Boris Milošević
ŽALIM VODU
Žalim ljude. Žalim vjetar. Žalim kišu.
Žalim sve pjesnike na ovom svijetu što tužne pjesme pišu.
Žalim mali sparušeni cvijet koji ne može više da raste.
Žalim napuštene pse. Žalim zgažene mrave. Žalim povrijeđene laste.
Žalim čak i vodu, jer nema ruke, noge i onu pravu slobodu.
Ljudi je toče, piju i prosipaju,
a sunčevi zraci je peku I polako upijaju.
Žalim je jer ne može odletjeti i politi onog koji umire na suncu!
Žalim je jer ne može napiti žednu životinju.
Žalim je i sve to mi stvara bol u mom srcu!
LJUDI SU KRIVI ZA SVE
Ljudi su fino oblikovane figure ispunjene mesom.
Ljudi svoj život žive sa nervozom i stresom.
Nikada ne ukapiraju da im novac sreću kvari,
A svoju djecu vaspitavaju tučom dok su još mali.
A djeca k’o djeca, nevina i čista,
A njihovo odrastanje je kao pad osušenog lista.
Vole svoje majke koje na njih viču i koje ih tuku,
Dok otac govori kako moraju iz tuče izvući pouku.
Ljudi ne mare za posječene šume, zagađene rijeke, za izgladnjele pse!
Zato kažem LJUDI SU KRIVI ZA SVE!
Egzistencija zauzima u njihovim bijednim životima početno mjesto,
A staru bolesnu majku i oca, crkvu i džamiju ne posjećuju često!
Izgubili su pojam šta je to vjera, ali ipak vjeruju u novac i,
Novcem prave ljudska, krvlju umazana djela.
Teže ka moći, bježe od poštenja i bijede,
A dlake na njihovim glavama u četrdesetoj godini već počinju da sijede.
Polako im nestaju sva osjećanja, a zauzimaju to mjesto smisao za lažna obećanja.
Lažu, piju i krivo se kunu, a djeca njihova ne shvataju poruku!
Poruka je čista kao suza, zdrava kao cvjet,
Zato govorim poruku: LJUDI SU KRIVI ZA SVE!