Redakcija Ivan Lovrenović
SAMOIZOPĆENJE IZ SVIJETA RAZUMA
Rušenje Starog mosta zločin planetarnog svetogrđa
Ako hrvatsko ime još išta znači, ako hrvatski ponos doista ima svoju duhovnu i povijesnu supstancu, onda se pred ljudima i pred Bogom može spasiti samo decidiranim i djelotvornim odricanjem od barbara, čiji su postupci utoliko gori, ukoliko se čine u ime hrvatstva i tzv. nacionalnog interesa. To odricanje mora biti vjerodostojno, potpuno suprotno od poražavajuće licemjernog osnivanja tzv. Odbora za obnovu, koje je popraćeno neukusnim i uvredljivim trijumfalizmom i egzaltacijom, uz proklamiranje “uzvišenog cilja” – da se obnovljeni most pokloni svomu, hrvatskom narodu.
Svaki prelazak preko Starog mosta u Mostaru imao je u sebi nešto od čuda: dok vam pod nogama promiče gipka zelena masa Neretve, osjećate da to što vas tako čvrsto i pouzdano drži u toj svijetloj nebeskoj praznini nije kamen, već čista misao u koju se kamen prometnuo, stvrdnuvši se pod rukom graditelja Hajrudina i njegovih majstora u vitki bijeli luk. Stojite u vrhu, u kruni mosta, pod vama zeleno protjecanje vode, nad vama plava beskonačnost mediteranskog neba, i svaki djelić tijela vam je najedanput prožet slatkom strepnjom od izravnog dodira sa vječnošću…
Da, ovaj most bio je sveto mjesto, hram bezimene, univerzalne religije, s nekim jednostavnim obredom bez riječi i bez gesta. Neposredno iskustvo svetosti. U njegovoj fantastičnoj pojavi, u nevjerojatnosti njegova lebdećeg postojanja, svih 427 godina izgledalo je kao da će ovaj čas nestati, jer je snoviđenje!
Smisao i duh Bosne
Po savršenom spoju nemogućnosti i čvrste ostvarenosti ovaj most bio je jedno od najvećih graditeljskih čuda Europe u 16. stoljeću. A u Bosni toga vremena bio je kruna, estetski vrhunac jedne izuzetne stvaralačke epohe, obilježene rascvatom svih oblika orijentalne kulture življenja, arhitekture, urbanizma. Iz istog vremena je i čuveni monumentalni most preko Drine u Višegradu, te brojni manji, ali ne manje smjeli, lijepi ičvrsti, na drugim rijekama i u drugim gradovima (Sarajevo, Žepa, Trebinje, Konjic, Blagaj, Livno…). U tom stoljeću cvali su bogati i lijepi gradovi: Sarajevo (uspoređivano s Damaskom i Bagdadom), Banja Luka, Mostar, Travnik, Jajce, Livno, Foča…
U njima pak nastaju i drugi raskošni oblici orijentalnog graditeljstva; veleljepne džamije, sahatkule, karavansaraji, bezistani, obiteljske kuće. Manje poznato, a neobično važno za povijest ove nesretne zemlje, da se u tim gradovima trajno njegovala tradicija knjige, čitanja, znanosti; sve do najnovijih vremena u tim kućama bile su sačuvane čitave stare obiteljske knjižnice i arhivi, te prelijepi proizvodi sakralne i profane kaligrafije na koži, tekstilu, pergamentu, metalu, drvetu, kamenu…
Orijentalna civilizacija i islamska religija jeste u Bosnu došla kao rezultat vojnog pokoravanja ove zemlje i njezina pripajanja Osmanskom Carstvu, čime je nasilno prekinuta linija razvoja zapadnjačke srednjovjekovne kraljevine Bosne. No, to nije posve ukinulo povijesnu tradiciju ove zemlje jos iz predosmanskih stoljeća, njezinu kulturnu i religijsku plurimorfnost. Iako u drugom planu i skromnijim oblicima, u Bosni i dalje živi katolička (hrvatska) vjerska i narodna zajednica, sa svojim zapadno- evropskim oblicima kulture, s turskim osvajanjima sve se više širi pravoslavna (srpska) s bizantskim, a nakon egzodusa iz Španjolske i Portugala krajem 15. stoljeća Židovi Sefardi donose u bosanske gradove pitoreskni elemenat židovsko-španjolske kulture i jezika. To je povijesni i svakodnevni ambijent u kojemu je, dakle, stvoren mostarski Stari most. U kojemu je stvoren, i koji je i sam dalje stvarao i oblikovao.
U slici i u smislu Staroga mosta zbijeni su smisao i duh cijele Bosne. Suština mosta jeste: susret i spajanje, suprotnost razilaženju i rastavljanju. Zato je fatum toga mosta i te zemlje – jedan fatum. Kao i most, ova zemlja bila je zasnovana na susretanju i spajanju, a djeljiva samo uz krajnje nasilje i brutalnost.
Barbarski soj
Od prvog dana rata u Bosni i Hercegovini Srbi Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića pokazivali su da to veoma dobro znaju. Oni su, naime, đavolskom dosljednošću i sistematičnošću stali primjenjivati nezamislivo nasilje i brutalnost, jednako u ubijanju stotina tisuća bosanskih ljudi, kao i u bjesomučnom razaranju svih svjedočanstava i oblika bosanske kulture i konvencije. Nijedna džamija, kao i nijedna katolička crkva ili samostan, koji su se našli na dometu srpskih topova ili njihova eksploziva – nisu ostali čitavi.
Zgranuo sam se, recimo, kako je svijet ostao nijem na činjenicu da je, prije nekoliko mjeseci, u Banjoj Luci (dakle u mirnom “srpskom” gradu!) naprosto razbijena, dignuta u zrak, sravnjena sa zemljom džamija Ferhadija, također iz 16. stoljeća! Taj je hram Božji bio pravi pandan bilo kojoj od najčuvenijih evropskih gotičkih crkava. Pokušajte, primjera radi, zamisliti – samo zamisliti! – mogućnost i prizor da iz čista mira, usred dana, u prahu i pepelu đavolske eksplozije nestane kölnska ili možda, chartreska katedrala!
Nakon Karadžićevih Srba, to su počeli pokazivati i oni hercegovački vandali što su pod vodstvom Mate Bobana i pod samozvanom formom “Herceg-Bosne”, a uz bezrezervnu podršku oficijelnoga Zagreba, politički uzurpirali, i gotovo nepopravljivo osramotili ime Bosanskih Hrvata, a taj drevni bosanski narod gurnuli u međusobni pokolj sa Muslimanima, su-bastinicima zajedničke zemlje, i izložili nezamislivu stradanju, iskorijenjivanju, mržnji i nestanku.
Besmislenim i ružnim rušenjem Staroga mosta (kao i besprimjernim kinjenjem ljudi u “istočnom” Mostaru) pokazali su da pripadaju istom barbarskom soju kao i oni što su spalili sarajevsku Viječnicu (narodnu i sveučilišnu biblioteku!), srušili Ferhadiju u Banjoj Luci, uništili “mali Louvre” – franjevački samostan na Plehanu, a prije toga bombardirali Dubrovnik, Šibenik… Zato je dosta degutantno kada se danas, nakon rušenja Mostara, s hrvatske strane čuju iste one bijedne ograde koje su se sa srpske strane čule kada je stradavao Dubrovnik: “nisu nam dostupne informacije…”
Odricanje bez licemjerja
Ako hrvatsko ime još išta znači, ako hrvatski ponos ima svoju duhovnu i povijesnu supstancu, onda se pred ljudima i pred Bogom može spasiti jedino decidiranim i djelotvornim odricanjem od ovih barbara, čiji su postupci utoliko gori, ukoliko se čine u ime hrvatstva i tzv. nacionalnog interesa. Znam samo da to odricanje mora biti vjerodostojno, dakle potpuno suprotno od poražavajuće licemjernog upravo grotesknog osnivanja tzv. Odbora za obnovu, te njegova javnog predstavljanja, koje je popraćeno nekim neobjašnjivim a do neba neukusnim i uvredljivim trijumfalizmom i egzaltacijom, uz proklamiranje “uzvišenog cilja” – da se obnovljeni most pokloni svomu, hrvatskom narodu.
Jest, mnogi su već i među Muslimanima podlegli tomu užasnome nagonu destrukcije vlastite zemlje; svjedoci o tomu ubojstvo dvaju franjevaca u njihovom starom samostanu u Fojnici. Onaj tko ubija bosanskog fratra, kao da hoće ubiti i samu ideju Bosne! No, nije li upravo stoga posljednji čas za pitanje: što je, i kojim slijedom paklene spirale događaja, moglo dovesti do toga? I nije li to dokazom da se Bosna, osim đavolskom voljom, dijeliti nije smjela?
Samo najveća, samo najrjeđa, samo čistim duhom stvaranja taknuta djela ljudskih ruku postaju djelom planetarne riznice. Stari most u Mostaru bio je to. Bio je jedno od tako malobrojnih mjesta univerzalne ljepote i univerzalne svetosti. Tko ga je srušio, sam je sebe izopčio iz svijeta razuma i kulture, počinio je zločin planetarnog sakrilegija: Svijet bez Starog mosta u Mostaru nije potpun Svijet.
Vjesnik, 29. XI 1993.
