Avdulah Ramčilović: 20 godina rada književnika Ferhana Kočana

U subotu, 24. 5. 2014, u Skoplju, Republika Makedonija, u sali Doma ARM, obilježena je 20. godišnjica uspješnog stvaralačkog rada književnika Ferhana Kočana iz Skoplja. Tom prilikom su promovisana i njegova najnovija književna djela: romani TRAGANJE ZA LIČNOŠĆU i OD KOLIJEVKE PA DO… koje je predstavio dr. Zećir Ramčilović; zbirka pjesama LJUBAV IZ KAMENA koju je predstavio mr. Avdulah Ramčilović i zbirka pjesama RANJENA DUŠA koju je predstavila prof. Hilda Drpljanin. Ferhan Kočan, profesor filozofije, je veoma poznati i priznati pjesnik i pisac i do sada je objavio desetine književnih i naučnih djela. Srdačne čestitke.

Avdulah Ramčilović: Prikaz knjige, zbirke pjesama, LJUBAV IZ KAMENA, autora Ferhana Kočana iz Skoplja

Poštovani gosti, poštovani ljubitelji poezije!
Pripala mi je velika čast, zadovoljstvo i odgovornost da predstavim knjigu, zbirku pjesama, LJUBAV IZ KAMENA, pjesnika, književnika, Ferhana Kočana, čovjeka koji je čitav svoj radni vijek proveo kao prosvetni radnik u školi, profesor filozofije, prenosio znanje i vaspitne poruke na mlade naraštaje. Predstaviti knjigu jednog autora znači pokušati otvoriti njegove misli, osjećanja i poruke koje je želeo da prenese na svoje čitaoce. Poezija je preslik duše i unutrašnjeg života i svijeta pjesnika, onog najljepšeg što je u njegovom biću, srcu, duši i mislima, pa predstavljanje djela znači u velikoj mjeri susret sa autorom. Poezija je zgusnuta, osjećajna, jer je svaka pjesma jedno samostalno književno djelo. Poezija se najbolje upozna i doživi čitanjem. Od srca preporučujem ljubiteljima poezije ovu divnu knjigu.
Mene je oduševio naslov knjige. Davno je neki mudrac rekao: Ako želiš da zapišeš ružnu riječ ili uvredu zapisi je u pijesku, a ako želis da zapišeš lijepu rijec, poruku, pohvalu, ljubav, zapiši je u kamenu. Ono što se zapiše u pijesku odnese vjetar ili voda, a ono što se zapiše u kamenu ostaje vječno
Za Ferhana se može reći da je univerzalni pjesnik. U knjizi, u 83 pjesme, zastupljeni su brojni oblici poezije: rodoljubiva, dječija, ljubavna, socijalana, misaono refleksivna, oda i druge, mada nije moguće striktno razdvojiti pjesme na vrste i oblike jer se sadržaji prožimaju u pjesmama. Njegove pjesme su pisane čistim i razumljivim pjesničkim jezikom i stilom, lijepo rimovane, sa prirodnim ritmom i melodijom i dobro izabranim stilskim figurama.
Rodoljubive pjesme: Ferhan je, prije svega, pjesnik ljubavi i to prvenstveno ljubavii prema zavičaju, domovini, čovjeku, prema životu i svijetu u cjelini. To je i osnov njegove poezije uopšte, pa i rodoljubive poezije, ljubavi prema rodnom kraju iz kojeg se rano iselio, ali ga nikad nije zaboravio, nosi ga u srcu i o njemu piše najljepše pjesme. Rodni kraj je kao majka. Tu su korijeni svega onoga što smo. Da spomenem samo neke sa ovom tematikom: Ljubav iz kamena, Otadžbini, Izgubljena duša, Nostalgija, Bihoru samo ti, Otadžbino sude mi, Sjeta i druge. Pročitaću vam dio pjesme Sjeta, koja je prava himna zavičaju .

„…Kad ću opet ja u selo doći,
u Petnjicu kad u petak poći,
kad ću opet Paljuh zagrliti,
oko kuće travu pokositi.

Nema više petkom, Plandišta ko prije,
nema vatre kuću da mi grije,
nema stare majke da me zovne sine moj,
iza svega osta gomila i ptica roj.

Nema ni kosača da Doličak kose,
nema lijepih cura da im vodu nose,
nema više snaha da zovnu na kahvu,
nema djece da trče kroz zelenu travu.“

Ovo je pjesma koja autora, a i nas čitaoce koji smo slične sudbine, sadržinom dotiče u dušu i srce i podsjeća na kraj iz kojeg potičemo i koji nikad nismo zaboravili, na vrijeme djetinjstava koje nam je tamo ostalo, na zemlju, kuću, baštu, okućnicu, njivu oranicu, komšije, bratstvo i prijtelje, trave i cvijeće, vode i rijeke, školu, zavičajno nebo, ptice, sunce.
Pjesme za djecu i o djeci, najvećoj sreći što čovjek ima, osnovi života i svijeta, zastupljene su u dovoljnom broju. Tos u: Prijatelju iz djetinjstva, Komarac, Školarac, Pčela, Pahulje bijele, Prvi zvuci, Bubamara, Jabuka, Dina i druge. One su pune znanja i vaspitnih poruka. Izdvajam pjesmu Bubamara, koja je pravi pjesnički biser za najmlađe.

Jedne noći bubamara
jako tužna bila,
neko joj je sakrio
točkiće sa krila.

Plakala je u samoći
na mirisnom cvijetu,
niko od nje nije bio
tužniji na svijetu.

U zoru je došlo sunce
presretna je bila,
vratila je ona opet
točkiće na krila.“

I njegove pjesme o roditeljima i najbližim precima, koji su i najveći prijatelji djeci, čovjeku, pune su ljubavi, vaspitnih poruka i pouka. To su: Nana, Tebi babo, Tata mezimici i druge.
Misaono refleksivne pjesme zauzimaju središte knjige. Ferhan je mislilac i lirik, inetelektualac, filozof, teoretičar, naučnik, humanista i kosmopolit, čovjek koji cijeni, poštuje i voli čoveka, to najveće dobro što je bog dao. On želi da se ljudi obrazuju i stiču ljudske osobine, da stiču znanje i budu dobri ljudi, da se ne mrze jer mržnja nije dobra ni za koga, da nisu zavidni, da se pomažu, raduju sreći drugih, da sarađuju i da se poštuju, bez obzira na razlike u porijeklu, rasi, boji kože, vjeri, naciji. On želi da oslobodi ljude predrasuda da je ovaj ovakav a onaj onakav zato što pripada nekoj drugoj orijentaciji.
On voli svoj narod, ali poštuje i druge narode i ljude. Ferhan je pisac u koga je nacionalno osjećanje jako razvijeno, ali bez nacionalizma, bez mržnje prema drugim ljudima i narodima.
To su te veličanstvene poruke njegove poezije. On želi da među ljudima i narodima u najbližoj okolini, i svijetu uopšte, vlada prijateljstvo, mir, sloga, sloboda, solidarnost, humanost, tolerancija. Pjesma Čojstvo je posebno snažna pjesma. Treba biti čovjek prije svega. Pjesme sa ovim sdržajima su: Obale obale, Raspad, Izgubljena duša, Postadosmo stranci, 13 godina Srebrenice, Otuđenje, Tragači i istine, Daruj sebe, Razlika, Mir s prošlošću, Antalija što sve spaja, Beograđanka, I istok ima istok i druge . Pročitaću vam stihove iz pjesme Daruje sebe:

U ljubavi i životu
trebaš uvijek sebe dati
da osjetiš svu ljepotu
kojom ti se ljubav vrati.

Ljubav nije uzimanje,
a ni život patnja samo,
svi čekaju uživanje
kao zalog da ga damo.

Najsrećniji budi tada
kada možeš darivati,
kad dobrota tobom vlada,
a ti srećan uživati.

On u svojim pjesmama gradi mostove među ljudima, mostove prijateljstva i ljubavi, mostove koji zbližavaju ljude, a najljepši most je lijepa riječ, srdačan pozdrav i osmjeh, toplo srce puno radosti i ljubavi prema čovjeku i svijetu. Tako možemo preći na drugu stranu, u drugo srce, na drugu obalu ove nase životne rijeke, domovine, pa i zemlje planete.
On u pjesmi Obale obale, kaže:

„U gradu živimo kao dvije obale jedne rijeke,
vječna suprotnost, doživotno odvojeni.
Noću, dok spavamo gradimo mostove,
A na javi ostajemo stranci…

Most ću podići da se obale vežu,
poduprijeti ga svojim plećima, danima i noćima.
Da možemo prići jedni drugima u krilo,
ćutati i smijati se koliko je kome milo!?“

U ovoj knjizi su zastupljene i mnoge pjesme o životu uopšte, o pjesništvu, razmišljanja o smrti i prolaznosti kao sastavnom dijelu života. I ove pjesme su snažne, poučne, sa humanim porukama, sa puno korisnih naučnih i duhovnih vrijednosti . I dobro je da jedan takav mislilac, filozof, o svemu tome govori. To su pjesme: U čovjeku sile dvije, Očaj, Prolaznost, Nada, Samotinja, Iz kreveta, Na odru voljenom, Želja za vječnim, Tebi babo, Šta se iza smrti krije, Pjesnik, Iluzija, Život i druge. U pjesmi Želja za vječnim, autor kaže:

„Smrt je poruka da vječni život
u ovom svijetu ne vrijedi.

Ništa nije moglo drugčije biti
čak ni onda kada nisam djelovao…

Sve što je moglo drugčije biti
bilo bi samo lošije.“

To su trajne, velike poruke i misli autora.

Ljubavne pjesme: O ljubavi su pisali i pišu svi pjesnici i književnici svijeta: Jesenjin, Andrić i Selimović, Dučić i Sijarić, Tagora, Bajron, Neruda, Bodler, Desanka Maksimović i Vesna Parun, Izet Sarajlić i Vitomir Nikolić, Enes Kišević i Kočo Racin, svi su pisali, svi pišu i svi će pisati o ljubavi. Ljubavne pjesme su najljepše u književnosti . Ljubav između čovjeka i žene je iskonska, najjača, najuticajnija na razvoj ljudaskog bića. Iz te ljubavi nastaje svijet. Ako je čovjek u ljubavi srećan i u harmoniji sa sobom i ženom, svojom stvarnom ljepšom polovinom, intimnim, osjećajnim dijelom sebe, potrebom duše i srca, onda su sve ostale sfere života skladne, uspješne i zadovoljne.
Ferhan ima lijepe pjesme o ženi. To je jedna nježna, više osjećajna nego strasti nalivena ljubav, to je poštovanje prema ženi, čuvaru i temelju kuće, fizičkoj i duhovnoj potrebi, kraljici muškog srca, ženi Afroditi, vječnoj muzi. Pjesme o ljubavi su: Sjećanje, Prva ljubav, Ljubav koje nema, Vrijeme ljubavi, Ljubav se ne bira, O dođi, Tebi neviđena, Bihorka, Između sna i jave, Pjesma će doći i druge.
Njegova pjesma Hanuma, može se ubrojati u najljepše pjesme o ženi:

„Hanumo, izvoru nepresušni,
nezaustavljiva hučaljko,
modra rijeko s plavetnilom neba,
čedno korito mašte što mi treba.

Hanumo, dno duboko,
prostrano i toplo ko nebo visoko,
brezo stara s raskošnim treptajem
u tajnim noćnim šaputanjima.

…Prozirni kristalu od kapi,
dunjaluku širokih vrati.
Hanumo, klico budućnosti,
ti s ponosom svrati!“

Ferhanova poezija je nastala iz njegovog znanja i poetskog dara, iz duše i srca, iz ljubavi prema poeziji, ali prije svega iz ljubavi prema životu, svijetu, čovjeku, djetetu, zavičaju, ženi. Iz ljubavi nastaju najbolja književna djela i sve što nastaje iz ljubavi nastavlja ljubav i život. Da svijet, da život, da čovjek bude bolji, srećniji, da bolje živi. U tome je i uspio, u tome je i značaj ove knjige i njenih poruka, a naročito u mostovima koje je gradio među ljudima i narodima! Hvala!

Skoplje, 24. 5. 2014.