Redakcija Dr Predrag Matvejević
MOST
Nisam vjerovao da će se itko usuditi srušiti Stari most u mome rodnome gradu. Putovao sam posljednjih mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: 6 mostova je uništeno u Mostaru i oko njega, ali ipak nije ovaj stari. Činilo se da će, unatoč barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao povijest. Povjerovao sam da će se, upravo na temelju vrijednosti i povijesti, naći neko rješenje i spasiti ono što se još može u Bosni i Hercegovini spasiti. Još jednom sam bio naivan.
Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto “stari”, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se “na starome”, kupali se “pod starim”, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu “sa starog”. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: “Zelenika”, nad kojom su rasli smokva i šipak, “Šuplja” pod kojom je opasni vrtlog (“kapak”), mali i veliki “Soko”, “Glavar” nalik molu u nekoj maloj luci, veliki “Duradžik” na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…
Tu smo živjeli odavno u slozi unatoč razlikama. Moji su prijatelji nosili katolička, pravoslavna i muslimanska imena: prepoznavali smo se više po osobinama, nego po imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili sa istočnih ili zapadnih strana, kad su im razlike bile važnije od sloge. Zvali smo ih u srdžbi “grmaljima” i “skutorima”. Kao da smo slutili šta će učiniti od našeg suživota. Za vrijeme prethodnog rata, Drugog svjetskog, u grad kroz koji su prolazile i harale vojske strane i domaće – Nijemci, ustaše, Talijani, četnici – uvukao se noću u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana, bili smo solidarni unatoč razlikama. Ponosili smo se time: povijest je potvrdila takve vrijednosti.
U povijesti barbarstva, najgore mjesto dobili su rušitelji gradova. Mostar su počeli rušiti “Srbi”, nastavili “Hrvati” – stavljam ih pod navodnike da ih razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se zajedno s nama stide. Bez obzira na to tko je “prvi počeo”, tko više a tko manje srušio ili ubio, jedna se krivica ne može opravdati drugom. Svatko će odgovarati za se, rušitelji Mostara kao i Vukovara, mučitelji Sarajeva.
Stari su most konačno srušili, nema više dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne. Nanijeli su time neizmjernu štetu samoj Hrvatskoj u času kad ju je svijet počeo bolje shvaćati, prihvaćati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedočili o srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjače, Odžaka ili Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje sličnih logora u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, na strašnom “heliodromu” kraj sama Mostara. Poštenje nacije očituje se, uz ostalo, u spremnosti da prizna zlodjela koja su u njezino ime počinjena. To je možda najviši stupanj nacionalnog osjećanja, istodobno najplemenitiji i najrizičniji.
Uz ratne zločine koje su počinile horde Karadžića i Mladića, spominju se već mjesecima ubojstva u Mostaru i Hercegovini, kao i osvete za njih u srednjoj Bosni. Mate Boban neće moći nikoga uvjeriti da je rušenje mosta nevažni, slučajni incident. On je nedavno napisao pisma predsjedniku Hrvatske, puna neukog i neukusnog laskanja, ističući da oni ostvaruju njegovu “viziju”. Nisam čuo predsjednikovu ogradu od takvih riječi, od rušitelja djela koje je uvršteno u baštinu vrijednosti i povijesti čovječanstva.
Pridružujem se hrvatskim intelektualcima koji su zatražili od predsjednika da razmisli o ostavci.
Pariz, 9. studenog 1993. god.
Na dan rušenja Starog mosta u Mostaru
(Feral Tribune, 16. XI 1993. god.)
