeno će on na šta Starješina odmahnu glavom.
”Mladiću, svi ćemo tamo. Mrtvi.”, reče on i ne osvrćući se vrati se u selo.
Nakratko nepomično postajavši, Aamu se trgnu i stupivši na pošljunčanu stazicu požuri prema stražnjoj gradskoj kapiji gdje su u zeleno odjeveni svećenici vršeći pripreme za pogrebnu ceremoniju, podigli glave da bi ga dočekali sa čuđenjem. Ne zaustavljajući se, Aamu nastavi promičući pokraj njih. Gazeći neutabanim puteljkom ubrzo dosegnu zloslutno isprepletene grane pred ulazom u Počivalište. Krajičkom oka on uoči nježno povijanje vlati trave na blagom povjetarcu što su nicale pružajući se njegovim prozirnim nogama i istovremeno ćuteći tišinu i umrtvljenost sa one strane, tiho prozbori:
”Ima li života u smrti?”
Amra Jusić, rođena 8. 12. 1990. godine u Bihaću (Bosna i Hercegovina), a sada živi i bavi se književnošću u Bosanskoj Krupi. Student je Bosanskoga jezika i književnosti. Preferira pravac nadrealizma i strujanja epohe postmodernizma. Piše ponajviše prozu, a niti poezija joj nije strana.
