Redakcija Berislav Jurič
MIRJANA ILI ČVOR NA MOJOJ ZAKLETVI
Da je postojala kakva ispovjedaonica i da je postojao kakav komunistički svećenik koji ispovijeda pionire od grijeha nedavanja cijelog sebe pod plavu kapu i u crvenu maramu, otrčao bih ispovjediti svoj pionirski grijeh – ni sekunde nisam mislio na zakletvu koju sam dao. Moje riječi bile su tek govor pionira-robota u mojoj glavi, a ja sam bio hipnotiziran i lica boje marame koju je ona svezala.
O Mirjani su pričali svi. Berem jednom u životu. Ako nisu pričali, onda su svoje prve lekcije iz zbunjenog pražnjenja kesice pune puberteta odradili upravo na njoj.
Mirjanu su poznavali svi. O njoj se počelo učiti između lekcija o drugu Titu, bitkama, Ćopićevim pjesmama i svetim riječima zakletve kojom ćemo postati dobri drugovi. Mirjanu, predsjednicu pionira, glavnu drugaricu naših škola, upoznavalo se na zadnjim lekcijama. Ponosno bi ušla u razred i pričala o tome kako sada postajemo odgovorni i kako ćemo poštujući te riječi biti samo bolji.
Pod plavom kapom, ispod namještenih šiški, stajala su dva plava oka. Velika i svijetla, koja bi, kad bi Mirjana nešto pričala, redovito završavala negdje iznad naših glava. U početku smo to pripisivali zanesenošću i nadahnutošću govora o Titu, ali smo kasnije, na radost svih, shvatili kako je Mirjana imala jednu manu. Uvijek kad bi pričala pogled joj je letio u nebo.
Ispod nasmiješena lica, rumenila se marama. Fino svezana, brižno pomaknuta u stranu, kako bi večerima izvježbavan čvor bio svima na uvid. No, Mirjana je svojim grudima više mamila poglede i osmijehe nego naučenim čvorom. Nama početnicima, mamila je i crvenilo u lice i hihotanje jer smo, postajući pioniri, imali čast razgledati i poprsje drugarice pionirke iz osmog tri.
Slušajući o veličini onoga što ćemo napraviti pred roditeljima, nastavnicima, rodbinom, prvim čovjekom grada i partije, ali pod Njegovom slikom, zapravo smo dobivali lekciju svojih prvih, poput čokolade darežljivih gostiju, u bijelo uokvirenih grudi. A Mirjana, osim što je bila najbolja u matematici, srpskohrvatskom i biologiji, što je najbolje razumjela štivo Titovih staza revolucije i bila najbolja u svemu u čemu je trebalo biti najbolji, bila je i najnajprednija od svih drugarica u školi. Znali smo, neki u šali, neki ozbiljno, govoriti kako će možda i našim drugaricama iz razreda narasti takve grudi ako budu tako dobre pionirke kao Mirjana.
A Mirjana se nije imala sram onih djevojčica koje bi zbog neravnina na svojem tijelu nosile što ravniju odjeću. Priličilo joj je, a valjda je i sama tako mislila, da ako je u svemu najbolja, onda mora imati i najveće grudi. Problema sa zadirkivanjem nije imala, jer su je svi nastavnici voljeli, a nikome se nije dalo izlagati riziku da će nastavnik fizike ponovno iskazati svoju maštovitost kažnjavanja na njemu. Drugi su imali uvijek iste metode, a na najmanju žalbu Mirjane reagirali su. Drugaricu se ne smije ružno spominjati. Ona je bila za primjer. Nama, koji smo otkrili šeficu pionira, to je i bila.
Činilo se da ju je najmanje volio nastavnik likovnog. Valjda zato što je na izložbama njezin rad bio nekako najgori.
Sve naše priče i uzbuđenja oko prijema u pionire i svečane zakletve, prekinulo je Mirjanino prvo pojavljivanje pred razredom. Nakon toga, koristila se svaka prilika da se nekako spomene. Netko je znao nekoga tko zna Mirjaninog susjeda koji s njom ide u razred. Dolazila bi kod njega, pomagala mu oko zadaće. Kažu da se nagledao svega. Kažu i da ju je viđao, buljeći pošteno susjedski sa svojeg prozora u njezin, kako se bez maice šeće sobom. Ja nisam vjerovao. Vjerovao sam da je buljio, jer svi smo buljili u svojim snovima u njezin prozor. Bez zavjesa. Da je vidio išta, to nisam vjerovao.
Dok su drugi slušali o Mirjaninim šetnjama bez maice, ja sam zamišljao da mi na svečanoj zakletvi veže maramu. Da mi sveže čvor onakav kakav je na njezinim grudima. I valjda sam dovoljno jako želio, da se ostvarilo. Valjda zato što bi moje željenje uvijek nešto prekinulo, želja se ostvarila iz drugog puta.
Nakon dojave da je sve spremno i da je kino-sala puna roditelja, da je došao drug predsjednik i da će sve biti dobro, poredali smo se po bini. Svi smo znali pored koga stojimo, oni inteligentniji i gdje. Neki su zadnji put čitali strofe koje se ne smiju zaboraviti i ponavljali riječi na kojima se uvijek zapetljaju. Dok je netko iza mene ponavljao ‘antifašistički’, došla je Mirjana, stala ispred nas, pogledala iznad naših glava i prstom pred ustima pokazala da šutimo. Pomislio bi netko da je rekla velikom Maršalovom liku iznad nas, između slova od stiropora natopljenog našim temperama, da se stiša.
Onda je stala na kredom označeno mjesto, kimnula glavom čiki u plavom mantilu, koji je ‘upravljao’ zastorom i pred nama se ukazala gomila nepoznatih ljudi. Nitko nije vidio ni mamu ni tatu iako su žene mahale, neka svojom, a neka rukom izbezumljenog djeteta u krilu. Otpjevali smo himnu uz mahanje nastavnice glazbenog, koja nije mahala onako kako je mahala na vježbama. Zamahnula bi na početku i onda kad bi netko svojim kreštanjem ugrozio sve Slavene. Sad je mahala kao da svi kreštimo.
Mirjana je potom stala pred mikrofon, podigla pogled iznad glava u publici, i počela govor prozorčiću odakle je izlazio film kad je kino radilo.
Bilo je pljeska, bilo je suza, bljeskanja bliceva i plača izbezumljenog djeteta. Netko je iz trećeg reda morao piškiti, a onda je došlo vrijeme kapica i marama iz netom otpjevane pjesme.
Trala-la-la-laa je nastavilo treštati iz poderanih zvučnika kad su se starije drugarice, predvođene Mirjanom rasporedile za svečano pokrivanje glave i vezanje marama. Netko pored gurao me ushićeno laktom, a ja sam gledao hoće li Mirjana odabrati moj red. Vjerovao sam da će ona biti u prvom redu, jer joj kao glavnoj nije priličilo da se provlači među dječurliju. Tako je i bilo. Ja, onako sitan, smješten na kraj prvog reda namještao sam ramena kako bi što bolje pala marama na njih i teškom mukom gutao pljuvačku da Mirjana ne vidi kako sam nervozan.
Ramena su mi pala kad sam vidio da Mirjana samo stavlja kape na glave budućih pionira. Marame je vezala Ona Što Je Uvijek S Mirjanom. Visoka i mršava. Ona, koja je slala nastavničke kazne po učionicama kad bi čula svoj nadimak iz nečijih usta.
Metla mi je prišla, prebacila maramu preko leđa i trenutak vezanja mog čvora pretvorila u najružniju svečanost na svijetu. No, sve ružno otjerala je Mirjana, koja je na trenutak zapela s kapom na povećoj glavi onog uzbuđenog pored mene.
Nasmješila mi se, stavila mi kapu i kad je krenula da mi pogladi i maramu, uzela je čvor, okrenula se prema Metli i, pogledavši ju ravno u oči rekla: Glupačo, kako si to svezala?!
Razvezala je bezvoljni pokušaj pionirskog čvora i vezala moju crevnu maramu. Kako je vezala čvor, koji dugo nisam dao razvezati, pa sam i kad sam prerastao ‘okvir’ maramu navlačio preko glave, nisam vidio.
Sve ono pod pionirskom kapom bilo je usredotočeno na grudi pionirke Mirjane. Njezin susjed koji je imao čast buljiti u njezine prozore, nikada nije buljio ovako kao ja. Bez zavjesa, samo dah udaljene od mene, umotane u bijelo, kao čokolada, disale su najveće grudi naših škola. U mojim grudima, koje je stiskao teret Mirjaninog čvora, rastao je ponos jer sam i kapu i maramu dobio od nje. Pod mojom kapom stao je svijet između Mirjaninih grudi.
Omamljen, riječi zakletve sam govorio valjda najtiše od svih. Dok su se drugi propinjali na prste da budu što glasniji, ja sam se htio skriti i sakriti trenutak u kojem me Mirjana okrunila u pionira.
Kasnije, svi su prepričavali svečanost. Ja sam tu i tamo rekao kako je meni Mirjana stavila kapu, ali i svezala maramu. Ali svi su se na moje hvale pravili gluhi. Pričalo se samo o zakletvi, tko je kako glasno pričao i bolje se zakleo. Ja tu nisam imao što reći. Časna pionirska kod mene baš i nije važila. Nekad sam ju zlouporabio, a ako bih stvarno nešto lagao, pa dao časnu pionirsku, moju savjest tješilo je to što se ja te zakletve uopće ne sjećam.
U to vrijeme, došao je do nas jeftini časopis, s ponekom nagom damom. Valjda su se, nakon pionirskih knjižica, naše ruke odvažile listati u razredu i takve lekcije. Neke dame prepoznavali smo s prozora kamiona, ali sve su nam bile dokaz kako ima i većih.
Mirjana je polako padala u zaborav. Ja bih je se sjećao svaki put kad bih nekome od gostiju morao pozirati s kapicom i maramom. Kasnije bi ju netko spomenuo, netko bi ju vidio, netko pričao s njom. Nismo trebali pitati. Znali smo da je napario oči, jer se Mirjana nije riješila toga da kad priča s nekim gleda iznad glave. Baš kao što je onda gledala Tita i držala govor prozorčiću iz kojeg je izlazio film kad je kino radilo.
Berislav Jurič rođen je 1980. godine u Tomislavgradu. Živi i radi u Mostaru. Piše poeziju i prozu. Dobitnik je prve nagrade za ciklus pjesama Šimićevih susreta 1998. i 2006. godine. Nagrađen je i za najbolji tekst objavljen u studentskom listu Sveučilišta u Mostaru Opomena (priča Ruke).
Bio osnivač i urednik gimnazijskog časopisa Marul, urednik u studentskom listu Opomena te novinar mostarskog Dnevnog lista, portala Pincom.info, Monet.ba.
Danas radi kao novinar i urednik Internet portala Bitno.ba.
Objavljivao u Našim ognjištima, Albumu, Osvitu, Opomeni, Liparu (Srbija), Motrištima, Mogućnostima, na Internetu te u dvojezičnom hrvatsko-slovenskom zborniku. Bio uvršten kao autor pjesme tjedna Jutra poezije (Zagreb).
