Antifašisti Sandžaka: ”Ramiz Crnišanin – čovjek i vrijeme”

ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA AFIRMACIJU SANDŽAKA

U knjizi „Ramiz Crnišanin – čovjek i vrijeme“ koja je izašla u aprilu ove godine u izdanju „Dobra knjiga“ iz Sarajeva, svoje pisane priloge dali su brojni njegovi prijatelji i saradnici: akademici, profesori, književnici i istaknuti javni i kulturni radnici Srbije, Crne i Gore i Bosne i Hercegovine. Kazivali su o Ramizu kao političaru, publicisti, piscu i istrajnom borcu za ljudska prava. U razgovoru sa priređivačem knjige Firdusom Hamzagićem iz Sarajeva, još bliže se potcrtava lik i djelo ovog istaknutog sandžačkog intelektualca.

Razgovarao: Muharem Hamzić

Sagledavajući istorijat Sandžaka i život i rad istaknutih pojedinaca u njemu, jedna od neizostavnih ličnosti koja je ostavila upečatljiv trag kao direktni svjedok mnogih dešavanja u periodu od kraja II svjetskog rata pa sve do smrti 2017.  godine jeste Ramiz Crnišanin. Osim kao vrlo uticajan politički faktor i nosilac najviših funkcija u Novom Pazaru i Beogradu, Ramiz Crnišanin ostavio je trag i kao pisac i književnik. Da li ste razmišljali o tome na koji način sublimirati mišljenja autora o Ramizu kao piscu, Ramizu kao političaru, Ramizu kao borcu za ljudska prava ili kao o čovjeku koji je bio simbol „Tijesne čaršije“, kako se i zvala jedna od njegovih knjiga?

Hamzagić: Ramiz je, prije svega, bio izuzetno obrazovan čovjek širokih intelektualnih nazora i prijatelj kakvih se vrlo malo može steći u životu. Imao sam priliku da ga pratim u njegovim različitim fazama u životu i jedan sam od svjedoka njegove izuzetne intelektualne nadarenosti, snalažljivosti, plemenitosti i stalne želje da bude od pomoći drugima. Kao što ste u pitanju i naveli, Ramiz je bio višeslojna ličnost i na svakom polju na kojem bi se okušao postizao bi zavidne rezultate. Bio je predsjednik Opštine Novi Pazar i sekretar OKSKS u izuzetno teškom poratnom razdoblju, potom kao skupštinski poslanik i član CKSKS, nosilac visokih funkcija u Beogradu te, između ostalog, zamjenik javnog pravobranioca SFRJ, zatim plodonosan pisac – uglavnom priča vezanih za Sandžak, uspješan advokat i po ubjeđenju antifašist i borac za ljudska prava u vremenu kada su ta prava, pogotovo prava narodu kojem je pripadao, bila drastično gažena.

Pri tome ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da je Ramiz Crnišanin bio dugovječan, tj. čovjek koji je preživio jedan svjetski rat, jedan lokalni rat s ogromnim reperkusijama na bošnjački narod, pa zatim nastanak i pad komunističkog sistema, buđenje nacionalnog identiteta kod muslimana Bošnjaka i pokušaje njegovog zatiranja i maltretiranja pomoću poluga nacionalističkog režima u Srbiji.

Sve te činjenice i konstatacije podstakle su nas, njegove prijatelje, dr. sc. Safeta Bandžovića, književnika Faruka Dizdarevića i mene, da povodom 95-godišnjice njegovog rođenja, kako se to inače praktikuje u ovakvim prilikama,tu godišnjicu obilježimo izdavanjem prigodne publikacije koja bi, osim bibliografskih podataka iz opusa Ramiza Crnišanina, sadržavala i priloge dostavljene od prijatelja, poznanika i njegovih saradnika, koji bi trebalo da predstavljaju osvrt ili sjećanje na njegov liki djelo, kao mislioca i vizionara koji je posmatrao ljude i događaje sa aspekta koji prevazilazi okvire lokalnog i regionalnog sagledavanja.

Naime,smatrali smo da bi to bio najbolji način da budućim generacijama osvijetlimolik i djelo čovjeka, kako ga Latinka Perović naziva „Sandžaklijom širokih vidika“, koji se svojim rezultatima rada s pravom svrstava u plejadu najzaslužnijih ljudi u historiji Sandžaka.

U knjizi koja je izašla u aprilu o.g. u  izdanju „Dobre knjige“ iz Sarajeva, svoje priloge su dali: Latinka Perović, Sonja Biserko, akademik Šerbo Rastoder, dr. sc. Safet Bandžović, prof. dr. Sait Kačapor, prof.dr. Hivzo Gološ, prof. dr. Senad Ganić, književnik i književnik kritičar Faruk Dizdarević, publicista Ulvija Mušović i Firdus Hamzagić.

S obzirom na to, da su svi oni upućujući izraze svog zadovoljstva što su doprinijeli svojim prilozima izdavanju ove knjige,takođe i jedinstveni u ocijeni da je Ramiz Crnišanin sav svoj život posvetio borbi za afirmaciju Sandžaka i dao nemjerljiv doprinos njegovom prosperitetu i razvoju, možete li nam za ovu priliku izdvojiti neka od tih mišljenja?

Hamzagić:Jedan od autora osvrta na lik i djelo Ramiza Crnišanina u ovoj knjizi je i Latinka Perović, simbol slobodarske Srbije i rijedak živi autoritet liberalne Srbije koja se nije povinovala konformizmu vlasti i izabrala je da bude dosljedna svojim idejama, što ju je koštalo mnogih privilegija, ali je zato dobila podršku intelektualne javnosti koja je prati i danas.

Izuzetno sam počastvovan što je gđa Perović pristala da bude jedan od autora u ovoj knjizi. Moram istaći da se, kada smo je zamolili da napiše osvrt, nijednog časa nije dvoumila i samo mi je rekla: „Znaju li ovi vaši u Sandžaku kakvog su čovjeka imali?“ Latinka je imala put slobodoumnog intelektualca koji se nije ustezao da uvijek kaže ono što misli. Sa visoke funkcije, zbog svoje kritičke misli, došla je u poziciju da bude pritvarana, smijenjena i omalovažavana od vlasti. Vjerovatno je u svojoj sudbini donekle prepoznala i kritičnost Ramiza i njegovu čežnju da narodi na ovim prostorima žive slobodno i bez torture i dirigovanog razmišljanja vlasti.

Kada je riječ o ovoj knjizi, želim da kažem da je, osim što je lijepo grafički dizajnirana, sadržajno veoma bogata. U svom mailu gđa Perović je istakla: “…To je odličan spoj Ramizove biografije i istorije.Smatram je odličnim istorijskim izvorom iz koga se može puno naučiti o Sandžaku,Srbiji i Jugoslaviji.Čast mi je što sam za takvu knjigu dala svoj prilog.“

Latinka Perović,također, ne krije da je rado dolazila u Novi Pazar na poziv Ramiza Crnišanina na promocije njegovih knjiga, za koje kaže: “Iako sam dugo poznavala Ramiza Crnišanina, tek su mi njegove knjige otkrile ne samo Sandžak nego i njegovu ličnost… Sale su uvek bile ispunjene do poslednjeg mesta,mnogo je ljudi i stajalo.Bilo je to priznanje autoru čije su knjige govorile o njima samima:njihovoj istoriji,životu,mentalitetu i njihovim strahovima za budućnost.To su knjige koje svedoče o velikoj erudiciji i pismenosti autora,ali, pre svega,o njegovom odličnom poznavanju i razumevanju Sandžaka.One su,po mom mišljenju, najdublji trag koji je Ramiz Crnišanin ostavio za sobom.Sa njima,on je svetionik i vodič.Takvi ljudi mogući su i u geografski malim sredinama i u svim vremenima.Da svest o tome postoji, pokazuje i ova knjiga sećanja na Ramiza Crnišanina.“

U svom kazivanju Latinka Perović također ističe da je preko njega upoznala Sandžak i osjetila njegove probleme pogotovo u dva kritična perioda u životu Sandžaka u XX vijeku, a to je period iseljavanja Bošnjaka za Tursku pedesetih i šesdesetih godina tog vijeka i period za vrijeme i poslije agresije na BiH.

Proces iseljavanja muslimana Bošnjaka iz Sandžaka u Tursku ostavio je teške i velike posljedice. Možete li nam nešto više reći o njegovom angažmanu na zaustavljanju tog procesa, na koji je inače vlast u Srbiji tada blagonaklono gledala?

Hamzagić: Ramiz Crnišanin je upravo o tom problemu iseljavanja Bošnjaka za Tursku govorio i u Skupštini Srbije… čini mi se među prvim intelektualcima Bošnjacima sa ovih prostora. To je do tada bila tabu tema koju su vlasti u Srbiji prećutno podržavale i nisu se puno osvrtale na taj problem. Ramiz je tu temu nametnuo kao bitnu i na kraju je isforsirao ukidanje zabrane na povratak naših iseljenika iz Turske, a potom je krenulo i raskrinkavanja mučnih metoda Rankovićevog režima koje je i dovelo do iseljavanja muslimana-Bošnjaka u Tursku.

Akademik Šerbo Rastoder,govoreći o istraživanju fenomena masovnog iseljavanja muslimana iz Sandžaka, između ostalog,kaže “… Bio  sam u prilici da upoznam ulogu Ramiza Crnišanina ne samo u pokušajima zaustavljanja ovog procesa nego i parelelno i borbi za nacionalnu afirmaciju grupacije koju niko nije priznavao kao kulturnu i nacionalnu posebnost… Kao članovi najviših foruma,Ramiz Crnišanin u Srbiji i Avdul Kurpejović u Crnoj Gori imaju najviše zasluga što se ova grupacija počela,istina u početku stidljivo,prepoznavati kao nacionalnaposebnost.Interesantno je,s tim u vezi, ukazati na konstataciju da u slučaju sagledavanja ovog procesa na nivou Jugoslavije ne bi bilo teško zaključiti…da bosanska politička elita skoro pa i nije(vjerovatno zbog načina na koji je bila uređena Federacija) ni primjećivala da muslimani žive izvan federalne Bosne…Stoga se može pretpostaviti da nije bilo ljudi poput Crnišanina i njemu sličnih, muslimani izvan Bosne bi tada ostali neprepoznati i kao politički i kao nacionalni, pa i kao konfesionalni subjekt“.

Na osnovu uvida u intelektualnu zaostavštinu Ramiza Crnišanina, prema riječima akademika  Šerbe Rastodera, nije teško zaključiti da je proces,odnosno drama iseljavanja,nakon što je 1958. administrativnim putem zaustavljena, početkom 1964. godine ponovo počela traženjem otpusta iz jugoslovenskog državljanstva radi iseljavanja u Tursku.

U traženju odgovora na eventualno postavljeno pitanje zašto je proces masovnog iseljavanja postao intenzivniji,naročito nakon pada Aleksandra Rankovića, kao odgovor nakon mnogih sagledavanja po općinama Sandžaka,mogao bi se, pored mnogih isticanih problema, naći i u neriješenom pitanju nacionalne samobitnosti.

Analizirajući pitanje nacionalne osobenosti i doprinos Ramiza Crnišanina rješavanju tog pitanja, akademik Šerbo Rastoder ističe da se o nacionalnoj posebnosti muslimana prvi put raspravljalo na 14. plenumu CKSKS u maju 1968.god.“… kada je Ramiz Crnišanin u svom referatu zastupao stanovište da o muslimanskom pitanju postoje različita shvatanja kako u redovima samih Muslimana tako i kod Srba, pa i u zvaničnom tretmanu,te se iz tog razloga ukazuje na potrebu otklanjanja tih nejasnoća u smislu prevazilaženja dogmatskih shvatanja u pogledu opredjeljivanja muslimana, i to na način što će se jasno istaći da Muslimani nisu Srbi muslimanke vjere,već da su Muslimani poseban narod,ravnopravan s drugim narodima u Republici Srbiji. Dakle, bez potrebe donošenja dekreta kojim će se ovo pitanje urediti,potrebno je prihvatiti činjenicu da su Muslimani poseban etnos,koji je nastao i razvijao se u historijski specifičnim uvjetima s etničkom osobenosti koja se razlikuje od drugih, drugim mentalitetom i načinom života, te psihologijom i religijom.

Olakšavajuću okolnost za uspješno odvijanje aktivnosti na planu afirmacije nacionalnog identiteta muslimana u Srbiji predstavljala je i činjenica da je i Savez komunista BiH po tom pitanju zauzeo jasne i nedvosmislene stavove, koje je trebalo pretočiti u popis stanovništva koji  je planiran za mart 1971.godine.

Nekada su stavovi Ramiza Crnišanina odudarali od aktuelne zvanične politike, što je u datom trenutku predstavljalo rizik ili opasnost. Međutim, on je hrabro istupao i reagovao na događaje onako kako ih je vidio. Da li je bilo situacija, s obzirom na to da ga dobro poznajete, u kojima bi se kolebao oko tih stavova? 

Hamzagić: Da, Ramiz je bio u poziciji da se njegov glas tada mogao čuti i on je tu priliku iskoristio da skrene pažnju na probleme koji su tada gušili njegov Sandžak i Bošnjake u njemu. Možda je mogao izabrati da bude nečujan i da uživa u privilegijama života u Beogradu, te da zaboravi na bazu iz koje je došao i koju je predstavljao, ali Ramizova kritička svijest nikada nije mirovala i on je otvoreno iznosio probleme Bošnjaka i zbog toga imao mnogo problema u svojoj karijeri.

Činjenica je da ga je pratila njegova izrazita kritička misao. Prepoznavao je trenutak kada se trebalo kritički oglasiti i nije prezao od toga, bez obzira da li mu je na suprotnoj strani tada izuzetno jaka Komunistička partija Srbije i njen establišment oličen u Aleksandru Rankoviću, ili je to bio nacionalistički režim Slobodana Miloševića koji je preko svoje mašinerije stvarao konstantno sebi neprijatelje u cijeloj bivšoj SFRJ. Ramiz je,isto tako, bio kritički nastrojen i prema SDA, i prema Sandžačkoj demokratskoj partiji, te Stranci za Sandžak i drugim strankama i partijama u Srbiji i šire, i to prvenstveno zbog njihovih lakomislenih i opasnih poteza koji su mogli dodatno izazvati bure sukoba u ionako naelektrisanoj atmosferi gdje se samo očekivao neki pogrešan korak bošnjačkih političara da se sukobi preliju i na teritoriju Sandžaka. Kakvo je vaše viđenje Ramiza kao dežurnog kritičara i borca za pravdu?

Hamzagić: Osjećaj za pravdu vjerovatno imaju sva umna i misleća živa bića. Jedino je razlika što neki bez straha govore o tome i sučeljavaju se s onima koji krše ta prava, dok drugi prožive svoj život u stalnom strahu i nezadovoljstvu, noseći taj osjećaj duboko u sebi. Ramiz je, naravno, spadao u ovu prvu grupu. Bezbroj puta sam prisustvovao diskusijama koje su trajale do duboko u noć, kada bi Ramiz pokazivao svoju intelektualnu nadmoć i kritički se nosio s mnogim akterima tadašnjeg društvenog i političkog života. Međutim, vrijemeje pokazalo da je Ramiz na vrijeme znao prepoznati neke opasnosti ili pogrešne poteze pojedinaca iz stranačkih rukovodstava s kojima bi dolazio u sukob mišljenja i njegova kritička misao je u tim slučajevima uvijek bila čvrsta i beskompromisna. Kao takav, nije prihvatao mišljenja onih pojedinaca iz rukovodstava koji nisu kadri da prihvate argumentovanu kritiku, nego su se radije sakrivali u neki sigurniji kutak bez aspiracija za sukobljavanje s jačim, tj. onima koji su na vlasti, ali Ramiz je uvijek bio hrabar….pisao bi često otvorena pisma, članke u novinama i objašnjavao na osnovu svog iskustva greške koje je uviđao. U određenim slučajevima je bio kritičan i prema Bošnjacima, i to s pravom i uvijek s jednom jedinom željom, da njegovom stanovništvu bude bolje i da imaju vlast dovoljno mudru i čvrstu da za svoj narod izbori najbolje moguće.

Ostatak svog života,nakon okončanja rata iz 1990.godine, posvetio je Sandžačkom intelektualnom klubu,čiji je bio jedan od osnivača i rukovodilaca, s namjerom da upozna javnost u Srbiji i šire sa opasnostima kojima su,s obzirom na sve prisutniji teror, bili izloženi Sandžak i Novi Pazar.Posebnu pažnju je,s tim u vezi,usmjeravao ka traženju partnera sa kojima će na najbolji način prezentirati javnosti Srbije i šire rezultate istraživanja novopazarske inteligencije na planu pokretanja… „dijaloga o prošlosti, odnosno o mogućnostima izlaska iz nje“.

Na obostrano zadovoljstvo ta saradnja je uspješno ostvarivana sa Helsinškim odborom za ljudska prava u Srbiji, kao i sa drugim organizacijama i udruženjima koja su pokretala borbu za ostvarivanje ljudskih prava i čuvanja tekovina NOB i AVNOJ-a.

Govoreći o aktivnostima i radu Sandžačkog intelektualnog kluba, prof. dr. Senad Ganić je mišljenja da je Ramiz Crnišanin bio „…okosnica tog kružoka,koji je svjedočio ili je barem bio uspješan pokušaj ideje o još uvijek živoj pluralnoj političkoj i društvenoj misli u Sandžaku…a njegovi javni istupi i pisani trag tek će vremenom dobijati na težini i s pravom, kada za to dođe pravi trenutak, predstavljati kvalitetan intelektualni oslonac za dalje djelovanje… jer njegova borbena priroda i istrajnost da brani svoje stavove i bori se za njih i istinu u koju je vjerovao fascinirali su mlađu populaciju, koja je imala sreću da ga lično upozna,te iz tog razloga smatraju da će život i djelo Ramiza Crnišanina trajati…zajedno sa jednom plemenitom idejom Sandžaka“.

Sklonost ka uspostavljanju i njegovanju odnosa i saradnji s drugima Ramiza Crnišanina je krasila do posljednjih trenutaka njegovog života.Iako u poodmaklim godinama života,rado se odazivao na pozive dijaspore i učestvovao u raspravama o raznim temama. Nesebično je nudio svoju pomoć i saradnju. Tako se, primjera radi,rado odazivao na pozive Udruženja građana  porijeklom iz Sanžaka,a u znak zahvalnosti za sav njegov angažman na tom planu dobio je od našeg udruženja”Zlatnu plaketu”.

Nakon odlaska u penziju,Ramiz Crnišanin se vratio u Novi Pazar,gdje je, osim poslova advokature, nastavio pružati doprinos u razvijanju kulture dijaloga, jačanju demokratskih odnosa za savremeno civilno društvo,ravnopravnosti i jednakosti građana bez obzira na njihovu  nacionalnu,vjersku ili drugu pripadnost,te u zaštiti ljudskih prava i sloboda.Pored već naznačenog angažmana, nalazio je vremena i prostora da ličnim doprinosom kroz pisanje proznih sastava doprinese obogaćivanju kulturne baštine Sandžaka,koji po svom sadržaju predstavljaju skoro jedine izvore o nekim za ovaj grad i njegove ljude interesantnim zbivanjima.

Možete li nas malo opširnije upoznati sa Ramizom Crnišaninom, kao piscem?

Hamzagić: Zahvaljujući toj sklonosti ka pisanju proze,prema riječima književnog kritičara Faruka Dizdarevića,Ramiz Crnišanin je …„Niz slika, prizora i izabranih trenutaka iz svoje sredine svojim pripovijestima spašavao od pepela zaborava.Pisao je ”svojim stilom i na svoj način”. U recenziji sa naslovom Sjećanje na šezdesete Dizdarević, između ostalog, kaže: Ličnosti idogađanja je knjiga – epizodična hronika – koja spaja više, na prvi pogled, raznorodnih i samo prividno razdvojenih tokova, od lokalnih do krupnih političkih događaja u autorovom rodnom gradu i prijestonici zemlje; to je knjiga holograma i mapa brojnih likova sugrađana i saradnika, regionalnih i najznačajnijih političkih imena države… itd. Ali na kraju, kad se sklope korice, čitalac ovu knjigu-palimsest doživljava kao svojevrsnu fugu, kompoziciju sa naizgled, rekosmo, disparatnim dionicama koje su komponovane tako da se od početka prema kraju kreću u nekoj vrsti uzlazne razvojne tematske linije. Razbijajući uobičajene oklopljene memoarističke šeme autor je u ovim sjećanjima, sa šire i svakodnevne pozornice života, spleo u cjelinu ono što tu cjelinu, po njegovom mišljenju, i može i treba da čini“.

Objavio je knjige: „Tijesna čaršija“, „Priče iz tijesne čaršije“, „Rasprave“, „Ličnosti i događanja“, „Sandžak između Srbije i Crne Gore“, „Čaršijske priče i anegdote“, „Kazivanja hadži Jonuza Hamzagića“, „Sjećanja Jakupa Rahića“ i „Slučaj Hafize Demirović“.U „Antologiju prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore“ uvrštena je jedna od njegovih priča. Osim ovih proznih radova, u raznim časopisima objavljeno je i više od 60 bibliografskih jedinica sa različitom tematikom.

I, na kraju ovog našeg razgovora neka mi bude dozvoljeno da ga okončamo riječima g-đe Sonje Biserko …“Njegovim odlaskom Sandžak je izgubio ne samo velikog poznavaoca problema regiona, njegovih istorijskih naslaga i pre svega konteksta, već i čoveka koji je svojim radom uvek pokazivao toleranciju,razumevanje i zalagao se za pluralnost kao temeljnu vrednost liberalnog poretka na kome Evropa počiva, a ka kome naš region stremi.

Bila mi je čast da sam poznavala čoveka takvih nazora koji je daleko prevazilazio ne samo Sandžak nego i Srbiju.Bio je čovek jednog uverenja na kome je počivao čitav njegov život.“