Redakcija Sa okupacijom Austro-Ugarska je u Bosnu i Hercegovinu donijela i nova kulturna strujanja i modernizaciju. Tako su mnogi gradovi počeli dobijati evropski izgled i počeli se transformisati te su se na taj način mnoge specifičnosti koje su postojale u periodu osmanlijske uprave počele gubiti. To najbolje vidimo na primjeru Tuzle koju je tri puta posjetio H. Renner i koji je ostavio sljedeći zapis:
“U toku dva desetljeća obišao sam tri puta sjeveroistočnu Bosnu i posjetio tri puta Donju Tuzlu, a svaki put pod potpuno promjenjenim prilikama. Prvi put tokom okupacije 1878., tada je to bio potpuno turski grad, kojem je eksploatacija soli pribavila izvjestan značaj: bilo je usljed toga dosta prometa, ali se on obavljao samo s tovarnim konjima. Stari ruševni kastel, konak i episkopska rezidencija su predstavljali najznačajnije tačke u gradu. Nakon toga vidio sam Tuzlu 1886. prilikom otvaranja željezničke linije od Doboja do Siminhana. Iz Tuzle je već tada nastao polumoderan grad, rudarstvo je već počelo da se razvija. Prilikom mog posljednjeg boravka našao sam industrijski i rudarski centar neočekivanog opsega, po čemu se vrlo jasno raspoznavalo da Bosna kreće ogromnim koracima naprijed.” (H. Renner, Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, 67)
Jedan dio grada se ipak održao pod pritiskom modernizacije i uspio se očuvati – čaršija. Čaršija u austrougarskom periodu je bila vrlo živopisno mjesto. Sve što je bilo potrebno za život moglo se nabaviti na čaršiji. Osim trgovačke robe i rukotvorina, na čaršiji su se nabavljale i životne namirnice. Roba se obrađivala pred očima javnosti bilo na ulici ili u dućanima. Dućani su bili zatvoreni tri dana u sedmici: petkom-zbog muslimana, subotom iz poštovanja prema Židovima, nedjeljom-iz poštovanja prema kršćanima.
Uglavnom svaki grad je imao čaršiju. Ipak, najpoznatija je ona sarajevska. Jer Sarajevo je reprezent Bosne, njeno ogedalo. Svaka važnija bosanska cesta vodi ka Sarajevu, trgovačkom i političkom središtu.
Kako su doživjeli i opisali oni koji su se prvi put susreli sa Sarajevom vidi se iz riječi koje slijede:
“Obasjana suncem, pred našim nogama ležala je bosanska metropola, čijom dolinom, stiješnjenoj strmim planinama, teče osam puta premoštena Miljacka. Tek na zapadu teren se postepeno širi u ravnicu. Sarajevo je dugačko oko tri kilometra. U nemogućnosti širenja, kuće, bašće i naselja penju se po obroncima. Gledajući odavde, grad izgleda monumentalno. Smjeli smo se zakleti da broji sigurno oko sto hiljada stanovnika. Međutim saznali smo da ovdje živi tek 25 hiljada duša, od kojih su sedamdeset posto pripadnici muslimanske vjere. Dok sam posmatrao ovaj metež bezbrojnih kuća, bašći, zelenih ostrva, džamija, munara i mostova, pitao sam se jesam li ikad vidio ljepši i zanosniji prizor!? Bio sam na mnogim visokim planinama, plavim morima i drugim fascinantnim mjestima. Međutim, ovaj pogled na Sarajevo potpuno je zaokupirao moje misli i sve u poređenju s njim sada mi izgleda blijedo i manje vrijedno.” J. Nohavec, Im Fluge durch Neu Oesterreich, str.37.
Nakon okupacije grad je preživio značajne promjene. Zapadne ideje su doživjele značajan zamah. Ulice su dobile evropski izgled. Na mjestima gdje su nekad bile male zbijene kućice, poslije okupacije počinju se graditi zgrade, gostione, kafane od čvrstih materijala u evropskom stilu. Sarajevo je u vremenu Austrougarske uprave dobilo mnoge zgrade i građevine koje su samo doprinjele da se o gradu govori u Evropskim centrima. Sa gradom se počelo mijenjati i stanovništvo. Pa su se tako na ulicama Sarajeva pored stare narodne nošnje mogla vidjeti i francuska odijela, a iz mnoštva turbana znao je izronit i šešir trgovca ili činovnika. Pored žene sa feredžom hodale su i dame odjevene po everopskoj modi, sa šeširom ukrašenim perima. Kada su se prve ovako odjevene žene pojavile u Sarajevu izazvale su opću sablazan, pa i osudu stanovništva. S vremenom su one postale jedno od lica grada, toliko uobičajeno da se ni djeca više nisu obazirala pažnju na njih. Mnogi je stranac iz radoznalosti i doživljaja stavljao fes na glavu. Sarajevo je oduvijek bilo grad raznolikosti. (A. Strausz, „Bosna. Zemlja i ljudi. Historijski, etnografski i geografski prikaz”, 359.)
Ovdje ćemo opisati jedan drugi aspekt Sarajeva koji je ostao nepromjenjen i poslije okupacije. A koji je ujedno i najinteresantniji. Čaršiju. To mistićno mjesto posebno je bilo zanimljivo strancima koji su dolazili u Bosni i Hercegovini.
Život na čaršiji je prema opisu Adolfa Strausza izgledao ovako:
“Ujutro svi kreću u čaršiju; neki da prodaju, neki da kupe, neki da posjete prijatelje i druže se, neki jednostavno da prohodaju. Mala društva šutke sjede u dućanima, pomičući svoje turbane tek da bi srknuli gorku kahvu ili prinjeli čibuk ustima. Svakog dana oni se ovako druže i odmaraju oči i duše na uvijek istom prizoru čaršije, koja opet uvijek iznova pruža nove i nepoznate draži. Ovdje ćete naći i potpuno bosanske kafane u kojima nema ni traga evropskim utjecajima. One su po cijeli dan prepune gostiju, a stalni gosti okupiraju i prostor pred kafanom. Oni kahvu uglavnom ispijaju na kredit. Vrlo je interesantno vidjeti sve te silne račune ispisane kredom po zidovima. Ipak, najveća draž čaršije upravo je živahnost koja bruji sokacima. Muslimani, kršćani i Jevreji nude u dućanima svoju robu, zanatlije bez žurbe stvaraj u svoje proizvode, kazandžije svojim čekićima tako snažno lupkaju i udaraju da prolaznik zagluši, vješti nosači na glavama nose ogromne tepsije sa hranom i drugom robom koju nude prolaznicima, a slijepac melanholičnim glasom pjeva o narodnim junacima, ljubavi, mladost, borbi, sreći i tuzi. Njegov glas je jednoličan i otegnut, pa stranac koji ne razumije jezik nikad ne bi mogao pogoditi o čemu pjeva. U ruci onog uličnog slijepog pjevača nalazi se instrument sa jednom jedinom žicom, kojim on svoju pjesmu prati. Malo ko obraća pažnju na njega i sluša riječi pjesama. Tek jedno dijete stoji pored njega i pažljivo sluša velike riječi koje slijepac pjeva iz dubine svoje duše, pokušavajući taknuti srca prolaznika. Ovaj šareni, veseli i bučni život toliko vas ponese da potpuno zaboravite na neravnu kaldrmu punu rupa pod vašim nogama. Jer šetnja čaršijom prava je pustolovina, koja se sastoji od probijanja kroz masu kupaca, šetača, šetača i uglednih begova na rasnim konjima, koje okružuju brojne sluge odgurajući ustranu prolaznike kako bi svome gazdi raskrčili put. Hajkači uzvikuju, konji njište, a zaptija sa fesovima na glavi nastoje napraviti neki red, iako im se po ponašanju vidi da im do reda baš i nije previše stalo. Na ulicama čaršije nalaze se brojne javne česme, kako bi vjernici brzo mogli obaviti obredna pranja prije molitve, a žedni se napiti. Kada mujezin sa džamije oglasi zalazak sunca i pozove na predvečernju molitvu, svi dućani se zatvore i u roku od samo nekoliko minuta čaršija sasvim opusti. Muslimani idu u džamiju, a kršćani i Jevreji svojim porodicama. Nikome na licu ne možete pročitati da li je zadovoljan poslom tog dana ili nije. Nevjerovatna ravnodušnost i pokornost sudbini je ono što možete čitati na njihovim licima. Takvo što možete sresti na Orijentu i nigdje više. Dućani zatvaraju kod zalaska sunca, a otvaraju oko devet sati izjutra. Moramo spomenuti da se na čaršiji slavi tri dana u sedmici. Muslimani slave u petak, Jevreji u subotu, a kršćani u nedjelju. Svaka konfesija duboko poštuje svoju religiju. Ništa manje ne poštuju ni religije svojih komšija. Naime, toliko paze da ne poremete osjećanja drugih da se u ova tri dana čak i trgovina svede na nužni minimum. Sarajevo ima dva specifična bazara. Prvi je Bezistan u ulici Franza Josepha, a drugi je smješten i jednoj kamenoj građevini na vrhu čaršije. Bezistan je dugačka nadsvođena hala uz čije su zidove smješteni mali dućani, skoro kabine. Ovdje su samo ugledni trgovci koji su kadri vakufu platitli visinu zakupa. Trgovac u Bezistanu nije isti kao drugi trgovci. Trgovati u Bezistanu stvar je prestiža. Bezistan je do pola ukopan u zemlju, pa ljeti posjetioci ovdje svraćaju ne samo da bi kupili nego i da bi se rashladili. U dućanima možete naći mnoštvo vrijedne i neobične robe, među kojom i austrougarske proizvode, koji su ovdje na cijeni, pa su stoga i skuplje od domaćih, možete kupiti. Na sve strane vrvi od robe; čibuci od jasminovog ili trešnjinog drveta optočeni zlatom, ćilimi, feredže, srebrene i posrebrene sitnice itd. Ponos Bosne su njihove nacionalne kape, predmeti od jantara i service za kahvu sa prefinjenim duborezom. Ulazak u Bezistan donekle podsjeća na naše tržnice na kojima se u nepregledno šarenilo stopi stara i nova, jeftina i skupa roba. Ukoliko trgovac mirno sjedi, puši i bez nestrpljivosti čeka mušteriju on je zasigurno Bošnjak. Uvjeren sam da je njegov dnevni pazar daleko manji od onog koji zarade agilni i napadni jevrejski i kršćanski trgovci. Oni najbolje mušterije salijeću na ulici i uvlače ih u svoje radnje pred nosom svojih kolega muslimana. To muslimana nimalo ne nervira. Navikao je na to. Osim toga on čvrsto vjeruje da će zaraditi tačno onoliko koliko mu je suđeno, trudio se ili ne.”
Sa austrougarskom okupacijom po Bosni i Hercegovini su se počeli graditi moderni dućani po evropskom uzoru, tako da je čaršija već u tom vremenu polahko počela nestajati i prilagođavati se evropskim zahtjevima. Pored dućana na čaršiji se mogle su se naći i brijačnice, kahvane, kuhinje, slastičarne i dr. Osim dućana po evropskom uzusu u Bosni i Hercegovini se dolaskom Austro-Ugarske počinju graditi i zgrade koje su služile administraciji, hoteli, kasine i dr.
Evo kako je Anton Radić na svom putu po Bosni i Hercegovini 1899. godine opisao čaršiju i dao dobru karakteristiku tradicionalnog života na čaršiji:
“Rano ujutro 22. jula pošao sam na sarajevsku Čaršiju. Proboravivši tu oko tri sata bilo mi je tek sada jasno: što je čaršija u narodnim pjesmama, jer sam vidio što je čaršija u životu ovog naroda. Čaršiju ima svako veće mjesto. I sarajevska je upravo takova kakova je fojnička, visočka, kreševska ili koja druga. Malo bi kazao o čaršiji, tko bi kazao, da je to niz sprijeda otvorenih dašćara, u kojima zanatnici rade i proda ju svoju robu… Čaršija je samo živa u radni dan a što ima života u muhamedanskim većim mjestima u Bosni, to je na čaršiji. Čaršija je muhamedanskom zanatniku ne druga nego prva kuća; i da doma ne spava – jer mnogi na čaršiji i jedu- bila bi mu i jedina. Nijesam se mogao u mislima oteti pitanju: kako se je razvila ovakova čaršija, gdje su uzroci ovakvomu čaršijskom životu… Razgovarao sam s nekima koji čitav život ne prodaju ni za 10 novčića, a čitav dan sjede pred svojom dašćarom, piju kavu, puše i razgovaraju se. Otuda toliko mnoštvo trgovina i trgovaca. Razumije se da sve te trgovine ne nose gotovo nikakvoga dobitka, a mnoge nijesu bez gubitka. Zato i nije rijetkost da ovakav trgovac prodade ljetos jednu zemlju, nagodinu drugu, i tako podržaje trgovinu. Ja sam se divio onomu suverenomu nehaju kojim se tu trguje: pogađanja gotovo i nema… Pa ni oni, koji ne trguju samo, nego i rade, ne gladaju na svoj posao zabrinuto. To mi je bilo čudno, jer živjeti se mora.” (Z. Šehić, I. Tepić, Povijesni atlas Bosne i Hercegovine, 282.)
Preneseno sa: Glasnaroda.ba
