Redakcija Muslimani intelektualci skretali su pažnju vrhu nekadašnje NDH na ubijanja i zvjerstva počinjena nad pravoslavcima.
Piše: Nađa Diklić
Sarajevska rezolucija bila je prva Muslimanska rezolucija kojom su muslimani početkom Drugog svjetskog rata pokušali da se ograde od ubijanja i zvjerstava koju je nad Srbima, Jevrejima i Romima činila Nezavisna Država Hrvatska (NDH) i njeni pripadnici.
Usvojili su je 14. augusta 1941. godine u Sarajevu, na prijedlog Glavnog odbora, članovi Skupštine Udruženja ilmije (muslimanski vjerski službenici). U bosanskohercegovačkoj istoriji ostat će i poznata kao „El Hidaja“.
Oni su javno osudili pokušaje NDH da izazove smutnju između pravoslavaca i muslimana, zločine muslimana nad pravoslavcima te tražili pomoć za sve žrtve Drugog svjetskog rata, svoje komšije pravoslavce, Jevreje i Rome.
No, nisu samo Sarajlije ustale u odbranu Srba, Jevreja i Roma. Isto su učinili i Banjalučani, a svoju Rezoluciju usvojili su u Ferhad-pašinoj džamiji 12. novembra iste godine, kada je i Banja Luka bila pod vlašću NDH.
U njoj, 81 banjalučki visokopozicinorani musliman sa velikim ugledom u svom narodu, oporučuje muslimanima da „žive u slozi sa svojim komšijama i sugrađanima“, ističući „da nas u ovim teškim vremenima mogu spasti samo potpuna sloga i jedinstvo i čvrstina naših redova“.
Naglašavaju da je svima zajednička ljubav prema Bosni i Hercegovini, te posebno ističu: „Možemo i trebamo da živimo jedni pored drugih i jedni sa drugima kao braća koje je zla sudbina i neprijateljska promidžba zavadila“.
Iako sada to možda djeluje naivno, traže, takođe, da se svima sudi po zakonu, bez razlike kojoj vjeri pripadaju.
Primjer svijesti i građanske hrabrosti
Koliki je uticaj imala ova Rezolucija, možda najbolje svjedoči da se na nju 1944. godine osvrće i Dragoljub Draža Mihailović koji u svom proglasu upućenom bosanskohercegovačkim muslimanima, između ostalog, piše: „Memorandum banjalučkih Muslimana upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi 1941. godine, rezolucije sarajevskih, mostarskih, tuzlanskih, prijedorskih Muslimana- prvaka, rijedak je primjer svijesti i građanske hrabrosti…“
Banjalučku rezoluciju prvi je potpisao tadašnji gradonačelnik Hakija Bešlagić.
Rezoluciju su poslali dr. Džaferbegu Kulenoviću, potpredsjedniku Vlade NDH i Hilmiji Bešlagiću, ministru prometa, pa i ostatku vlade NDH.
Banjalučki muslimani – intelektualci skreću pažnju tadašnjem vrhu NDH, na ubijanja, zvjerstva, pa čak i ubistva djece po Banjoj Luci, ubijanje pravoslavnih sveštenika, nasilno pokrštavanje… Na iskorištavanje muslimanskih znamenja i imena koje su članovi NDH preuzimali da bi unijeli razdor i stvorili sukobe između pravoslavaca i muslimana, ograđujući se od takvih postupaka, koji nisu ni moralni, te kojima se ubija svaka nada za daljnji suživot.
„U našoj burnoj prošlosti mi se nismo ni pod najtežim pritiscima služili ovakvim sredstvima. I to ne zato, što nam to brani islam, nego zato što smo vazda vjerovali i što vjerujemo, da ovakve metode rada dovode do rušenja javnog mira i reda u svakoj državi i što ugrožavaju njen opstanak“, ističe se u Rezoluciji.
Ipak, ovaj nadasve hrabar i ljudski čin 81-og banjalučkog muslimanskog prvaka, nestao je iz istorije, pogotovo iz one ratne u manjem entitetu Bosne i Hercegovine.
Umjesto dobrih susjeda, muslimani su proglašeni i nazivani „hrvatskim cvijećem“, a bilo kakvo njihovo djelovanje u Drugom svjetskom ratu povezivano je sa zloglasnom „Handžar divizijom“.
Samo na području ovog bosanskohercegovačkog entiteta uništeno je više od 1.100 objekata Islamske zajednice, a rečenica sa početka da „smo vazda živjeli skupa i da ćemo i dalje živjeti skupa“, nestala je zajedno sa brojnim muslimanima, koji su u prošlom ratu preživjeli etničko čišćenje i genocid u ovom bh. entitetu.
Od komšija do meta
Šta se ustvari desilo? Kako su od komšija, muslimani postali meta?
Mirnes Kovač, magistar islamskih nauka, tvrdi da je nakon Drugog svjetskog rata došlo do klasičnog prekrajanja istorije.
“Nisam istoričar, ali znam kao i svi ostali, da istoriju pišu pobjednici. Ne poričem činjenicu da su prvi Srbi, pravoslavci otišli u partizane, ali isto tako veliki dio njih otišao u suprotnom pravcu – u četnike. Isto kao i Srbi, muslimani – Bošnjaci, morali su se u BiH boriti za sopstveni opstanak. Tako je muslimana bilo i u partizanima, NDH, ali i u četnicima. No, ako pogledamo rezultate popisa stanovništva iz 1934. godine, vidjet ćemo da je 50,5 posto gradskog stanovništva bilo muslimansko. I kada su upravo muslimanske viđenije porodice po gradovima, 1943. godine, stale na stranu partizana, tada počinje da se mijenja i ishod rata u BiH, pojašnjava Kovač ne tako daleku istoriju.
On naglašava da pokušaji „fašisizacije“ muslimana i njhovog učešća u Drugom svjetskom ratu služe za dnevno-političke svrhe, te da svu borbu protiv NDH, ustaša, nacista i fašista sada prisvajaju Srbi.
“Mene interesira koliko ljudi u Bosni i Hercegovini zna da je prva velika pobuna protiv nacističkog režima ustvari djelo takozvane Handžar divizije, u kojoj su, ne sporim, bili muslimani? Njihovi pripadnici su bili u Francuskoj, kada su čuli da takozvana NDH ne štiti njihove porodice koje su postale predmet osvete za zločine u Drugom svjetskom ratu i pobunu počeli u Francuskoj. Pretpostavljam, vrlo mali broj, isto kao što nikada nije utvrđeno koliko je muslimana ubijeno u logoru Jasenovac i tamo se vode kao ‘ostali’. Sada je kasno da prepravljamo istoriju iz Drugog svjetskog rata, ali nikada nije kasno da se baci novo, drugačije svjetlo na događaje koji su se dešavali u Bosni i Hercegovini u to vrijeme”, potcrtao je Kovač.
A da ne treba biti intelektualac, već samo dobar čovjek, da se spriječi veliko zlo, primjer je selo Baljvine kod Mrkonjić Grada.
Dvije religije i dvije nacije, Srbi pravoslavci i Bošnjaci muslimani, već stotinama godina žive u miru, poštuju svako svoje i svako komšijino. Sve ratove do sada preživjeli su svoji na svome.
Među njima vlada prećutni dogovor. Kako koja vojska naiđe, tako je neko u poziciji da štiti svoje komšije, druge vjere i druge nacije.
Sve i da zanemarimo sve ove muslimanske rezolucije, koje su i više nego pokazale zajedništvo i poštovanje u BiH, intelektualce bez presedana iz Sarajeva, Banje Luke, Tuzle, Mostara… Možda tajnu suživota u BiH pronađemo među običnim seljacima, koji nemaju ni tekuću vodu u kućama, ni srednju školu, ali znaju staru poslovicu: „Prvo gledaj u komšiju, pa u sve ostalo“.
Izvor: Al Jazeera
