Redakcija Besim Agić
ŠUĆURAGA I VALIJA
Stiže valija u nahiju Trgovište sa pratnjom od dvanest nefera. Prihvati ga i dočeka u svojoj kući kajmekam Trgovišta Nedžibeg Hankušić sa ajanima varoši. Agalari varoši iako su zazirali od sultanovih izaslanika, jer su oni uvijek nešto tražili, prijetili ili hapsili, a sa nekim dobrom slabo su kad došli, dođoše na muhabet kod Nadžibega i da čuju kakav haber valija donosi iz Stambola. Glave bratstava Trgovišta, mudri i učeni ljudi slušali su muhabet valije koji je govorio bošnjačkim jezikom, jer porijeklo mu bijaše bosansko. Poslije uvodnog razgovotra, valija, pored ostalog, reče:
“Osmanska carevina je zapala u veliku krizu. Čitav hrišćanski svijet udružio se protiv nje, da bi je slomio i uništio. Reforme koje sultan sprovodi nailaze na veliki otpor. Veliki je broj aga, begova, paša, vezira i ajanskih porodica po čitavom carstvu protiv sultana i reformi, a samim tim i protivu svog vatana. Tako se i nahija Trgovište podijelila, nastavlja valija, na one koji su za sultana na čelu sa Ganićima i pećkim pašom i one što su i dalje protiv sultana iako su poraženi. Štete su velike učinjene, milet se i ovdje podijelio. Umjesto jedne varoši, jedne čaršije i jednog džemata, kasaba Trgovište se podijelila na Klimente i Kuče, dvije čaršije i dvije džamije. U carsku haznu ništa ne dolazi, a sa velikom mukom je i ranije dolazilo od Trgovišta. To porta neće više tolerisati.”
Samo što valija svoju uvodnu besjedu završi, riječ uze komandant mjesta Trgovišta – Šućur-aga Agić:
“Vidimo, velikodostojniče, da ste dosta dobro upoznati sa dešavanjima u ovoj našoj maloj kasabi, koja jedva tavori i nemoćna je sebe prehraniti, a kamoli sultansku haznu napuniti. I mi trgujući po nešto vidimo i saznamo. Bolesnika na postelji Bosfora ni jedan hećim ne može izvidati, naročito ako se zna da je sav hrišanski svijet ljuto kidisao na njega da ga dopravi. Što se tiče kasabe, tačno je da smo podijeljeni kako to rekoste, ali nas vrlo često dušmani ujedine tako da se ta podjela ne vidi. Davala je Porta olakšice Bošnjacima i kaurima na svojem ogromnom carstvu a nama nikako da pomogne, da nam bar malo olakša namete. Naša jedina blagodat je ta stoka, od nje i sa njom živimo u ovim planinskim visinama i na ovoj divljoj i kiseloj zemlji, koju moramo stalno hraniti đubrivom, da bi je pitomijom učinili. Sijemo krompir, a beremo džanarike, divlje kruške i šipurak, moj valijo. Divlje podneblje, oštre, duge i hladne zime, divlja zemlja divalj narod rađa. Ko je bio pametan on je davno otšao tražeći bolje mjesto, pitomiju i ljepšu klimu i veću sigurnost za svoje potomstvo. Ovdje na ovoj vjetrometini samo mahnit ostaje i on straha ne poznaje, zalud dolazite da nas plašite.”
Mnogima u mejdan odaji nije se dopala ovako otvorena priča Šućur-age, iako su mu davali za pravo sve što je kazao. Sa strepnjom su ispd očiju merkali musafira očekujući njegovu reakciju. Nedžibeg Hankušić, kajmekam, prvak Trgovišta i domaćin, pokušao je ublažiti oštricu Šućur-agina muhabeta govoreći kako je ovdje narod plahovit, bistar i promućuran, kao i da je iskrenost njihova vrlina i mahana, te da ne znaju niti umiju da kriju svoja osećanja i da je sve rečeno u stvari istina.
“Najtužnije je, nastavi Nedžibeg priču, od svega što su nas muhadžeri pritisnuli, kako oni iz Bosne i Hercegovine, tako i ovi iz Crne Gore. Sa nimetom, dertom i muhabetom smo dosta otanjili, a sa živcima popustili slušajući grozne priče i dešavanja naših musafira.”
“Osmanlije nas ostavljaju na nečare, ponovo se javi Šućur-aga sa još većom gorčinom, poklanjaju zemlju, kuće i narod din-dušmanima a kod njih merhameta daće Bog. Ubijaju, pljačkaju, pale, krste i uništavaju sve živo. Ni mrtve rahat ne ostavljaju – uništavaju nišane i mezaristane. Ne znamo šta će sjutra sa nama biti, šta ćemo i kuda ćemo.”
“Mnogo oštar jezik imaš aga. Mora da te je puno koštao, dobro si i glavu sačuvao do sada. Hvala ti na ovakvom ićramu. Šućur-aga Agiću, ime ću ti dobro zapamtiti! Jemin ti Bogu činim dok budem živ, gledaću da ti pomognem da ostaneš bez onoga što imaš.”
“Kada ti je izun putovati poštovani valijo, htio bi udariti muhur na ovu tvoju zakletvu, da Trgovište i Šućur-agu do mezara ne zaboraviš – odgovori mu Šućur-aga i diže se sa mindera. “Ej dovale” – pozdravi prisutne i ode.
Šućur-aga saznade da sjutra oko podne valija napušta Trgovište. Sačeka ga nešto niže od kuće kajmakama sa svojom pratnjom, uhvati valijinog konja za dizgine i viknu mu:
“Silazi sa konja carski hizmećaru!”
Na to uzviknu valija: “Šta radiš, jazuk ti bilo?”
“Radim ono što sam ti sinoć obećao” – odgovori Šućur-aga i svali ga sa konja.
Pratnja valije se uskomeša, konji se uznemiriše pod njima, a narod koji se tu stvori diže dževu, dobacujući razne komentare.
– Mir!” – viknu Šućur-aga askeru na turskom i kaza da ne pokušavaju ništa jer su opkoljeni sa njegovim ljudima i mještanima i da valiji neće faliti dlaka sa glave, samo su ostali ne namireni računi od sinoćnog muhabeta, pa naredi valiji: “Penji se na konja, ali nasatice!”
Valija uplašen i zbunjen posluša, a Šućuraga dade dizgine jednom od momaka i nastavi da ide pored valije sve do mosta na Zelenima, a sve uz smijeh i dobacivanje mase naroda, koja se uz put uvećavala. Valija prestravljen, ponižen, obrukan i blijed ni riječ nije progovarao, samo je pognute glave gledao u rep svoga konja. Pratnja njegova je, takođe, mirna bila. Po neki iz pratnje bi se krišom nasmijali ovom cirkusu. Kod Zelenskog mosta Šućur-aga dade znak da stanu, diže obe ruke da se narod umiri pa reče:
“Čuj me sad, carski hizmećaru, ovo je obećani muhur na onu tvoju prijetnju od sinoć, da me ne bi zaboravio. Poselami sve po Stambolu, naročito one koji misle da mogu nekoga uplašti. Znajte dobro da Rožaje straha ne poznaje.”
Ovaj događaj se desio krajem 1911. godine.
Veliki broj porodica iz Rožaja, odselio je u Tursku 1933. godine. Sa njima je bilo i nekoliko familija iz bratstva Agića. Dok su čekali gdje će ih turske vlasti smjestiti i nastaniti, boravili su u izbjegličkom logoru. Jednog jutra stiž na konju mlad i viđen turski oficir i ljutito upita prisute na bošnjačkom jeziku:
,,Imali ko iz Trgovišta da je došao?”
“ Ima dosta porodica iz Trgovišta” – odgovori mu neko sa strepnjom. A on će opeti:
“Ima li od Agića da je neko došao?”
“Ima nekoliko porodica” – odgovori isti čovjek što mu je prije odgovorio.
“Dali je Šućur-aga došao sa njima?” – obrati se oficir istom čovjeku.
“Nije efendija, – reče mu upitani, – Šućuraga je umro 1924. godine. Došli su mu samo sinovci.”
“Oni mi nisu babu dužni ostali” – reče bijesno, okrenu konja i ode.
Jedan od očevidaca ovog događaja bio je Sabro Kurtagić. Kad se vratio iz Turske, često je o tome pričao.
