RECENZIJE KNJIGE AFORIZAMA, EPIGRAMA I SATIRIČNIH PESAMA ”ZAVOĐENJE DEMOKRATIJE’’ PEKA LALIČIĆA
Izdavač: IK SVEN Niš, 2021.
Recenzenti: književnici Milijan Despotović i Vasil Tolevski
Korice: Dejana Jovanović
STVARALAČKA SARADNJA SA ČITAOCIMA
Peko Laličić: ”Zavođenje demokratije”
Aforizam je vera da uvek ima nade za izlazak iz procesa teskoba i nevolja. Oči aforističara, posebno onog misaonog, vide dalje od proste očiglednosti. Aforističari se nekad u satiričnom aforizmu izlete pre vremena, ali neki i doskoče crtu. Bolje bi bilo da za to nije bilo razloga. No, ti razlozi su i izazvali pojavu satirično-parodijskog aforizma koji, uz misaoni aforizam piše Peko Laličić1
Njegova nova knjiga “Zavođenje demokratije”2 donosi nove aforizme, epigrame i satirične pesme.On je pisac društvene atmosfere, koji ne piše ništa unapred, ne mašta, njegova matrica se događa kao pojava. Iskušenja koja proishode iz misaonog sukoba sa lošim pojavama ostavljaju Laličića ”nasamo sa vlastitim naporom da nešto osmisli, izrekne protumači”.3 On pročišćenim izrazom oblikuje svoj stav, prema ovom ili onom, bez patetike ili mržnje, njegove intonacije imaju jasan princip želje da opaskama i komentarima bude jasan, ali ne nimalo zasmejavajući. Iza izrečenog se samo nastavlja promislica kao stvaralački konstruktivna saradnja sa čitaocima koji osećaju tu jednostavnu tvrdnju o ljudskoj ceni: ”Jeftini ljudi nas nas skupo koštaju”. Ova sentenca se oslanja na opasku ovog pisca da smo mi ”razuman narod. Svi se u sve razumemo”. Nije ovo tvrdnja na pozornost bistrine, više je petljanje u ono u šta se ne razumemo. Možda je pisac u ovoj opaski bio preoštar ali očito je da je u traganju za pročišćenijim izrazom podlegao obuhvatu opštosti u kojoj se svak može lako preispitati. To mu je, dakle, bio cilj i kod nekih kasnijih misli koje bi mogli osporavati izmicanjem pojedinaca iz tog kruga. Ipak, pisac ima dobar razlog, po njegovom mišljenju da se drži ”svoje tarabe” verujući da mu se ona neće srušiti, dok preko nje vodi dijalog bilo sa pojedincem, bilo sa masom. Prosto ništa ne bi da prećuti, više nema dlaku na jeziku jer ”Na nos mu je izašlo sve za šta ga je bolelo uvo”. Njegova aforiznica ima svoje oblasti od politike do realnog života. Obraćanja onima koji promišljaju o srpskoj muci, nestanka, prvo kroz nametnute ratove, potom epidemije i belu kugu, pošasti koje se u jednom trenutku ujedine od militantnih do bioloških uzroka, imaju jasan Laličićev zaključak. Da bi kao narod opstali ”svaki normalan Srbin mora da zna: Srbiju Samo Seks Spašava”. Obnova je to naroda, potom obnova duha i stare mudrosti života koji ne poništava već uzvišuje sam ljudski život. A onda sledi kritička opaska ”Pronašao sam ženu svog života. Oduševljavaju je male stvari”. Radi se o upadici u besmisao da se generacije koje imaju zadatak obnove potomstva udaljuju potpuno, sve drugo im je preče, naprimer, mobilni, pas, kafić, sam provod ili jednopolnost kontakata. Nije li to neki oblik Fukove ”hipoteze o prigušivanju” emocija koje posledično odumiru. Nastavimo li tako izgubićemo i lažne prijatelje poput psa, koga pojedinci vodaju, isključujući emocijom prema svojim stvarima, prema voljenoj osobi, prema okolini: ”Pas više nije čovekov najbolji prijatelj. Čovek se opredelio za mobilni”.Ozbiljne su ovo misli u svojoj jednostavnosti poruke Peka Laličića.I evo još jedne dragocene misli ovog pisca koja dolazi kao odgovor onima da je ”brak smaranje” kako to oni nepravilno kažu. Laličić o braku kao mediju života u kome se itekako komunicira, i dijaloški i monološki, kaže: ”Brak bez zvocanja je kao radio bez zvučnika”. Zato stupanjem u brak nekada se prvo kupovao radio, koji se slušao prvo udvoje, potom se taj broj porodično umnožavao, i gradio harmoniju sloge.
Naš narod itekako ima bogatu baštinu mudrosti na koju treba da bude ponosan. Podsećanja na sve to nam imponuju. Ipak, ne smemo biti zadovoljni nekontrolisanim ”izvozom pameti”. Jer kada pamet shvati da nam do nje nije stalo i ona se prirodno od nas odrodi: ”Nekada smo izvozili pamet. Sada nas ona napušta”. Ako je to ”zavođenje demokratije” ja se onda pridružujem onima koji se odriču takve demokratije. Vratite nam našu demokratiju lepo je u njoj i dok ljubimo svog trpislava. Aforističar se u tom smislu i bori za svoju reč u stanju nemoći da sam nešto učini, ali veruje u ono Vukovo predanje: ”ako svak učini onoliko koliko može, ovaj narod neće propasti”. No, razočaranost u svet zemni je široka: ”Do juče mutavi dođoše do izražaja. Od njih nikako do reči”. Neki podvaljuju, lažu, kradu, pucaju i ubijaju, kao da na ramenu nose medveđu glavu. Drugi misle, brinu o nemoćnima, uporno grade i stvaraju. ”Glava nas koštaju oni koji ih nemaju”. Ta planetarna podeljenost se preliva i na mikro plan, i ljudi se dvoliče i sukobljavaju. Laličić govori sve ovo uporno jer je, očito, teško doći do unutrašnje ravnoteže, a zemlja ili zemlje se ”iskreću”, priroda hoće da zbaci sa sebe sav živi nezahvalni svet. Kapi pameti prete da presuše jer: ”Uvrnuti sve zavrnu”.
Naša nacionalna nesreća jeste podeljenost koja se održavila kroz vreme, što kroz preveravanja, što kroz ratove, što kroz otimanja uz pomoć nekih koji imaju svoje ”interese” nagona rata, prosto dobili smo državice i narode sukoba. Kao da je krv i DNK nepoznanica i nevidnica. No, tako mu je to, a posledice toga su: ”To što (…) udara lud na zbunjenoga dokaz je samo da smo svi isti narod”. Ali i ako to ne razumemo, razumećemo istost muka, problema, posledica… koji se ponavljaju kroz istoriju: ”Istorija se ponavlja. Ponavljači su krvožednici”. Nažalost, Laličić nije optimista i ako je aforizam forma optimizma: ”Ne ljuti se čoveče. Poigravanje tobom je tek počelo”. Moćnici sve te igre usavršavaju, ne zaboravljaju da će se konačna igra završiti na sopstvenom terenu. I čemu onda liga zla?!
Zbog tog pitanja koje iz svega proishodi, verovatno veći deo aforizama Peko Laličić je pisao kao satiričnu varijantu, kao da je poslenik u opoziciji, opoziciji svega pa i politike.To je njegov izbor iz povremenih reagovanja koja smenjuju događaji i neki budu nevažni u drugom vremenu, dok misaoni aforizam, kao sentenciozna poruka traži mesto u svevremlju.”Zato pamet u glavu.Možda slama zatreba nekom”.
Laličić ništa ne shvata tragično, i dalje ostaje optimista. Ako se čovek ne dozove sebi, dozvaće se kriza sobom sama. I njoj će dosaditi kako to on kaže u jednom epigramu:
Znam u čemu je spas:
Kad kriza vidi kakvi smo,
pobeći će do nas.
A poenta Laličićevog doprinosa borbi protiv rasejanja, nekada i pogrešnog pogleda preko plota, misleći da je tuđe uvek bolje, je u filozofskoj pesmi ”Mora se nečemu”. Po njemu dođe trenutak kad čovek shvati:
Nema me Tamo,
nisam ni Ovde
……………………………..
…………………………….
Tamo tamom sviće,
Ovde svici brzo gasnu,
Tamo neću
Opstajaću Ovde.
Opstajanje je lična demokratija, i ona često i ne mari za deklarativnim demokratijama koje definišu veliki, obično oni koji bi trebali ljudski da ćute. Bila
ne povratila se, povratila se ne bilo je. A život teče, aforističari se upuštaju u polemiku oko njegovog osporavanja i usmeravanja. ”Demokrati” ne odustaju u svom kruženju, ali ni aforističari nisu lak sagovornik. Nije to ni Laličić, čiji su
tokovi književnog stvaranja dugo vremena u prvom planu skretanja pažnje na sebe.
Milijan Despotović, u Subjelgradu, oktobra 2020.
______________________________________
1) Peko Laličić (Gusinje, 1944), piše poeziju, prozu, romane, aforizme, bavi se književnom kritikom.Objavio je petnaest knjiga.Živi i stvara u Majdanpeku.
2) Peko Laličić: ”Zavođenje demokratije”, 2020.
3) Mihajlo Pantić: ”Aleksandrijski sindrom”, Prosveta, Beograd, 1987, str. 17.
SUTRA NAM DOLAZI DANAS
Kad je praotac aforizma, Decim Junije Juvenal, u doba tada najsvirepijih vladara stvarao satiru morao je da se krije kako ne bi završio onako kako niko ne bi hteo da završi. A znano je da je Juvenal bio satiričar koji je svoju mudrost i znanje pretočio u poruku: ”Pisac je uvek u senci dela, a nikad obrnuto – delo u senci pisca”.
Na našu i sreću čitalačke publike naš Peko Laličić ne mora da krije svoje poglede na svet i sve oko nas, već svojim britkim perom obeležava teritoriju i vreme koje obrađuje na njemu svojstven način. A nema ni potrebe da se plaši onoga što piše, ni da to skriva, jer je njegov stvaralački opus tako veliki i sveobuhvatan da njegovo ime u svetu satire sa ponosom može da nosi, jer je stvorio prepoznatljivi stil pisanja koji ukazuje da se radi o vrsnom piscu i rasnom satiričaru koji će tek u narednom periodu ispoljiti svoj kvalitet, koji ga svrstava u najbolje autore Balkana. Jer je opštepoznato da su satiričari sve bolji i bolji koliko su stariji.
Njegov kritički duh, moć duboke opservacije, dobro poznavanje književnih mogućnosti i pre svega njegov lucidni duh koji se vešto ispoljava u svakom aforizmu koji iznedri, daju mu za pravo da na naš svet gleda očima vidovnjaka, a ne proroka. Iako, nekada, u svojim književnim kompozicijama deluje proročki, ipak bi one trebale da budu i javna opomena za sve nas.
Posle formiranja vlade umesto himne trebala bi
da ide dimna zavesa.
I kako se ne pitati: Predoseća li on da će i ovo “formiranje vlade” biti opet korak u prazno i da će nosioci vlasti još jednom razočarati svoje birače i doći u sukob sa potrebama lojalnih građana?
Pažljivom čitaocu veoma brzo biva jasno da Peko Laličić beskompromisno ulazi u boj protiv svega što nas vodi u sunovrat, stoji kao barikada ispred provalije i kao narodni čuvar opominje i ukazuje na posledice koje nas mogu sustići, ali nikako i mimoići. On deluje kao vrsni poznavalac svega onoga što iritira i razočarava: iracionalna vlast, prevareni građani, kriminal sa metastazama, ljudska pohlepa, rušilački nagon nesposobnih vladara, gladna budućnost zemlje, lažni patrioti, lopovi narodne budućnosti… i još puno toga što ponositi ljudski duh ne može da prihvati.
Pobunjeničkom energijom koju poseduje, uočljivom mudrošću kojom ga je Bog darivao i stvaralačkim entuzijazmom, Laličić godinama unazad stvara kratke bisere koje nudi čitalačkoj publici širom svoje zemlje i njenog okruženja.
Ko god je zalutao u politiku,
pronašao je pravi put.
Vrsni pisac ne može a da ne stvori ono što treba da bude vodilja svima, pa i nama koji stvaramo u najtežem književnom rodu – satiri. Njegov duh kao da vapi za istinskom slobodom ljudi koje on poštuje i uvažava. A krilatica ”pronašao je pravi put” je samo njegovo nadahnuto sagledavanje stvarnosti koju nam ruše oni koje smo sami stvorili. A to što smo stvorili toliko ojača da je naprosto nemoguće savladati ga i uterati na pravi put.
Jer, On i Oni su pronašli pravi put”.
Nije naš autor kritičar samo onih koji su ispred nas. Snaga kojom krči put istini lomi i njegove saborce-istomišljenika i one koji su se na mala vrata uvukli u dom grešnika, pa koriste malo po malo, blagodeti koje daje naša lomljiva stvarnost. On kritikuje svoje: one koji su ravnodušni pred onim što im se dešava ispred nosa, koji prihvataju laž kao istinu i izbegavaju borbu sa lažima da bi odbranili istinu. Jer takvi nekada podržavanje laži vide kao jedini put ka sopstvenoj sreći. A kolektivitet duha je samo maska za ostvarivanje svojih ciljeva, kao po onoj: ”Ko uspe.uspe, bez obzira na sredstva koja koristi”, iako im je jasno da će im to jednoga dana doći glave. Ako je to glava, u pravom smislu reči!
U Srbiji je sve bez veze, a ništa bez nje.
Na nos mi je izašlo sve za šta me je bolelo uvo.
Peko Laličić je savremeni autor i svedok svega onoga što je unakazilo život svih postojećih nostalgičara za srećom i radošću življenja.Kao dobar poznavalac politike i društva brzo otkriva kancerozno tkivo koje razara organizam društva u celini. Ali, satira ne daje sredstva za borbu protiv toga, niti ima moć da spreči trulež koji nadolazi, osim da preko svojih najboljih najsnažnijih glasnogovornika uputi jasnu i glasnu poruku, ko su i gde su naši izabranici koji nas vode u sunovrat.
Da nije izbora za organe vlasti, ne bismo znali ko su najgori među nama.
Danas je vrlo teško napraviti kvalitetnu gradaciju misli i poruka koje izbijaju iz moždanih vijuga satiričara koji ubitačno udaraju po negativnostima koje nas okružuju. No ipak, sve je veći broj satiričara koji su shvatili da je satira oružje dostojno da se odbrane pošteni i vredni tvorci svega podnošljivog, ako ne može i lepog. Poruke koje oblikuju na filozofski i humorno-satirični način su moćna snaga koja ima za cilj da osvesti ljude koji veruju u bolje sutra.
Peko ne dâ mira takvima.Godinama unazad ih bombarduje svojim porukama koje plene finoćom misli, kompozicijom reči i snagom koja izbija iz njih.
Ako je aforizam kompozicijaod filozofskih misli i avangarde poezije, to je na najbolji način vidljivo i kod sijaset satiričnih pesama u opusu Peka Laličića. Iako su satirične pesme retke tvorevine malog broja autora koji se njima bave, ipak imaju snagu koju ispoljavaju da bi promenili tok stvari.Laličićeva pesnička duša se bori aforizmima; njegova satirična žaoka se opija pesmom koja ga nosi u visine među najbolje tvorce dela posvećenih našoj stvarnosti.
DALEKO IM KUĆA
Nemila vremena
za milost molim
da nas spasu
dobroćudnog Zapada
i namenjenu nam sreću
podare đavolu.
Daleko im lepa kuća!
Peko Laličić vlada materijom koju stvara. On je tvorac koji budi ono lepo u nama. Ono što čeka bolje dane za bolje sutra. A kod Peka to sutra je to što danas stvara, što nam nudi u svojim aforističko-pesničkim minijaturama. Njegovo sutra je došlo danas, a vreme koje čekamo doneće nam borci poput našeg autora, Peka Laličića.
Skopje, juna 2020.Vasil Tolevski
I UKRATKO O MENI
Peko Laličić (1944, Gusinje, CG), piše i u brojnim književnim i drugim listovima, časopisima i elektronskim medijima država Regiona objavljuje poeziju, aforizme, prozu, recenzije i kritičke prikaze knjiga.
Aforizmi, savremena i haiku poezija su mu prevođeni na nekoliko stranih jezika.
Član je Udruženja književnika Srbije i redovni član Matice srpske.
Živi u Majdanpeku, Srbija.
Objavio je sledeće knjige:
– Alunecând din vis (Isklizavanje iz sna) – poezija na rumunskom, 1993;
– Miris senki svuda – poezija, 1995;
– Zapis o lepoti – poezija, 1995;
– Raspevani azbučnik – poezija za decu, 1999;
– Vrtoglavice uma – aforizmi, 2007;
– Beli lavirint – roman, 2010;
– Kriva ogledala – aforizmi, 2011;
– Izgovaram sebe – poezija, 2012;
– Sunce u otkopu – poezija, 2012;
– Zvezdama u susret – poezija za decu, 2014;
– Prazni ljudi – aforizmi, 2015;
– Sûd suza – roman, 2016,
– Beli lavirint – roman (elektronsko izdanje), 2016.
– Sûd suza – drugo dopunjeno i izmenjeno izdanje romana, 2019. i
– Sitne misli – mozgalice, 2019.