Redakcija Posegnuvši za starom krpenom lutkom i okrznuvši je vršcima prstiju prije nego se rasplinula, djevojčica je ostala nepomično sjedeći na poslaganim kartonskim kutijama i obgrlivši se rukama uprla pogled u traku danjeg svjetla što je klizeći nagriženim tavanskim daskama tjerala zgusnuto crnilo.
***
Oslonivši se dlanovima na rubove kreveta uspravila se na isprepletenim ćilimskim resama i nakratko oklijevajući posegnula za naočalama na noćnom ormariću.
”Dobro si spavala?”, obrati joj se glasić sa neuramljenog portreta na suprotnom zidu.
Svrnuvši pogled na dugobrkog Mačka koji je mirno stajao namještajući svoj monokl, djevojčica odvrati, kažiprstom pomičući naočale sa ruba nosa:
”Teško je izabrati jedno od ponuđenih odredišta”, zaključi i obraćajući se dvoglavim Suncokretima, iscrtanim na tvrdoj korici oslonjenoj na plišanog medvjedića, zahvalno nadoda:
”Suncokreti su me poveli na svoja polja gdje sam upoznala starog Suncolovca koji neumorno plete ljestve kojima će dospjeti do sunca i bijeloglavu Tratinčicu koja misli da je suncokret.”
”Jednom moraš upoznati i čuvenog Dugorukog čije su zeljaste ruke tobogani”, odluči Desna Glava što Lijeva spremno potvrdi. Djevojčica prihvati i nakratko zastavši ispred Ovčice koja mahnuvši repom nastavi skakutati nepreglednom poljanom loveći leptira, pođe dalje promičući pokraj redova okačenih crteža, smiješkom otpozdravljajući.
Prekoračivši prag stupila je u hodnik i dugim koracima prešavši razdaljinu do suprotnog kraja, zastala ispred visokih vrata utisnutih u bijelo oličen zid. Neodlučno obavivši prste oko mesingane brave otvorila ih je uz potumlo civljenje šarki i pomolila glavu zaustavljajući pogled na namještenom i netaknutom krevetu kojim je klizila traka propuštenog danjeg svjetla. Trenutak postajavši, pomirljivo je slegnula ramenima u nijemom prihvatanju prećutnog dogovora i oborivši pogled skrenula prema uvijenom stepeništu. Otkoračala je do blagovaonice i zaposjevši mjesto na čelu stola gdje ju je čekao pripremljen doručak, ovlaš je okrznula izlomljen komad papira ne kojem je bila nemarno ispisana majčina uobičajeno kratka poruka. Nalaktivši se i nevoljko prebirući po tanjuru odustno je pratila isprekidan trag crne tinte u nizanju riječi, kada se, svrnuvši pogled, uspravila osluškujući poznat šum u vrtu. Nagnula je šoljicu hladnog napitka u trenu je iskapivši i odgurnuvši stolac uz prigušeno škriputanje podnih dasaka požurila niz hodnik hitro koračajući i prelazeći u trk pošto se našla na osunčanom trijemu.
Pogrbljena i napola zakrivena vrtnim zelenilom postarija žena je stajala zabavljena uspavanim ružinim pupoljcima. Oslušnuvši bat dolazećih koraka na pošljunčanoj stazici, zastala je osvrnuvši se i izvijajući usne u smiješak blagonaklono dočekala:
”Ileana, da li si dobro spavala? ”
Djevojčica odvrati smiješkom i kratkim pokretom glave prije nego izusti očekujući potvrdu:
”Meri, moja mama je rano otišla, zar ne?”
Meri potvrdi i uočivši tamnu sjenu što je preletjela Ileaninim maločas ozrenim licem, priđe joj odlažući prašnjave alatke:
”Gospođa Nada ima mnogo obaveza, stoga rano odlazi.”, reče spustivši se na koljena, ”Hoćeš li mi pomoći oko jednog Cvijetnog kraljevstva i zbrinjavanja njegovih podanika?”, završi sokoleći je smiješkom.
Ileana spremno prihvati i primivši je za ruku zajedno pođoše u vrt.
Dok su veselo razgovarajući sporo prelazile od jednog do drugog ružinog grmića ili olistalog stabla, sjene su se produžavale kako je dan neumoljivo odmicao.
Pogledom klizeći oživljenim vrtom, Meri se zadovoljno nasmiješi i sa neskrivenim ponosom pred plodovima uloženog truda, obrati se Ileani:
”Njegovo veličanstvo Ružin kralj nam se zahvaljuje nesebično nas nagrađujući ljepotama svoga kraljevstva”
Ileana se nakloni podižući skutove svoje čipkane haljine:
”Bilo nam je zadovoljstvo.”, ozbiljno reče kratko klimnuvši glavom.
Pošto pospremiše korišteni alat priđoše vrtnom stoliću i otresavši prašinu sa sebe spustiše se u naslonjače gdje su uz čaj dugo razgovarale često prekidajući nit zvonkim smijehom ili upućivanjem na ptice što su prelijetale dolinu.
”Da li ćemo uvijek biti na raspologanju Ružinom kralju?”, upita Ileana ogledajući se po vrtu.
”Svakako”, poče Meri praveći stanku dok je prislanjala rub šoljice na usne, a potom nastavi, ”mislim da računa na našu bezuvjetnu pomoć i podršku, jer”, ne dovrši jer im škripanje guma na kolnom prilazu privuče pažnju.
Uz prodoran tresak zalupivši vratima automobila, lica nedokučivog pod širokim obodom šešira, samouvjerenim je korakom pošla naprijed i prišavši stolu na izgrebanu ploču spustila svežanj novčanica.
”To bi bilo sve za danas.”, kratko je rekla obraćajući se Meri, a potom se udaljila prema kući. Meri se uspravila oslonivši se na rukohvate i spremivši novčanice u džep utješno se osmjehnula gledajući Ileanu.
”Vidjet ćemo se u ponedjeljak.”, rekla je silazeći niz načete stepenike i podižući ruku u znak pozdrava.
Ileana uzvrati gledajući Meri dok je odmicala i prešavši preko trijema kratko postaja u okviru vrata prateći gomilanje crnih nebeskih ovčica, Kišonoša.
Spustivši zasun požurila je prema majčinoj radnoj sobi na kraju hodnika brzo promičući pokraj visokih prozora zastrtih teškim zastorima što su se slijevali do poda u zagasito sivim nijansama. Stupivši u prigušeno osvijetljenu prostoriju i nakratko oklijevajući, koraknula je zaustavljajući se do radnog stola uz lijevi bočni zid za kojim je mirno sjedila pogrbljena prilika vršcima prstiju brzo klizeći tipkama.
Oćutivši Ileanino prisustvo ona podiže prste i nepomično ih zaustavivši nad tipkovnicom, hladno progovori:
”Zar ne vidiš da radim?”, upita, ”Nemam vremena!”, dodade ne svrćući pogled.
Ileana zausti da progovori, no zašutjevši obori pogled i nečujno napusti sobu.
Ruku opuštenih niz bokove nijemo se uspinjala stepeništem odsutno osluškujući cviljenje dasaka pod njezinim nogama kada, dosegnuvši vrh stepeništa, naglo zastade podižući pogled i zaustavljajući ga na krpenoj lutki nemarno odbačenoj na starom sagu. Ne oklijevajući posegnu za njom i radoznalo je promotrivši utvrdi da joj nedstaje jedno dugmić-oko. Mršteći obrve u napetom razmišljanju nastojala je doprijeti do objašnjenja za njeno iznenadno pojavljivanje . Rastrgana između sputavajućeg straha pred majčinom reakacijom zbog ponovnog uznemiravanja i nesavladive želje da odgonetne lutkino porijeklo, ona se u trku spusti do sobička na kraju hodnika. Odškrinuvši vrata ona sigurno priđe majci uzbuđeno govoreći:
”Majko, pogledaj šta sam pronašla na stepeništu. Neobično je.”, završi pružajući joj svoj pronalazak.
Nada nakratko poćuta, a potom svrnu nezainteresiran pogled koji se u času premetnu u bijesom obremenjen izraz.
”Neka ti ovo bude posljednji put!” zagrmi uspravljajući se i unoseći joj se u lice na što Ileana zadrhta nazirući oči izobličene od gnjeva pod pramenovima guste crne kose i poslušno klimnuvši ona se udalji.
Povrativši pređašni mir Nada priđe prozoru i kratko postaja nazirući odvajanje kišnih kapi sa nakvašenih greda kao i isprekidano oglašavanje limenog vjetrokaza. Trenutačno bi joj zaokupljali misli no ubrzo bi i zamirali stapajući se u prožimajućoj tišini i bespogovornom pomračenju. Kratko odmahnuvši glavom i uz tresak zatvorivši prozore odstupila je i ujednačenim se korakom, ne svrćući pogled u koji se vratilo prvotno mrtvilo, vratila za pisaći stol. Posegnuvši za tvrdo ukoričenom knjigom, zatečeno je razrogačila oči, a iz grudi joj se oteo prigušen uzdah. Trenutak je nijemo zurila nemoćna pred napredovanjem probuđenog sjećanja kad je Lutka, udobno se smjestivši na naslaganim knjigama, uzvratila osmijehom veselo mašući krpenim ručicama.
***
”Nado, zar ne vidiš da radim?”, upita bestjelesni glas, ”Nemam vremena!”, dodade ostajući dalek.
”Ali, majko, Lutka je izgubila oko. Možeš li nam pomoći?”, zamoli djevojčica zabrinutim glasom.
Tišina.
”I jedno je oko beskraj naseljen čudima.”, umjesto majke utješno odgovori Lutka i odskočivši joj na rame, tihim glasom oboje nastaviše:
”Ovdje, gdje čarolija ne prestaje
ovdje, gdje snova i smijeha ne nestaje
ovdje, gdje sreća ostaje
ovdje, gdje svjetlo caruje
ovdje, gdje mrak ne zaviruje
ovdje, gdje niko ne samuje
ovdje smo ti i ja.”
***
Naglo se podižući Nada gnjevno odgurnu stolicu koja se prevrnu bučno tresnuvši od pod i podižući lutku odbaci je na suprotni kraj sobe prateći njeno bezglasno iščezavanje. Drhtavim prstima uredno skupivši kosu ona se zbunjeno osvrnu oko sebe nesigurno se zapitavši nije li nešto zaboravila.
Zadržavajući suze Ileana požuri u svoju sobu gdje gorko zajeca zagnjurivši glavu u jastuk.
”Ileana”, zabrinuto će Mišica sa potreta iznad uzglavlja, ”nešto nije u redu?”, upita odlažući kuharsku rukavicu.
”Tvoja majka?”, nastavi ona na što Ileana podižući pogled rubovima rukava pređe preko očiju i uspravivši se kratko potvrdi:
”Da.”
***
Nemarno odbačena na prašnjavim tavanskim daskama ležala je stara krpena lutka, jedina što je još slušala prigušeno nizanje stihova iz najskrovitijeg ugla tavana:
”Tamo, gdje čarolija ne prestaje
tamo, gdje snova i smijeha ne nestaje
tamo, gdje sreća ostaje
tamo, gdje svjetlo caruje
tamo, gdje mrak ne zaviruje
tamo gdje niko ne samuje
tamo, povedi me.”
Tišina.
Amra Jusić, rođena 8. 12. 1990. godine u Bihaću (Bosna i Hercegovina), a sada živi i bavi se književnošću u Bosanskoj Krupi. Student je Bosanskoga jezika i književnosti. Preferira pravac nadrealizma i strujanja epohe postmodernizma. Piše ponajviše prozu, a niti poezija joj nije strana.
