Manifestacija trajala od 24. maja do 20. juna 2026. godine, a pjesničko veče održano 19. juna na platou Zvorničke tvrđave
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
U okviru kulturno-vjerske manifestacije XXIII „Dani Hasana Kaimije“, koja je trajala od 24. maja do 20. juna 2026. godine, na platou Zvorničke tvrđave, 19. juna u večernjim satima, održano je pjesničko veče i upriličena dodjela nagrada najuspješnijim mladim autorima pristiglim na literarni konkurs za učenike osnovnih i srednjih škola.
Manifestaciju organizuju Muftijstvo tuzlansko Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Medžlis Islamske zajednice Zvornik. Već više od dvije decenije „Dani Hasana Kaimije“ čuvaju ime velikog pjesnika, učenjaka i duhovnika, jednog od prepoznatljivih znakova bošnjačke kulturne i duhovne baštine. Njegovo ime i danas okuplja ljude riječi, vjere, kulture i stvaralaštva, pokazujući da književnost ne živi samo u knjigama, već i u susretima, razgovorima, mladim glasovima i prostorima koji znaju da poštuju riječ.
Ovogodišnje pjesničko veče imalo je posebnu širinu, jer je okupilo autore iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Među učesnicima iz Crne Gore bili su Božidar Proročić i Adnan Pepić, čime je još jednom potvrđeno da crnogorski književni i kulturni prostor ima svoje važno mjesto u regionalnim susretima posvećenim pisanoj riječi, tradiciji, duhovnosti i međusobnom razumijevanju.
Na platou Zvorničke tvrđave, u prostoru koji sam po sebi nosi istorijsku i simboličku snagu, pjesnici su govorili svoje stihove pred publikom koja je i ove godine pokazala da zna da sluša poeziju. Zvornik je te večeri bio važno mjesto susreta autora, jezika, iskustava i različitih književnih senzibiliteta.
U programu su učestvovali: Mehmed Pargan, Faruk Šehić, Aneta Vladimirov, Božidar Proročić, Adnan Pepić, Dragoslav Dedović, Senada Užičanin, Namik Halilović i Sead-Beli Husić. Njihovo prisustvo potvrdilo je da su „Dani Hasana Kaimije“ prerasli lokalni okvir i postali ozbiljno regionalno književno stecište, mjesto na kojem se susrijeću različiti jezici, poetike, iskustva i sudbine. Iz Zvornika se te večeri riječ širila prema prostorima Zapadnog Balkana, pokazujući da poezija još ima snagu da povezuje gradove, narode, kulture i ljude dobre volje.
Posebno emotivan dio večeri bilo je predstavljanje autora iz Crne Gore. Adnan Pepić čitao je stihove iz svoje zbirke „Susretnici“, dok je Božidar Proročić govorio stihove iz zbirke „Okovi i lanci“. Pepić je kazivao pjesme „Smrt“ i „Tanko si vezla, majko“, a Proročić pjesme „Bošnjak“ i „Okrutna groblja“. Publika je njihova kazivanja pozdravila brojnim aplauzima. U tim stihovima prepoznala je bol, dostojanstvo, zavičajnu čežnju, trag istorije i onu unutrašnju snagu koju poezija ima kada dolazi iz istinskog ljudskog iskustva.
Autori iz Crne Gore imali su posebnu čast da u okviru svečanog dijela programa, učenicima uruče nagrade i priznanja za najbolje literarne radove. Taj čin dao je večeri dodatnu toplinu. Na istom mjestu našli su se afirmisani književni stvaraoci i mladi autori koji tek ulaze u svijet pisane riječi. Upravo u tome je jedna od najljepših vrijednosti ove manifestacije ona poštuje prethodnike, okuplja savremenike i otvara vrata novim generacijama.
Na ovogodišnji literarni konkurs pristiglo je 55 radova. Stručni žiri je, nakon pažljivog čitanja i vrednovanja, nagradio najuspješnije mlade autore u kategorijama osnovnih i srednjih škola. Time su „Dani Hasana Kaimije“ još jednom potvrdili svoju obrazovnu i podsticajnu ulogu. Mladom čovjeku priznanje često znači više nego što se na prvi pogled vidi. Ono mu kaže da njegov glas ima vrijednost i da vrijedi nastaviti putem knjige, jezika i stvaralaštva.
SEAD BELI HUSIĆ, ČOVJEK KOJI MANIFESTACIJI DAJE KNJIŽEVNU MJERU
Ova priča ne bi bila potpuna ako se ne bi pomenulo ime Seada Belog Husića, neumornog književnog pregaoca, selektora „Dana Hasana Kaimije“ i čovjeka koji ovoj manifestaciji daje posebnu energiju, mjeru i ozbiljnost. Postoje insani čija se važnost ne mjeri samo trenutkom kada stanu pred publiku i izgovore svoje stihove, nego mnogo dublje po tome što znaju okupiti druge, prepoznati vrijednost, povezati autore različitih poetika i od jednog književnog programa stvoriti susret koji ima dušu, toplinu i razlog da se pamti.Važni su i zato što umiju da okupe druge, da povežu autore, da prepoznaju pravu riječ i da od jednog književnog programa naprave susret koji ostaje u čovjeku. Sead Husić pripada upravo toj vrsti stvaralaca. On je jedan od onih snažnih, autentičnih i prepoznatljivih glasova savremene književnosti Bosne i Hercegovine, autor koji se ne zadržava samo u jednom žanru, nego se potvrđuje kao pjesnik, esejista, književni kritičar, istraživač i doktorand. Iza njega stoji ozbiljan autorski i naučni rad, ali i ono što je možda još važnije: živa veza sa književnošću, ljudima, tekstom i prostorom iz kojeg dolazi.
Njegove knjige, kritički radovi, eseji i istraživanja pokazuju autora koji književnost ne doživljava kao segment javnog života, nego kao ozbiljan prostor mišljenja, duhovnog otpora, kulturne odgovornosti i čuvanja jezika. U njegovom pisanju ima i znanja i osjećanja, i istraživačke discipline i pjesničke osjetljivosti. Zato Sead-Beli Husić nije samo organizator i selektor jedne manifestacije, nego stvaralac koji razumije unutrašnji život književnosti i zna koliko je važno da se dobra riječ čuje na pravom mjestu. Ono što ga posebno izdvaja jeste njegova posvećenost književnosti kao prostoru susreta. Kod njega književnost nije samo lični čin pisanja, već i odgovornost prema zajednici, autorima, publici i mladima koji dolaze. On zna da književni susreti ne nastaju sami od sebe. Potrebni su ljudi koji imaju ukus, znanje, strpljenje, širinu i onu možda često nadčovječansku upornost bez koje nema ozbiljne kulture.
U njegovom angažmanu oko „Dana Hasana Kaimije“ vidi se pažnja prema programu, izboru učesnika, atmosferi i svakom detalju koji jednom događaju daje dostojanstvo. Takvi ljudi manifestacijama daju dušu. Nije teško napraviti program, poređati imena i upaliti mikrofon teško je osjetiti đe se susrijeću prava riječ, pravi ljudi i pravi trenutak. Sead-Beli Husić upravo tu pokazuje svoju posebnost ne popunjava program, nego mu daje krvotok, bira glasove, spaja autore i zna da književni susret vrijedi tek onda kada iz njega publika ponese nešto što dugo ostaje u mislima slušalaca i publike. Zato ime Seada Belog Husića treba pomenuti s poštovanjem. Ne samo kao selektora manifestacije, nego kao jednog od dragocjenih predstavnika savremene književnosti Bosne i Hercegovine i kao čovjeka koji istrajno radi da riječ Hasana Kaimije bude živa, da pjesnici iz regiona imaju mjesto susreta i da mladi autori dobiju ohrabrenje da vjeruju u književnost.
MUSTAFA MUHAREMOVIĆ, PREGAOC KOJI ČUVA KONTINUITET I DOSTOJANSTVO ZVORNIKA
Posebno mjesto u ovoj priči pripada i Mustafi Muharemoviću, predsjedniku Medžlisa Islamske zajednice Zvornik i jednom od mirnioh, ali neumornih pregalaca bez kojih „Dani Hasana Kaimije“ ne bi imali svoju punu snagu, kontinuitet i organizacionu sigurnost. Postoje ljudi koji ne grade sebe kroz manifestacije, nego manifestacije kroz svoj rad, odgovornost i predanost. Mustafa Muharemović pripada upravo takvim ljudima. Njegova uloga u Organizacionom odboru „Dana Hasana Kaimije“je dio šireg kulturnog, vjerskog i društvenog služenja zajednici. On zna da ovakve manifestacije obaveza prema onima koji su prije nas čuvali riječ, vjeru, obraz i identitet.
U njegovom radu prepoznaje se istrajnost čovjeka koji razumije da se kultura ne čuva samo na sceni. Čuva se i u pripremi, u organizaciji, u dočeku gostiju, u okupljanju ljudi, u poštovanju svakog učesnika i u onim detaljima koje publika možda ne vidi, ali ih osjeti. Mustafa Muharemović je i jedan od ljudi čije se ime veže za povratničku istrajnost i obnovu života u Zvorniku. Kao jedan od prvih povratnika nakon rata, Mustafa Muharemović je svojim prisustvom, radom i istrajnošću svjedočio da povratak to jest dolazak na kućni prag, mnogo dublji čin vraćanje dostojanstva prostoru, obnavljanje povjerenja među ljudima i ponovno uspravljanje zajednice tamo đe je život bio ranjen, prekinut i ućutkan. Takav povratak traži hrabrost, strpljenje i vjeru da se dom ne obnavlja samo zidovima, nego ljudima, riječju, dovom-molitvom, susretom i spremnošću da se uprkos svemu nastavi živjeti na svome.
U priči o „Danima Hasana Kaimije“ Mustafa Muharemović zaslužuje da bude pomenut kao čovjek organizacije, povjerenja, vjerske i kulturne odgovornosti. Kao pregalac koji zna da se velike manifestacije ne održavaju same od sebe, već zahvaljujući ljudima koji im daju vrijeme, ugled, srce i istrajnost. Ovakvi susreti imaju značaj koji prevazilazi jedno veče. Oni povezuju autore različitih generacija, otvaraju prostor za susret tradicije i savremenog stvaralaštva i podsjećaju da književnost ostaje jedan od najljepših načina da se ljudi, gradovi i kulture bolje upoznaju.
Za pisce iz Crne Gore učešće na „Danima Hasana Kaimije“ u Zvorniku bilo je dragocjeno iskustvo. Predstavili su se u prostoru koji poštuje riječ, njeguje bošnjačku duhovnu i književnu baštinu i ostaje otvoren za stvaraoce iz regiona. Takvi susreti grade kulturne veze, prijateljstvo, međusobno poštovanje i svijest da književnost često umije da približi ljude više nego mnoge zvanične riječi.
XXIII „Dani Hasana Kaimije“ još jednom su pokazali da tradicija nije samo pogled unazad. Ona je živi prostor okupljanja, razgovora i stvaranja. U Zvorniku se, kroz poeziju, nagrade mladim autorima i prisustvo pisaca iz regiona, potvrdilo da riječ Hasana Kaimije i danas traje kao duhovni znak, kulturna obaveza i poziv da se čuva ono što ljude povezuje: jezik, dobrota, književnost i zajednički život.
Čudni su putevi koji nam se otvaraju u životu. Nekada čovjek krene na put vjerujući da ide samo na književni susret, na jednu od onih manifestacija koje imaju svoje pozive, programe i redosljed, a onda ga put sam povede dublje nego što je mislio kroz planine, kanjone, rijeke, šume i ljudska lica, do priča koje se ne mogu unaprijed napisati, do poznanstava koja ostaju kao dar, i do śedočanstava o ljudima koji žive skromno, rade časno i čuvaju toplu riječ, obraz i dostojanstvo kao najveće bogatstvo.Tako krenusmo ja i moj prijatelj Adnan Pepić na XXIII Dane Hasana Kaimije u Zvornik. Put nas je vodio kroz gorovitu Bosnu, kroz one predjele iz kojih su mnoge priče zapisane, a još više njih ostale su nezapisane. U tim krajevima ostale su riječi stradanja, bola i patnje, ali je ostalo i ono nešto ljudsko, ono što čovjeka podiže iznad nesreće, ono što mu ne da da se pretvori samo u śećanje ( i so) na ranu. Bosna je takva zemlja đe god prođeš, čini ti se da ispod svakog kamena postoji jedna priča, ispod svake rijeke i izvora jedan glas, ispod svake šume koraci šehida i muhadžira.
Dok smo prolazili kroz te predjele, put nas dovede do malog gradića Olova, svega pedesetak kilometara od Sarajeva. Taj maleni gradić sakriven u jednoj udolini otkriva nam se položajem, rijekama, istorijom i ljudima. Olovo je smješteno na važnom putu od Sarajeva prema Tuzli, a njegovo ime nosi trag rude po kojoj je ovaj kraj poznat još od srednjeg vijeka. U starim zapisima Olovo se prvi put pominje 1382. godine pod latinskim imenom Plumbum, što znači olovo. Od tada pa kroz vjekove, ovaj prostor bio je rudarski, trgovački, šumski, planinski i duhovni kraj, mjesto na kojem su se ukrštali putevi, narodi, poslovi i sudbine ali nažalost i ratovi i sukobi.
Na obalama planinskih rijeka nastajao je i trajao ovaj grad. Rijeka Stupčanica se kod centra sastaje sa Biošticom i zajedno sa njom formira Krivaju, koja dalje teče prema Zavidovićima. I kao što se te vode sastaju i nastavljaju dalje, tako su se i na ovom prostoru kroz istoriju susretali ljudi različitih vjera, imena i običaja. U Olovu su živjeli i danas žive zajedno Bošnjaci, Srbi, Hrvati, ali i drugi narodi. Nije to uvijek bila laka istorija, niti je mogla biti, jer ovi prostori nijesu prolazili mimo velikih lomova, ratova, promjena i seoba. Ali upravo zato svako mjesto u Bosni ima i svoju dublju mjeru ono pokazuje koliko je čovjek potreban čovjeku, posebno onda kada se istorija nadnese nad njim kao težak oblak a taj oblak je nosio i oluje i stradanja.
Olovo je nastalo prije više od šest vjekova, a u 14. i 15. vijeku bilo je poznato kao rudarski i trgovački centar. U njemu su, prema istorijskim podacima i predanjima, značajnu ulogu imali rudari Sasi, a kasnije, dolaskom Osmanlija, mijenjao se i vjerski i kulturni život ovoga kraja. Već početkom 16. vijeka muslimansko stanovništvo gradi džamiju na području današnjeg Gornjeg Olova. Tako se kroz vjekove, u ovom malom gradu oblikovala istorija rudarska, trgovačka, vjerska, šumska, ljudska. Razvoju današnjeg gradskog jezgra posebno je doprinijela i izgradnja pruge Zavidovići-Olovo-Han Pijesak nakon austrougarske okupacije, kada počinje i planska eksploatacija bogatih olovskih šuma, koje su i danas jedan od važnih resursa ovoga kraja.
Ali nijesmo mi u Olovo došli samo zbog istorije grada. U Olovu nas je na jedan poseban način, dočekala priča o Esadu ef. Pepiću, čovjeku vjere, znanja, rada, pisane riječi i graditeljskog truda. I dok se pred nama otvarala slika grada na rijekama, sve jasnije se otvarala i priča o čovjeku (insanu) koji je svoj život vezao za službu zajednici, za knjigu, za džemat i za trajanje onoga što se ne smije prepustiti zaboravu. Pred vratima nove džamije dočekao nas je Esad ef. Pepić. Bila je to Ahi Evran Veli Kirşehir džamija, lijepa i skladna građevina koja se u Olovu pojavljuje kao znak jednog susreta, jedne veze i jedne dobre namjere. Nijesam tada još znao sve njene detalje, ni svu hronologiju njene izgradnje, ali se već na prvi pogled moglo ośetiti da iza tih zidova stoji trud ljudi, prijateljstvo, vjera i želja da se u jednom malom bosanskom gradu ostavi djelo koje će nadživjeti trenutak. Esad ef. Pepić nas je dočekao smireno, domaćinski, onako kako dočekuju ljudi koji ne govore mnogo o sebi, ali se iz svakog njihovog pokreta vidi da su mnogo toga nosili i uradili. Pred tom džamijom, prije nego što smo ušli u priču o njegovom životu, radu i knjigama, ośetio sam da se nalazimo pred čovjekom koji pored toga što je imam jednoga džemata je i čuvar jednog vremena, i jednog lijepog ljudskog truda.
Pozdravio se uljudno sa nama, onako kako se ljudi od adaba (davnina) pozdravljaju, bez žurbe, bez nametanja, sa mjerom i toplinom domaćina. Uz kavu i toplu riječ, počeo je razgovor koji nije ličio na običan susret nego na jedno malo śedočanstvo vremena, o ljudima koji nijesu podizali glas da bi se čuli, već su podizali džamije, čuvali džemate, čuvali imena i ostavljali djela da govore umjesto njih.
Esad ef. Pepić je glavni imam u Olovu, čovjek koji je već dvadeset i osam godina na službi svojim džematlijama. Nije to mala riječ, niti je to obična služba. Dvadeset i osam godina biti uz ljude znači poznavati njihove radosti i tuge, njihove kuće, njihove porodice, njihove bajrame, njihove dženaze, njihove obnove i njihove brige. Znači biti prisutan onda kada je Olovu potrebna riječ, ali i onda kada joj je potrebna dova-molitva. Znači nositi emanet koji se ne mjeri samo vremenom, nego povjerenjem.
Njegova biografija śedoči o putu čovjeka koji je iz svog rodnog Zloglavlja, kod Rožaja, krenuo putem vjere, znanja i služenja ljudima. Rođen je 30. aprila 1968. godine, kao drugo od petoro đece, od oca Ramiza i majke Rahmane, rođene Škrijelj. Potekao je iz čestite i vjerske porodice. Njegov đed Ćazim bio je redovni džematlija i jedan od onih mirnih i čestitih ljudi koji vjeru nijesu nosili na riječima, već u ponašanju, skromnosti i svakodnevnom odnosu prema sredini pa se može reći da je Esad ef. Pepić od najranijih dana rastao u ozračju ezana, džemata, mekteba i one narodne mudrosti oblikuje čovjeka iznutra. Osnovnu školu završio je u Rožajama. Još kao đak bio je jedan od rijetkih redovnih polaznika mektebske nastave kod svojih muallima Muhammeda ef. Fetića, Ramiza ef. Hota i Hazima ef. Krupalije. Poseban uticaj na njegovu odluku da upiše medresu imao je Hazim ef. Krupalija. U tome se vidi ona važna nit svakog životnog puta nekada jedan dobar učitelj, jedna prava riječ i jedno prepoznavanje mladog čovjeka mogu usmjeriti cijeli život. Godine 1983. upisao je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, jednu od najznačajnijih obrazovnih ustanova islamske tradicije na ovim prostorima, koju je završio 1987. godine. Iz Rožaja je tako krenuo prema Sarajevu, iz zavičajnog mekteba prema velikoj školi znanja i vjere. Već tada se oblikovao njegov put imama, hatiba i muallima, ali i čovjeka koji će razumjeti da vjerska služba u sebi ako joj se predaš nosi brojne izazove i iskušenja. Prvu imamsku službu započeo je u Odboru Islamske zajednice Travnik, u džematu Pulac, đe je radio kao imam, hatib i muallim. Nakon toga služio je vojni rok u Sarajevu i Prištini, a potom upisao Islamski teološki fakultet, odnosno Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Tokom studija pokazao je i sklonost prema pisanoj riječi, radeći kao novinar i objavljujući tekstove u Preporodu, Elifu, Muallimu, Islamskoj misli, Sandžačkoj reviji, Glasniku i drugim publikacijama.
Poseban dio njegovog životnog puta vezan je za Tursku. Bio je uključen u akciju prikupljanja dokumentacije za odlazak studenata iz Sandžaka na studije u Tursku, a određen je i za vođu puta prve grupe sandžačkih studenata. U Kirşehiru je boravilo oko 450 studenata na učenju turskog jezika, a upravo tu Esad ef. Pepić pokazuje još jednu svoju osobinu sposobnost da povezuje ljude, prostore, jezike i institucije. U Kirşehiru je pokrenuo list bošnjačkih studenata u Turskoj „Hayat“ i bio njegov glavni urednik. List je štampan u dva broja na bosanskom jeziku i jednom broju na turskom jeziku, što govori o njegovoj ranoj svijesti da narod, ma đe se nalazio, mora imati svoju riječ, svoje pismo, i svoj glas.
Godine 1998. završio je Ilahiyat, Islamski fakultet u Istanbulu. Tokom studiranja povremeno je radio u Uredu Rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine na Fatihu, kao i u kampovima Altunzade-Uskudar i Kirklareli, kao imam i muallim. Od strane Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini boravio je tri mjeseca u Danskoj u svojstvu imama koordinatora. Njegov put se tako širio od Zloglavlja i Rožaja, preko Sarajeva i Travnika, do Istanbula, Kirşehira i Danske, ali se u svemu tome nije gubila osnovna nit služenje vjeri, ljudima i zajednici.
Od 14. maja 1999. godine postavljen je za glavnog imama u Olovu. Tu počinje jedno od najvažnijih poglavlja njegovog života. Olovo je za njega postalo mjesto dugog trajanja, povjerenja i rada. U njemu je, zajedno sa svojim džematlijama, prolazio kroz godine obnove, organizovanja, gradnje i čuvanja vjerskog života. Poseban trag ostavio je u izgradnji džamija i mesdžida na području Medžlisa Islamske zajednice Olovo, pokazujući da imam nije samo onaj koji predvodi namaz, nego i onaj koji okuplja, organizuje, zapisuje, podiže i čuva. U privatnom životu Esad ef. Pepić je porodičan čovjek. Oženjen je profesoricom Hedom, rođenom Lukač, svršenicom Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i Filološkog fakulteta u Prištini. Imaju šćerke Senu, Dinu i sina Bakira studente elektrotehnike i arhitekture.
Započesmo jedan dug razgovor, pun iskrenosti, topline i one ljudske blizine. U društvu sa Esadom ef. Pepićem dočekao nas je i Kadir Pleća, predsjedavajući Općinskog vijeća Olovo, čovjek koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini radio kao novinar na ratnom Radiju Olovo. I sama ta činjenica nosila je posebnu snagu. Jer ko je u ratu bio uz riječ, uz mikrofon, uz vijest i uz narod, taj dobro zna koliko glas može biti otpor, koliko informacija može biti nada, a koliko istina može značiti opstanak. Bio je to dug i prijatan razgovor, ali ne od onih razgovora koji se raspu u mnogo riječi. Naprotiv, imao je svoju mjeru, svoj unutrašnji red, svoju arabesku ljudskih iskustava, u kojoj su se preplitale priče o Olovu, ratu, vjeri, obnovi, džematu, knjigama, ljudima i svemu onome što jedan grad pamti kroz svoje najbolje sinove. Ośetio sam u Esadu ef. Pepiću onu rijetku snagu smirenosti koja ne dolazi iz ćutanja, nego iz duboke vjere, iskustva i unutrašnje mudrosti. Njegova je dolazila mirno, kao voda koja zna svoje korito ali i svoj izvor. U toj smirenosti prepoznavao se imam koji je dugo među ljudima, čovjek koji zna da se vjerska ličnost ne gradi samo učenjem i zvanjem, nego držanjem, mjerom, saburom i odnosom prema drugome. Esad ef. Pepić nosi onu vrstu duhovnosti koja ne opterećuje sagovornika, već ga smiruje. Kod njega se vjera ne pokazuje kao stroga spoljašnja forma, nego kao unutrašnja ravnoteža, kao lijepa riječ, kao otvorena vrata, kao spremnost da sasluša i kao sigurnost čovjeka koji zna kome služi i zašto služi. Dok je govorio, činilo mi se da se pred nama ne otvara samo biografija jednoga imama, nego jedna složena arabeska vremena rožajsko Zloglavlje, sarajevska medresa, studentski dani u Turskoj, Kirşehir, Istanbul, Danska, pa Olovo, đe se sve te staze prepliću u jedno dugogodišnje služenje džematu. I kao što se u arabesci linije ne prekidaju, nego se nastavljaju jedna u drugu, tako se i u njegovom životu znanje nastavljalo na vjeru, vjera na hizmet, hizmet na knjigu.
Tokom razgovora, u jednom trenutku, upitah ga:
– Efendija, nedostaju li ti Rožaje i Crna Gora?
Zastao je kratko, onako kako zastanu ljudi koji progovre iz dubine jednog dugog života. U njegovom pogledu nije bilo gorčine, ali jeste bilo one śete koju čovjek nosi kada govori o zavičaju. Nije lako pitati čovjeka da li mu nedostaje prostor iz kojeg je ponikao, a još je teže slušati odgovor onoga koji je iz tog prostora krenuo sa znanjem, vjerom i najboljom namjerom, pa svoj životni smiraj i ljepotu službe koju je pronašao negđe drugo. Odgovorio je mirno, bez ijedne teške riječi. Rekao je da se zavičaj nikada ne zaboravlja, da Rožaje ostaju u čovjeku kao prvi ezan, prva staza, prva riječ, prvo śećanje. Ali se u njegovom odgovoru ośećalo i nešto dublje da život ne ide uvijek onim putem kojim bi čovjek možda želio, već onim kojim ga odvedu okolnosti, vrata koja se otvore i vrata koja se pred njim zatvore. Nijesam želio da ga pitam više nego što pristojnost dopušta. Ima u ljudskim biografijama mjesta koja se ne diraju i u koja se ne zalazi. Ipak, moglo se razumjeti da se njegov put nije oblikovao samo izborom, nego i okolnostima u kojima za njega, u određenom trenutku, nije bilo dovoljno prostora u Crnoj Gori. On o tome nije govorio sa zamjerkom, niti sa ogorčenjem. Naprotiv, govorio je kao čovjek koji je prihvatio svoj kader, (Božja sudbina). Upravo u tome sam ośetio veličinu Esada ef. Pepića. Nije čovjek slab zato što ga zaboli zavičaj, niti je manje vezan za rodnu grudu zato što je život nastavio u drugom prostoru. Naprotiv, često najdublje pripadaju oni koji nijesu ostali, ali su u sebi ponijeli jezik, majčin glas, očevu kuću, đedovu vjeru, rožajske puteve i Crnu Goru kao unutrašnju svjetlost. On je svoj hizmet našao u Olovu, među ljudima koji su ga prihvatili i kojima je posvetio gotovo tri decenije života, ali se iz njegovih riječi vidjelo da Zloglavlje, Rožaje i Crna Gora nijesu iza njega, nego u njemu.
Vrijeme je brzo prolazilo. Trebalo je krenuti dalje, ka Zvorniku, prema Danima Hasana Kaimije, ali se iz Olova nije odlazilo lako. Ima susreta koji traju duže od vremena provedenog u razgovoru. Ima gostoprimstva koje čovjek ne ponese samo kao lijepu uspomenu, nego kao unutrašnju obavezu da ga zapamti i zapiše. Nakon toplog i iskrenog domaćinskog dočeka, razmijenismo knjige. Ja ostavih džamiji u Olovu svoje knjige „Bošnjaci i ja“ i „Odjeci prošlosti” (iz zaostavštine Zaima Azemovića), da u toj lijepoj džamiji ostanu kao mali trag Crne Gore, Rožaja, prijateljstva i poštovanja. Ostavih ih i da Esad ef. Pepića, makar kroz stranice i naslove, podsjećaju na Rožaje, na zavičaj iz kojeg je krenuo, na ljude i prostore koje čovjek nikada do kraja ne napušta.
A on meni darova svoje dvije knjige, dvije monografije koje nijesu samo autorski rad, nego i śedočanstvo dugogodišnjeg služenja zajednici: „Monografija Medžlisa Islamske zajednice Olovo“, objavljenu u Olovu 2022. godine, i „Ahi Evran Veli Kirşehir džamija – Hronologija izgradnje“, objavljenu u Olovu 2025. godine. U tim knjigama ostao je zapisan jedan važan dio njegovog rada, truda, i hizmeta. Jedna čuva istoriju Medžlisa Islamske zajednice Olovo, a druga hronologiju izgradnje džamije pred čijim nas je vratima dočekao. Ta razmjena knjiga nije bila običan poklon. Bila je to razmjena tragova. Ja njemu knjige koje nose Rožaje, Sandžak, Crnu Goru, Bošnjake i Zaima Azemovića, a on meni knjige koje nose Olovo, džemat, vjeru, gradnju, ahijsku tradiciju i jedno, istrajno djelo. U tom trenutku učinilo mi se da knjige ponekad znaju da kažu više od dugih govora. One nastavljaju razgovor i onda kada se ljudi rastanu.
Dok smo napuštali Olovo i nastavljali put prema Zvorniku, nosio sam u sebi ośećaj da nijesmo samo svratili u jedan bosanski gradić, niti samo popili kavu sa jednim imamom. Ponijeli smo susret sa čovjekom koji je svoju biografiju pretvorio u hizmet, a svoj hizmet u djelo koje ostaje ljudima. U njemu sam prepoznao onu rijetku vrstu vjerske ličnosti koja ne podiže zid ( a oko nas su svuda zidovi nažalost) između sebe i svijeta, nego pravi mostove. Iz Zloglavlja i Rožaja ponio je identitet, iz Sarajeva znanje, iz Turske širinu, iz Olova dugogodišnju službu, a iz svega zajedno jednu unutrašnju ravnotežu. Takvi ljudi ne žive od zavičaja samo kada su u njemu. Oni ga nose u sebi, u govoru, u pogledu, u śećanju, u načinu na koji dočekuju musafira (gosta) i u načinu na koji ćute kada ih nešto zaboli. I možda je upravo zato Esad ef. Pepić u Olovu mogao toliko dugo trajati jer čovjek koji zna šta znači izvor, bolje razumije i tuđe kuće, tuđe rane, tuđe nade i tuđe potrebe. Njegove knjige nijesu nastale iz književne taštine, nego iz potrebe da se sačuva trag. „Monografija Medžlisa Islamske zajednice Olovo“ i „Ahi Evran Veli Kirşehir džamija – Hronologija izgradnje“ su zapisi jednog imama koji je razumio da zajednica bez istorije lako ostane bez svoga lica. Ono što se ne zapiše, vremenom se raspe. Ono što se ne pośedoči, lako bude potisnuto. Zato je njegov autorski rad važan jer čuva imena, vakufe, ljude, napore, gradnje, obnove i one ,,male” trenutke bez kojih nijedna zajednica ne može trajati. U njegovoj smirenosti ima nešto starinsko i plemenito. Esad ef. Pepić govori kao neko ko je mnogo slušao. A to je danas rijetka osobina. Olovo ga je prihvatilo, a on je Olovu dao veliki dio svoga života. Dvadeset i osam godina službe to su godine bajrama i ramazana, mektebske đece i odraslih ljudi, gradnje i obnove, radosti i briga, dženaza i novih početaka, porodičnih susreta i zajedničkih napora. Postaje čovjek čijoj se riječi vjeruje, čije se prisustvo očekuje i čiji se trag prepoznaje onda kada se govori o životu jednoga mjesta.
I kada smo krenuli dalje, prema Zvorniku i Danima Hasana Kaimije, znao sam da će se taj susret vratiti u meni kao lijepa obaveza. Jer postoje ljudi koje ne treba zaboraviti čim se od njih udaljimo. Naprotiv, upravo se o njima mora pisati, da bi se viđelo da u ovim našim krajevima, punim bola, seoba, lomova i nepravdi, još uvijek postoje čestiti insani koji vjeruju u dobrotu i toplu ljucku riječ.
