Sjećanja na Stari most: Mišo Marić

Mišo Marić

BIO JEDNOM JEDAN MOST

U utorak 9. novembra 1993. zadesio me smrtni slučaj u porodici. Do kasno u noć zvonio je telefon. Sa izrazima saučešća javljali su se prijatelji i znanci iz daleka. Sutradan su, po novinama, osvanule osmrtnice sa fotografijom. Na toj fotografiji, uprkos bremenu godina, djelovaše mladoliko i dobrodržeće. Još mu nije bilo vrijeme umirati. Kad odlaze oni koje volimo, uvijek je prerano, a kad umru naprasno, neprirodno, bol zajeca dublje, žešće i trajnije.

Nad zelenim, kao ždrijebe nestašnim, a kao život vječnim vodama, u dubokoj starosti, mučki i sramotno izmasakriran je najuvaženiji i najvremešniji Mostarac. Na mjestu gdje se rodio i proživio 427 dostojanstvenih i vitkih godina, ljubujući sa rijekom, i drugujući sa ljudima. Prvo ga lani, s ljetom, ranili neplivači s lijeve obale, a dokusurili, isto tako, neplivači, s desne strane. Svirači gusli i pjevači gangi, svijet mračan, žao i nesviknut niti mostovima, niti rijekama, niti gradovima, od kojih je uvijek zazirao, a kad se steknu uslovi pljačkao i potom rušio i palio, ne bi li zatro trag.

Nikad se Pariz po Ajfelovom tornju zaljubljenom u nebo, niti Rim po kupolama Crkve Svetog Petra na koje nebo prilegne da se odmori, niti London po Big Benu koji otkucava koliko nam je vremena ostalo i upozorava na prolaznost, niti se ijedan grad poistovjećivao i prepoznavao po nekoj ljudskoj građevini kao Mostar po mostu kojeg su odnekud zvali Stari. A ponašao se mladalačkije i djelovao svježije od svih ostalih mostova Mostara. Po srodstvu im bijaše brat, a po godinama im je mogao biti čukun – čukun djed. Svu su mlađu braću smakli prije njega, na kućnom pragu, pred očima onih, koji su ga najviše voljeli. Ispratio ih je sa tugom, velika je pravda, a mala utjeha što počivaju zajedno u vodama Neretve. Tako će zauvijek ostati u zagrljaju jedine koju su kroz život voljeli. Mostovi su najvjerniji ljubavnici pod beskrajnom kapom nebeskom.

Mostovi se, inače, grade kako čovjek ne bi morao naokolo. Da prepriječi, da mu je bliže tamo gdje mu se hoće. S mostovima, obale se rukuju i orođuju. Mostovi su okamenjene duše pomrlih duga, nad vodama. Ni jedna građevina, što je čovjek s pameću i dušom smisli nema toliko duše kao most. I nijedna, čovjeku i zavičaju nije tako privržena kao most. Mostovi od svih građevina nose najviše ljudskog u sebi. Most je najbliži čovjekov rođak. A opet, ne bi mosta sličnom ovom mostarskom, pogubljenom. Mostovi su i počesto nalik jedan drugom. A ovaj bi nalik samo sebi ili mjesečevom luku što se ogleda u vodama Neretve, dok je noć tiha, a mjesečina blaga. Svi mostovi krvavim betonskim ili željeznim korijenima, pričvršćuju se za obale i rastu iz njih. Samo je Stari most u Mostaru niknuo i vjekovao u dvostihu:

Ovaj je Most sagrađen kao luk duge.
Ima li mu slična u svijetu, Bože moj?

Tako je upisano na prvom kamenu položenom u temelje 1557. god. Donio je taj most, u glavi i u srcu, Hajrudin neimar, mostograditelj po struci, a pjesnik po duši. Nosio ga je još iz rodne Persije. Prevalio je sa njim besputna kopna i bezdana mora, nažuljio noge na planinama, okvasio po rijekama. A tek je tu, između stjenovitih obronaka brda Hum i planine Velež, nad plahovitom i tajnovitom vodom kakvu nikada prije nije vidio, odlučio da san sazda. Zato most nije samo klesana krečnjaka, tenelije, raspjevan nad Neretvom. Više pjesma nego most.

Veče prije nego što će se most osloboditi skela i svečano uručiti građanima, te 1566. god. graditelj Hajrudin krišom, i nepovratno odlazi iz grada. Most nikada neće vidjeti. Da li se preplašio susreta sa sopstvenom ljepotom, ili iz straha da se njegov previsoko i previtko okamenjen san ne surva u rijeku, ili je pak bio ljubomoran na djelo koje će ga nadživjeti, ne zna se. Svi oni koji su most kasnije viđali ostajali su začuđeni i zadivljeni pred njegovom čarolijom. Pjesnici ga pjevali, pripovjedači pripovijedali, slikari slikali, a običan narod, ko običan narod, hodao preko njega. Prvi pisani zapis o mostu ostavio je hodoljubac i putopisac, Evlija Čelebija. Veli:

Eto, neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rob Božiji, Evlija, vidio i prešao šesnaest carevina, ali tako visokog mosta nisam vidio. On je prebačen sa jedne na drugu stijenu koje se dižu u nebo.

Divit će mu se i putnici namjernici kroz vijekove. U prošlom, putopisci, Bozur i Somet, a vijek prije njih, na putu za Istok, zastaće pred mostom Francuz Pule i zapisati:

Njegova je konstrukcija smjelija i šira od mosta Rialto u Veneciji, iako most u Veneciji smatraju pravim čudom.

Piscu ovih redova, iz antologije mostovlja, ta dva leže na duši, a nobelovac Ivo Andrić zamočiće pero u kao mastilo tamne vode noćne Neretve i literarno mu se pokloniti.

Oko Mosta okuplja se narod i narasta grad. Most je mlađi od svog grada. Pod imenom Mostar, grad se prvi put pominje 1. juna 1474. godine na sjednici Vijeća umoljenih Dubrovačke Republike, gdje se raspravlja kako darovati mostarskog subašu, Skendera. Ne zna se kako su Dubrovčani darivali subašu, ali se zna da je grad dobio ime po čuvarima prvog mosta, drvenog, mostarima. Ne zna se tačno ime koje je Hajrudinov most nosio u mladosti, ali se tačno zna da se star nije rodio.

Kroz istoriju, most je bio velika matura mostarskih mladića na kojem se polagao ispit zrelosti. Dječaci, kojima se uvijek žuri da odrastu, otiskivali bi se sa luka mosta prema vodi. Nakon tri-četiri sekunde strmoglava, opasna leta, isplivali bi na obale, kao odrasli. A skakale su sa mosta, bježeći od života i nesretnih ljubavi, Mostarke mlade, naivne i prelijepe. U zimu su, s juga, od Dubrovnika i Makarske, stizali galebovi. Kružili bi okolo i ispod mosta, a sirotinjska djeca dijelila su im hljeb. Nemirni galebovi nad vodom, kao da se obale grudvaju. Odlazili bi kada počne behar. Ako su galebovi pod tim mostom sjevernim, pronalazili jug, onda je Stari most u Mostaru bio najjužniji most Evrope. Biološkim busolama galebova vjerujem više nego svim kartopiscima, koji su Mostar po mapama, ucrtavali sjevernije od Dubrovnika i Makarske.

Eto, toga mosta više nema. Ubijen nad vodom, preživio u ljudima. I šta sada činiti? Niti mi se pisalo, niti ove redove treba isčitavati “IN MEMORIAM”. Mada su Mostarci znali reći: “Ne daj Bože, da se ovom mostu šta dogodi. Izgradili bi još ljepši i stariji”. Tako lijep i tako star most, nikada više ne možemo napraviti. Ali možemo i moramo, kad se ludilo stiša, luđacima navuci odgovarajuće košulje skrojene od nacionalističkih zastava, a stvarnim vlasnicima Mostara, građanima, vratiti zlatne kljućeve, Mostu podići spomenik. Spomenik koji će svojom dobrotom, vitkošću i dostojanstvom biti potpuno nalik onom kome se podiže. Ozidati ga od bijela tesana kamena zvanog tenelija, kao sonet nad vodom. Starom mostu kao znak ljubavi, zahvalnosti i vječnog sjećanja, a ljudima i neljudima kao opomenu, valja podići mlad most. Da ga probuđena svijest čovječanstva čuva dok odraste, ojača, ali i kroz čitav život kasniji. Pa i kad ostari. Naročito kad ostari. Tako će vjerujem i biti najpravednije.

adresirano:
SVIM MRTVIM I PREŽIVJELIM MOSTARCIMA UZIDANIM U NJEGOVE TEMELJE, SVIM PRIJATELJIMA MOSTARA I PRIJATELJIMA MOSTOVA KOJI ME ZNAJU ČUTI.

U POSMRTNU PRAZNINU NAD NERETVOM,
GDJE JE BIO JEDAN MOST