Mr Avdo Nurković: Ivan Mažuranić i njegovo književno djelo

Ivan je, kao što znamo, rođen 1814. godine, te je prošle godine bila 200-godišnjica od njegovog  rođenja. Kao što je poznato bio je hrvatski pisac preporoda i romantizma, malo je pisao jer se već 1848. godine opredijelio za politički i državnički poziv, a književni rad je potpuno zapostavio. Kao što je poznato, bio je i hrvatski ban, vrlo zaslužan za organizaciju vlasti i razvitak u Hrvatskoj, što je jako važno za školstvo. Organizovao je sudstvo, te se može reći da je bio borac za prava. Tad je osnovao osnovno i srednje obrazovanje, a posebna  zahvalnost je njemu što je osnovao univerzitet. U književnosti je ostao kao veliko ime po svome spjevu Smrt Smail-age Čengića. Ovaj spjev je napisao 1845. godine, a objavio ga je 1846. godine. Posebno je važno istaći što je po jeziku, izrazu, načinu obrade građe, ovaj spjev vrhunsko umjetničko djelo trajne vrijednosti. A da ima posebnu umjetnčku vrijednost, govori i to što je od vremena pojavljivanja doživio stotinu izdanja i preveden je na sve svjetske jezike. No, da je Mažuranić vrhunski umjetnički stručnjak potvrđuje i dopuna 14. i 15. Pjevanja Gundulićevog epa Osman, te da su činjeni mnogi pokušaji da naknadno napišu ova pjevanja, ali najbolje je uradio Ivan Mažuranić. On je to uradio vrlo vješto, gdje se uopšte ne primjećuje razlika između Gundulićevog originala i Mažuranićevih dopuna. No, valja se podsjetiti da je Ivan Mažuranić počeo pisati kada u Hrvatskoj nije bilo književnog jezika, niti jedinstvenog propisa, a ni jasnih koncepcija o književnom stvaranju. Tako, na primjer on se zahvaljujući svojoj nadarenosti, javlja 1835. godine sa pjesmom „Primorac Danici“, kada u Hrvatskoj još nije počeo onaj bujni književni život.

Posebnu vrijednost imaju njegove rodoljubive i ljubavne pjesme jer je pjevao o  potrebi sloge među Južnim slovenima uopšte. Od svega što je napisao, posebno vrijedna je pjesma „Vjekovi Ilirije“, u kojoj je pokušao da izrazi filozofiju ilirizma i mesijanističku  ulogu Slovena.

Među teškoćama, na koje je nailazio, i koje je trebalo savladati, na poslu za pjevanja Gundulićevog Osmana, isticale su se dvije: Kojim pojedinostima uspostaviti vezu između 13. i 16. Pjevanja, i kako ući u pojedinosti Gundulićevog stila.

Ivan je ovoj posao tako ozbiljno shvatio i tako savjesno obavio, da ni najvještiji čitalac nije u stanju da njegovu dopunu razlikuje od ostalih pjevanja. Tako je on u četrnaestom pjevanju ušao kao istraživač i išao, ne samo u širine, već i u dubine istraživanja. Na primjer „Osmanov zvjezdoznanac odvraća svog gospodara od puta na istom, jer zvijezde najavljuju nesreću. Osman neće ni da čuje o odgađanju puta. Kako mu se u snu prikaže Muhamed i iz ruke istrgne mač. Osman se probudi i opazi kraj kreveta svoga učitelja, a to je zapravo zao duh, koji mu reče da se Prorok ljuti zbog namjere Osmanove da se pomiri s nevjernicima. U isto vrijeme u vrtu Rizvan –paše došulja se Kolinka

Ljubomornost u  liku crnca Bećira, reče joj da je prevoljena, jer mladi Ugričić kojega ljubi zapravo je preobučena vjerenica Korevskoga.Kolinka to javi  Ljubici,a ona svom ocu Rizvan –paši koji na to dade Korevskoga i Krunoslavu pogubiti“.

Iz svega ovoga se može zaključiti da je Ivan Mažuranić morao da uloži puno marljivog rada i truda, da bi postigao ovakvu originalnost.[1]

A takođe, u petnaestom pjevanju, Ivan Mažuranić govori kako je ,,Osman javio vijećnicima da je ugovorio mir s Poljacima uz uslov da puste Korenskoga. Rizvan-paša izvijesti da je pogubio Korevskoga, koji je osvojio srce njegove ćerke Ljubice tako da se smrtno zaljubila u njega kršćanina. Doznavši  za smrt Korevskoga, Ljubica se bacila s visoke kule, i Rizvan-beg se ubija. Kazlar-agi se u Drinapolju dogodila velika nezgoda, jer muje neki hadum noću odveo Sunčicu (Sunčanicu). Bio je to brat njen Vlatko kojega su Turci bili zarobili u djetinjstvu i poturčili. Osman se sretan i veseo ženi Sokolicom i dvjema Turkinjama plemenita roda, te izdaje poslednje odredbe za rat na istoku”.[2] Pored ovoga, važno je istaći da ulazi u svaku poru Osmanovog života i otkriva posebne detalje, kao na pr. Osmanu je sultanija Ruskinja rodila godine 1621. sina, ali prigodnom svečanosti kojom se slavilo rođenje careva naslednika, nestretnim slučajem odape puška i ubije novorođenče. Taj gubitak želi Osman nadoknaditi te odluči uzeti tri žene ,,združit ću se” , i to prema savjetu hodžinu, gospodske kćeri: Peterv-paše, muftije i treću nepoznata imena.[3]

Mažuranić  prelazi u Karlovac gdje radi kao advokat i sirotinjski staratelj. U Karlovcu se intezivno bavi književnošću i većina njegovih pjesama tu je i nastala. U Karlovcu je napisao i čuveno djelo Smrt Smail-age Čengića koje ga je učvrstilo u red najvećih pjesnika naših naroda. Istorijsku osnovu Mažuranićevog spjeva čini nesumljivo, stvaran događaj, pogibija Smail-age Čengića, koga su Crnogorci ubili 1840. Smail-aga je bio u prvoj polovini XIX vijeka nadaleko čuveni turski junak. Učestvovao je u mnogim borbama sa Crnogorcima, a naročito se istakao u boju na Grahovu u kome je poginulo devet članova porodice Njegoševe. Poslije toga Petar II Petrović Njegoš, počeo je da priprema osvetu. On se obratio Novici Ceroviću, crnogorskom junaku, kome su Turci na vjeru domamili i ubili oca, i dogovorili se s njim kako da se osvete agi. No on je stupio u vezu sa drugim viđenim Crnogorcima među kojima su se isticali Marko Aleksić i pop Galović. Oni vješto domamljuju Smail-agu u Drobnjake, proširivši u narodu glas, kako aga iz straha od Crnogoraca ne smije da dođe i pokupi harač. Jedan od zaverenika napisao je čak i pismo u kojem ga je izazivao da Aca dođe u Drobnjake da bi prekinuli ove priče. Uvrijeđen u svom ponosu, aga sa velikom pratnjom krene u Drobnjake. Preko noći, Crnogorci koje je aga odredio da čuvaju stražu oko šatora, a koji su prethodno primili islam (prešli u islam) normalno iz ekonomskih razloga, povežu turskim konjima noge,a ujutru dok je sipila kiša, drugi zaverenici udare na agu i na spavanju ubiju ga.

Poređenjem istorijskih izvora sa Mažuranićevim spjevom zapaža se da se pjesnik od nekih pojedinosti i istorijskih činjenica znatno udaljavao, dok je druge, manje važne, uzimao onako kako su se događale.

Kada je Ivan prešao u Zagreb, revolucionarne 1848. učestvovao je u pokretu pomažući Gaju i Jelačiću. Tada je napisao političku brošuru ,,Hrvati Mađarom”. Kao sin siromašnog seljaka, on je u svojoj brošuri izrazio mržnju prema feudalnom društvenom uređenju i socijalnoj nejednakosti. Prihvatajući ideje velike francuske revolucije, on je pisao da narod ne može da vlada narodom niti čovjek čovjekom. On vjeruje da je došao trenutak kada će se ostvariti ideje jednakosti i slobode. Demokrata po političkom uvjerenju, te iz istog razloga, je oštro osuđivao apsolutizam i despotiju jer je ,,Pravilno da se  poglavar ravna po narodu, a ne narod po poglavaru”.[4]

A Milovan Đilas u svom djelu ,,Besudna zemlja” kaže: ,,Da je baba Novka, koja je živela devedeset i tri godine, ako je bilo tačno, a svakako jeste, njeno sjećanje da je imala četrdeset godina kada je u Drobnjacima, na Mljetičkom kod Šavnika poginuo turski junak Smail-aga Čengić. Pa ipak je bilo nepojimljivo, za nas djecu, da mora i da umre.

Pošto je pamtila Smail-agu, iako slabije, o njegovom liku je govorila ovako: ,,Bio je širok u plećima, snažan i krupne glave, i već u godinama kada je poginuo. Bio je strog, ali od pravičnih aga. I ne bi se on kod nje, ali i kod ostale raje toliko po zlu pročuo da nije imao sina Rustema, nasilnika koji nigdje nije mlađe kmetice na miru ostavio”.[5]

Ali i drugi Crnogorci su o agi govorili ovako: ,,Da je bio srednjeg rasta, širok u ramenima (plećnat) krupne glave, izuzetno lijep, dobre naravi, a posebno ga je krasila njegova mudrost i pravičnost. Bio je izuzetno jak (snažan), hitar i pokretljiv, da su se svi ljudi divili njegovoj pokretljivosti. Mogao je da skoči u dalj iz mjesta, kao da ga nešto nosi.[6]

Iz svega ovoga, može se zaključiti da Smail-aga nije pošao u boj, već da sakupi harač (porez) i da nije bilo nikakvog boja dok Smail-aga nije ubijen na spavanje. Oni su ubili agu, odsjekli mu glavu i odnijeli je na Cetinje.

Derviš-aga ili kako su ga zvali Dedaga, sin Smail-age Čengića koji je rođen 1823. godine u Kuli Fazlagića, naslijedio je svoga oca poslije pogibije kao vojnik od 18. godina. Vodio je vojsku na Drobnjake i Pivu da osveti svoga oca Smail-agu Čengića. U boju na Tušinama porazio je Crnogorce a u boju sa Dragom Kovačevićem, najvećim crnogorskim junakom, izvojevao je pobjedu. Od 1855. godine je sevdžed-zapovjednik, ‘’graničara u činu pukovnika’’. Tu dužnost vršio je punih 20. godina. Za vojničke zasluge 1869. godine imenovan je pašom (titulom današnjeg generala). Bio je najomiljeniji Čengić među Gačanima. Dedaga Čengić iskupio je vojsku u januaru 1841. godine i potukao Drobnjake i Moračane i tako osvetio svoga oca, posjekao 170 glava i popalivši više sela. Povratkom u Gacko okitio je mezar Smail-age posječenim glavama. Uz Dedagu Čengića u tom boju istakao se Mustafa (Mujo) Tanović iz Brestice jer je Dedagi donio tri posječene glave. [7]

Zato je turska vojska popalila Drobnjake i pobila ih. Njihovim glavama okitila grob Smail-age Čengića. I ako je Mažuranić imao potpune podatke o događaju i ličnostima, ali je od istorijske istine odstupio u mnogo slučajeva. Iz navedenih podataka i činjenica može se zaključiti da je lik Smail-age iz istorije  znatno i čak i suštinski izmijenjen: ,,Istorijski Smail-aga bio je pravičan u odnosu na raju, miran i ispravan čovjek koji je sa Njegošom vodio prepisku (dogovore, sporazume).

Smail-aga  je imao dvor u Gackom a ne u Stocu; poginuo je u Mletičku a ne u Gackom. Novica Cerović nije bio poturčenjak ni sin Turčina Duraka, Novičinog oca nije ubio Smail-aga nego Mehmed-paša Selmanović. Mirko nije ubio Smail-agu niti je bio četovođa. Mnoge istorijske ličnosti učesnici događaja, nijesu spomenuti u spjevu (Malovići, Karadžići). Istina ova odstupanja ni malo ne smetaju umjetničkoj vrijednosti djela Manžuranićevog spjeva, ali istini smetaju i samom događaju.

Kao što se primjećuje, Mažuronovićeve epopeje, opjevaju kolektivne događaje (ratove) jedan kolektivni napor u borbi protiv ljudskih sila. Junak epopeje bori se za kolektivne interese.

I da kažem i to, osnova Mažuranićevog pjesničkog jezika je štokavska, sa nekim čakavskim osobinama u oblicima i sintaksi, kao i sa primarnim karakteristikama poezije  dubrovačkih pjesnika.

I da zaključim, da je Ivan Mažuranić, ostao kao veliko ime u književnosti po svom spjevu Smrt Smail-age Čengića, koje je napisao1845. godine, a objavio 1846. Od vremena pojavljivanja doživeo je 100 izdanja i preveden je na sve svjetske jezike. Iz svega ovoga i mnogo čega drugoga, iako se može primijetiti da, po jeziku, izrazu, načinu obrade građe, ovaj spjev je vrhunsko umjetničko djelo trajne vrijednosti Ivana Mažuranića.

Mr Avdo Nurković rođen je u Seosnici, kod Rozaja, 24. 4. 1957. godine od oca Hajra i majke Sece rođeno Novalić. Oženjen je sa Ramizom Rastoder i ima šestoro djece, dva sina i četiri ćerke. Sinovi su mu: Kemal i Armin, a ćerke Lidija, Idrija, Sabina i Alma. Osnovnu i srednju školu je završio u Rožajama. Višu pedagošku školu smjer srpskohrvatski jezik i književnost završio je u Prizrenu. Filološki fakultet je završio u Novom Pazaru. U Sarajevu je odbranio magistarsku tezu ”Junak u romanima Ćamila Sijarića” 16. 7. 2010. god. i dobio zvanje Magistar književnoistorijskih nauka. Upisao je doktorat na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, tema mu je prihvaćena i ocijenjena pozitivno te je predao i rad desertacije na temu ”Forma pripovijedanja i estetski aspekti u romanima Ćamila Sijarića”, rad je predao i trebalo je da brani disertaciju 12. 6. 2012. godine, ali je nije branio.

Do sada je objavio šest zbirki pjesama. Prvu zbirku pjesama objavio je pod naslovom “Naslednik” 1999. godine; sljedeće zbirke su mu ”Zrela žita”, objavljena 2003. godine, ”Zima pravi sladoled”, 2004. godine, ”Žedna zemlja” 2005. godine, ”Donesi sunce” 2007. godine i “Zvijezda” 2014. godine. Pjesme su mu objavljivane u dnevnim listovima i časopisima u zemlji i inostranstvu. Učesnik je mnogobrojnih republičkih i međunarodnih književnih manifestacija. Recezent je i priređivač preko šezdeset književnih izdanja. Objavio je tri monografije: Junak u romanu “Bihorci” Ćamila Sijarića, ”Krilata Seošnica” i ”Gdje je zrno klicu zamjetnulo”. Organizator je festivala “Krilata Seosnica”, ”Susreti pjesnika za djecu i mlade” u Seošnici kod Rožaja. Član je mjesnog udruženja pjesnika za djecu i mlade ”Zvončić” i član “Udruženja crnogorskih pjesnika za djecu i mlade”. Radi kao izvršni direktor u osnovnoj skoli “25. maj” u Rožajama.

Literatura

1. Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića, Tito 1972.
2. Ivana Gundulića, Osman, (djelo), Zora,Matica Hrvacka, knjiga 13, Vjesnik, Zagreb, 1962
3. Dragutin A. Stefanović i Vukašin Stanisavljević Pregled Jugoslovenske književnosti, knjigall, Tito 1972.
4. Staniša Veličković i dr Jordana Marković, knjiženve interpretacije, druga knjiga, Niš
5. Mr Avdo Nurković, predavanje, Ivan Mažuranić u prošlosti i sadašnjosti, Rožaje 2014.
6. Živković, teorija književnosti sa teorijom pismenošću
7. Milovan Đilas, Besudna zemlja, Vijesi, 2006. god.
8. Priča 90.-to godišnjeg starca iz Sutomora 1989. god.

[1] Ivan Gundulić,, Osman” Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1962. str. 201-225.

[2] Ivan Gundulić ,,Osman” Zora, Matica Hrvatska, Zagreb 1962.str.227-244.

[3] Ivan Mažuranić,,Osman” petnaesto pjevanje, Zora, Matica Hrvatska,Zagreb,1962.227.str.

[4] Pregled jugoslovenske književnosti,zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, knjiga II Titograd 1972.

[5] Milovan Đilas, Besudna zemlja, Podgorica,2006. (Daily Press, str.97.)

[6] Po priči 90-to godišnjeg starca iz Sutomora 1989.

[7] Hajrudin Ćurić, Crnogorsko-hercegovački odnosi, Gajret 1931. str. 227.