Redakcija Anis Bajrektarević
Čudesni svijet Binarnih kategorizacija
(Refeudalizacija Europe – III Dio)
Da li je nova polarizacija, izolacija te nj Hladni rat iznova na pomolu? Kome to treba sada i zašto? Da bi smo uspješno odgovorili na ovo pitanje, moramo promotriti kako je uopće onaj prijašnji okončao.
Kraj Hladnog rata dogodio se iznenada, preko noći. Mnogi su na Zapadu sanjali o tome, no nitko zapravo nije slutio da dolazi. Varšavski pakt, Crvena armija u DDR-u, Berlinski zid, DDR sam, te Sovjetski Savez – jedno za drugim, nestajali su brzo i posve neočekivano. Nije bilo primirja, konferencije o miru, formalnog ugovora i garancija, niti poravnanja međusobnih obaveza ili kakovih protokola o nagodbi. Vidjeti se moglo jedino začuđeno lice tadašnjeg sovjetskog ministra inozemnih poslova Eduard-a Shevardnadze-a, koji kruži uokolo i posve neuvjerljivo ponavlja: “Mi sad bolje razumijemo jedni druge“.
Nasuprot njemu, Bush (41. američki predsjednik) smireno je diagnosticirao: “Mi pobjeđujemo, oni gube! (We win, they lose!)“ Njegova je administracija tada promptno obznanila da politika SAD-a, uključujući sve vojne efektive, ostaje nepromijenjena, ali pod drugim kontekstom – biti kadra odgovoriti izazovu ‘tehnološke sofistikacije Trećeg Svijeta’ te ‘radikalnom nacionalizmu’ (čitaj: bilo kojoj autohtonoj emancipaciji). Nova mantra svijet je ravna tepsija tretirao je ostatak nezapadnog svijeta kao polje obliveno Huntingonovskim sektaškim sukobima. Pa je odmah zatim slijedila tzv. normativna revolucija Atlantističkog svijeta, po kojoj su obimna, da kažemo nasrtljiva, prava bila samopripisana spram globalnog Juga – ogromnog dijela planeta koji je tako derogiran od najprogresivnijeg globalnog procesa Nesvrstanosti, na puku geografsku odrednicu. Tako su sila-mi-daje-za-pravo (might makes right) intervencije pravdane novim (de facto imperialnim) doktrinama: humanitarna intervencija, R2P (obaveza zaštite), uključujući Kouchner-Lévy bombardiranje zarad plemenita razloga, doktrina predupređenja, nefizička penetracija Euroazijske ploče, kao i takozvanog prodora u Afroaziju – kao svojevrsna kombinacija ranijih doktrina Brežnjeva i Monroa, itd.
Istodobno, miljenik Washingtona, Francis Fukuyama, objavio je svoj poznati esej Kraj Povjesti? (The End of History), te istoimenu knjigu koja je brzo zatim uslijedila. Da bi naglasio preovlađujuću klimu opijenosti u SAD, on je čak ispustio upitnik iz naslova svoje knjige.
Da li je ovo naglo topljenje Sovjetskog giganta i Dan Poslije bilo posve slučajno ili pak vješto planirano?
Brutalnost se poštuje ?
Nesebična podrška, izdašna i dugoročna sredstva koje je Atlanska-Centralna Europa iscrpno uživala u formi Marshallovog plana zapravo nikada nisu data glavnoj žrtvi Drugog svjetskog rata – Istočnoj Europi. Iako slabog moralnog osnova, ovo se desilo usljed ideoloških podvajanja odmah nakon Drugog svjetskog rata. Totalno uništenje Istoka i njihov ukupni demografski gubitak od 36 miliona ljudi (nasuprot svega 1, 2 miliona na Zapadu) nije bilo od velike pomoći.
Čak šta više, samo osam godina po okončanju Drugog svjetskog rata, Zapad je isposlovao tzv. Londonski sporazum o njemačkom spoljnom dugu (Londoner Schuldenabkommen). Po slovu ovog sporazuma, preko 60% ukupnih njemačkih ratnih odšteta za kolosalne zločine počinjene u oba svjetska rata je bilo oprošteno (ili darežljivo reprogramirano) od strane njihovih bivših europskih žrtava, uključujući – posve nedobrovoljno – nekoliko Istočno-europskih zemalja među kojima je bila i Jugoslavija. Današnji svjetski uzor i gospodarstveni wunderkind, Njemačka koja je uvukla svijet u dva razarajuća planetarna rata, zapravo je serijski bankroter kome se dug zbog insolventnosti opraštao kao nitkome drugom na planetu – četiri puta samo u 20-om stoljeću (1924, 1929, 1932 i 1953).
Ipak, unatoč svih subvencija datih Zapadu, Istok se oporavljao zapanjujuće brzo. Kasnih 1950-ih i tjekom 1960-ih, mnogi utjecajni zapadni ekonomisti su ozbiljno razmatrali komunizam kao sustav kud i kamo bolji za gospodarski napredak, skupa sa Sovjetskom planskom ekonomijom kao superiornim socio-ekonomskim modelom i pobeđujućom ideološkom matricom.
Impresivni rezultati Sovjeta bili su živi primjer za to: Zaostala, polufeudalna, ruralna zemlja još u 1920-im, pobijedila je u II svjetskom ratu, te paralelno evolvirala u visoku industrijaliziranu i urbaniziranu velesilu, sve to za samo 30-tak godina. Španjolskoj je trebalo preko 2 stoljeća (nikada dovršena), Holandiji 130 godina, Britaniji 110, Njemačkoj 90, Japanu 70 godina da se iz poljoprivrednog uzgajivača iznjedre u industrijskog giganta. Moskva je to postigla u samo 30-35 godina, potpuno sama. Tako je već sredinom 1950-ih, pored toga što je izrastao u nuklearnu silu, Sovjetski Savez postao pionir istraživanja kosmosa, te stožer koji pomjera krajnju granicu čovječanstva duboko u svemir. Poslati ženu u planetarnu orbitu dok mnoge zemlje na Zapadu još uvijek vode početne bitke sa osnovnom ravnopravnošću polova bio je zasigurno etička i tehnološka raketa. Moralnost komunističke naracije, kao i njihova socijalno-gospodarska dostignuća bila su globalno privlačna.
Master-blaster
Ako je sve prethodno točno, zašto se onda Sovjetski Savez urušio? Da li je razlogom bila globalna sveprisutnost; bankrot izazvan dugotrajnom intervencijom u Afganistanu, skupa sa skupim svemirskim programom (orbitalna postaja Mir)? I konačno, ako su SAD propale sa tzv. Nixonovim šokom (objava insolventnosti), zašto je Amerika postala snažnija nakon toga, dok se nakon Gorbachevljeve ere bankrotiranja Moskve, rusko povjesno carstvo rastopilo i nestalo tako brzo?
Postoje mnoga tumačenja ovih događaja. Ipak, ništa odlučujuće – nema niti jednog popularnog ili znanstvenog konsenzusa oko toga.
Prije par godina, imao sam čast da predajem na čuvenom Ekonomskom Univerzitetu Plehkanov u Moskvi. Bio je to blok-tjedan sa studentima Plehkanov-og elitnog IBS programa. Dvanaest dana u Moskvi ispostavilo se kao odlična prilika za postaviti ova pitanja nekima od najrelevantnijih autoriteta za ekonomiju među akademskim kolegama.
Linija odgovora je bila poprilično drugačija od bilo čega što sam obično mogao čuti ili pročitati (živeći i predajući) na zapadu. Štaviše, njihova jasnoća i jednostavnost me je iznenadila: Moskovljani su tvrdili da su odmah nakon Nixonovog šoka, Sovjetski Politbiro i Gosplan (Sovjetski Ured centralnog upravljanja gospodarstvom – koji je praktično nadgledao ukupnu gospodarsku djelatnost Sovjeta, te indirektno i nj. Lager zemalja) sjeli u združenoj i zatvorenoj sjednici, te započeli raspravu o samo dvije stvari:
- Da li možemo spriječiti kaos i globalnu nestabilnost popunjavajući prazninu nakon kolapsa SAD-a (te njihove moguće podjele na 4 do 6 entiteta). Dakle, da li se mogu staviti svi saveznici – prethodno u američkoj sferi utjecaja – pod efektivnu Sovjetsku kontrolu;
- Da li možemo uspješno kontrolirati kineski gospodarski (i cjelokupni azijski socio-demografski te političko-vojni) napredak sami, bez pomoći SAD-a (ili nj. nasljednika) i njihovih zapadnih satelita?
Nakon iscrpnih rasprava, odgovor na oba pitanja je bio jednoglasno NE.
Logičan zaključak je bio: Moskva treba da spasi SAD kako bi se održao balans moći. Bez ravnoteže na svjetskoj sceni, tu ne bi bilo mira, stabilnosti, te sigurnosti na duže staze – jasan geostrategijski imperativ.
I zbilja, neposredno nakon Nixonovog šoka, otpočela je era détente-a (relaksacije), koja je dovela do Helsinškog procesa i nj. Dekaloga (4 poglavlja), što ostaje najveći i najobuhvatniji sigurnosni pakt ikada postignut na našoj planeti. SALT I i II su ispregovarani te potpisani. Pokret Nesvrstanosti zadobio je univerzalnu pozornost kao mogući Treći, put umjerenosti, razumjevanja, uzajamnog poštovanja, mudrosti i stabilnosti. SAD-u je ostavljen prostor da ponovo pristup Kini (tzv. triangularni pristup). Nedugo zatim, priznali su pekinšku Kinu (Politika Samo jedna Kina), te zatvorili poglavlje sa Vijetnamom i u Indokini.
Paralelno s tim, Amerikanci su povratili strateški balans na drugim mjestima, poput Latinske Amerike te (roga i zapadne) Afrike, sa kratkim sučeljenjem supersila na Bliskom Istoku tijekom Yom Kippuer rata, koji – težak, krvav i intenzivan – ipak nije narušio tamošnju prethodno uspostavljenu ravnotežu.
Zašto zbogom?
Od kuda onda nestabilnost u današnjem svijetu?
Očito, Washington nije zapravo razmotrio ova dva pitanja kada je došao red na njih. Sovjetska briga za planetom bila je zloupotrijebljena, a Gorbachevljev altruizam je bio ismijan. Kao posljedica danas, rubovi prijašnje Sovjetske zone – od Alžira do Koreje, i od Finske do Balkana – su uronjene u nestabilnost. Povrh svega, Kineska kuća moći nezaustavljiva je: Niti jedna od zapadnih sila samostalno, ili u kombinaciji sa drugima, nije se kadra nositi sa Sino-gigantom gospodarski. Čak ni TPP (pan-Pacifički trgovinski sporazum) ne može suspregnuti Kinu, pa je s toga tiho i napušten. Sama Azija, iako najveći i najmnogoljudniji kontinent, izuzetno je bilateralna. Njena krhka sigurnosna arhitektura svakako je sagrađena na preduslovu mekanog centra.
* * * *
Medvjed permafrosta bio je zabrinut za globalni balans, ali je na koncu bio nadmudren, dok je Riba toplih mora popustila svojoj (korporacijskoj) pohlepi, te je premetnula svijet u ono što je on danas: opasno mjesto, puno bujajućih nestrazmera i proturječja. Klima, zdravlje, ravnoteže prihoda, pristup hrani i vodi, sigurnost i zaštita – sve je to regionalno i globalno poremećeno. Prenapuhana izjava?
Zarad empirijske provjere, primijenimo metodu Održivosti na ovu kratku priču o geopolitici 20-og i 21-og stoljeća. Po okvirnoj definiciji, Održivi Razvoj je svaki razvoj koji za cilj postavlja tzv. 3M: maksimalno dobro, za maksimum vrsta, unutar makismalnog vrijeme-prostor raspona – sveobuhvatno dobročinstvo. (Ljepota 3M principa je u tome što čini matricu Samoodrživosti veoma lakom za kvantificiranje. Ovdje smo izostavili druge metode kvantifikacije – a svi od reda propćavaju posve uznemirujuće pokazatelje: Oxfam studija, Pariski sporazum/IPCC, Gini koeficijent, Baza podataka sreće, Tobin Tax inicijativa, Ekološka šteta/trag – CDI/SDI, te Doha runda pregovora o Trgovini/, itd.)
Dakle, kako su se ponašale naše velesile? Da li je planetarni 3M bolji prije ili nakon 1991?
Visoki komisioner UN-a za izbjeglice, Filippo Grandi (u tek objavljenom Izvješću Global Trends Report), bilježi asimetrije današnjeg svijeta bez presedana. Činjenice lede srce, kao i moja moskovska zima prije nekoliko godina. UNHCR tvrdi: „Svaka 113-a osoba na ovoj planeti je raseljena. Od 65,6 miliona ljudi silom raseljenih na globalnom nivou, 10.3 su postali raseljeni samo u 2016-oj godini… To znači da svako tri sekunde jedna nova osoba silom napušta dom – to je manje vremena od onog koje vam treba za čitanje ove rečenice.” Pobjeda se nikada nije osjećala lošije…
„Ili si sa nama ili protiv nas“ je glasovita binarna platforma Busha (43-eg predsjednika SAD-a). Uistinu, naš planetarni izbor je binaran, ali ipak malo širi. Kraj povjesti u refeudalizaciji ili dijalektičko unapređenje civilizacije. Holistički ili podvajajući/frakcionaški. Kosmos (reda) ili kaos (predatorskih asimetrija) – jednostavan izbor.
_________________________
Anis H. Bajrektarević
Vienna, 22 JUN 2017
Ovaj tekst se originalno pojavio u Kanadi (Geopolitical Monitor) krajem juna 2017, te je do sada objavljen u više od 20 zemalja na četiri kontinenta. Prijevod sa engleskog originala The Wonderful World of Binary Categorizations – Winning has never felt this bad: Selma Aljević (rev. A.B.).
Autor je profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija, u Beču, Austrija, te urednik njujorškog znanstvenog magazina za Geopolitiku (GHIR). Autor je niza knjiga na temu geopolitike i tehnologije. Američki izdavač NOVA upravo je objavio njegovu šestu knjigu Europe and Africa: Security Structures.
