Olujno nevrijeme praćeno snažnim vjetrom koji je na sjeveru Evrope rušio stabla drveća, skidao krovove kuća i prevrtao vozila na putu natjeralo me je da ubrzam pripreme za povratak iz Luksemburga i Njemačke gdje sam proveo petanaest dana. Dok su se kilometri beskrajne asfaltne trake autoputa ubrzano namotavali na točkove našeg automobila za čijim volanom se nalazio moj sin Enes dodatnu dozu straha dolivila su mi nepregledna polja sa tek po nekim brežuljkastim uzvišenjem koja su idealan prostor za nalet snažnih orkanskih udara sa Sjevera. Dok smo od Manhajma, preko Štutgarta i Nirnberga grabili autoputem prema njemačko–austrijskom graničnom prelazu Pasao naše vozilo se u više navrata tako zastrašujuće zaljulalo od udara vjetra da se moj sin, iako dobar i iskusan vozač, teškom mukom izborio da ne bude oduvan na drugu traku autoputa, ili još gore – pod točkove moćnih teretnajaka svih marki i iz svih evropskih zemalja. (Nijesam nažalost, vidio niti jednu registraciju crnogorskih vozila tako da me nije iznenadilo kada mi je jedna znatiželjna Bosanka prišla na parkingu ispred jednog trgovinkog megamarketa i začuđeno pitala: otkud vozilo sa našom registracijom čak u Luksemburgu?)
Uprkos snažnom vjetru koji je prijetio da nas zbriše sa autoputa mi smo grabili prema jugu i što smo više išli opasnost od vjetra je slabila. U trenucima najjačih udara vjetra silno sam zažalio što nam nije bliže Lovćen, Durmitor ili Bjelasica da nas zaklone od divlje, prijeteće opasnosti. Na zavičajne predjele i prostore me još jedino podsjećao Dunav preko koga smo takođe, sa blagom dozom straha prolazili i pored dosta visokih i čvrstih ograda mostova. U Dunavu sam vidio i osjećao nešto blisko kao za vrijeme mojih rijetkih posjeta zavičaju – Vrbici gdje me je skoro redovno dočekivao moj stariji brat Đule, koji se uvijek znao tako bratski obradovati mome dolasku. On i naša majka. Iako još uvijek daleko od Crne Gore, Dunav mi je sa slabljenjem vjetra ulivao samopouzdanje i osjećaj da polako, ali sigurno „uplovljavamo“ u mirnije vode – u mirniju luku.
Nažalost, izuzev ljubavi prema svojoj domovini i zavičaju i svemu onom što iza toga stoji, porodičnih i prijateljskih veza i poslovnih obaveza prema zavičajnim prostorima nije me mnogo toga drugog guralo. Da nijesam zagazio duboko u zrelo doba radije bih ostao gore u Evropi pa makar arbajtovao na bauštelu kao i većina naših zemljaka nego, za novac koji primam, obavljao neki zanimljiv posao u Crnoj Gori. Uostalo, sticajem raznih okolnosti, manje – više poznatih, sada iz mog petnjičkog kraja (beranska opština) skoro da nema kuće iz koje bar neko ne radi u Luksemburgu, Njemačkoj ili Švajcarskoj, a ima ih koji su stigli i do daleke Švedske, Kanade i Amerike. Kada je Luksemburg u pitanju može se bez dvoumljenja tvrditi da nema manje zemlje na svijetu koja je srazmjerno svom domicilnom stanovništvu, primila na privremeni rad i boravak toliko Petnjičana i Beranaca. Ako bi se sudilo po broju onih koji vode porijeklo sa prostora dvadesetak sela petnjičkog kraja a koji danas žive i rade ili čekaju posao u Luksemburgu – čovjek bi se s pravom i sa puno osnova mogao zapitati: da li je ovim ljudima zavičaj Petnjica ili Luksemburg?
Šezdesetih godina prošloga vijeka Liksemburg je bio utočište petnjičke sirotinje koja je u nemogućnosti da se zaposli u Beranama u Luksemburgu našla spas. Devedesetih godina prošlog i prvih godina ovoga vijeka pred udarima nacionalizma i pozivima za mobilizaciju i odalazak u vojsku i najprljavije ratove koji su ludovali na prostorima sada već bivše Jugoslavije i prijetili da se prenesu i na prostore Crne Gore, čitava jedna mala armija mladića je (legalno ili ilegalno – kako je mogla i morala) stigla do Luksemburga i u njemu, opet, našla spas. Za njima su odlazile djevojke, a onda i skoro čitave porodice. Sa prestankom ratnih dejstava u okruženju nekoliko aviona Petnjičana i drugih Beranaca je vraćeno nazad. No, ipak, i pored svega toga u Luksemburgu danas sigurno živi najveća zajednica Petnjičana van Petnjice, tako da ako bi se sudilo po broju onih koji sada žive i rade u toj maloj evropskoj državi, ne bi bilo lako razabrati da li je Luksemburg u Petnjici ili Petnjica u Luksemburgu. U svakom slučaju, za gostoprimstvo koje im je ukazano petnjički „Luksemburžani“ se ne bi ovoj maloj – velikoj zemlji mogli odužiti da joj svaki u svom selu, ili bar u centru Petnjice, o svom trošku podigne velelepni spomenik.
.
Viza izbliza
.
Uprkos svim ovim saznajima, ako nemaju veliki razlog ili potrebu mnogi od starijih građana Crne Gore koji su nekada u sve zemlje Evrope bez ikavih ograničenja i uslova mogli da idu samo sa crvenim pasošem, pred komplikovanom procedurom dobijanja vize će, sigurno dići ruke od putovanja i odlučiti se da čekaju, jednostavniju proceduru – ulazak Crne Gore u Evropsku Uniju (ako ga uopšte dočekaju) ili će komplikovano pribavljanje dokumentacije prepustiti nekom mlađem – strpljivijem, kakav je bio slučaj i sa mnom. Dobijanje vize od Luksemburga, a slično je i sa Njemačkom, podrazumijeva prethodno pribavljanje garantnog pisma nekog od rodbine ili prijatelja i poznanika, vađenje potvrde o zaposlenju, rješenja o odmoru, fotokopije radne knjižice. Potom slijedi prevođenje dokumenta kod ovlašćenih prevodilaca i prijavljivanje belgijskoj ambasadi, zakazivanje termina za predaju dokumenta, a onda čekanje na odgovor koje traje i do mjesec dana, ako se ne radi o poslovnoj vizi. Nakon pozitivnog odgovora slijedi ponovni put za Beograd, uplata osiguranja za vrijeme boravka i preuzimanje pasoša. Tek nakon svega toga možete pakovati kofere. Za čitav taj posao za nas iz Crne Gore ili Crnogorce po zanimanju, potrebno bi bilo rezervisati pola godišnjeg odmora, da bi drugu polovinu iskoristili za boravak u inostranstvu.
Oni koji se ipak odluče da sve te prepreke savladaju i koji uspiju u tome bilo čim da se odluče da putuju za Njemačku i Luksemburg i bez i jednog kontakta sa zvaničnicima i običnim svijetom mogu lako uočiti i zaključiti šta je Balkan, koliko zaostaje, odnosno koliko se razlikuje od ostalog dijela Evrope i to u skoro svakom pogledu. Kao kada se iz Rožaja ili Gusinja ide prema Podgorici i dalje prema primorju i kada se golim okom iz kola jasno vidi da se sa svakim pređenim kilometrom uočava veće prisustvo napretka u razvoju i sve boljeg života, širenje vidika se, naravno višestruko uvećava kada se ide prema Centralnoj Evropi. Utisak o boljem i sređenijem životu, naravno, višestruko je uočljiviji i upečatljiviji kada se ide Ibarskom magistralom prema Beogradu, i graničnom prelazu na Horgošu preko Budimpešte, Beča, Nirnberga, Štutgarta, Manhajma i drugih gradova prema Luksemburgu. Ako se putuje avionom utisak je je još jači jer se praktično za nepuna dva sata iz jednog svijeta ulazi u drugi. Na frankfurtskom aerodromu u jednom trenu vidjećete na desetine aviona kako slijeću, uzlijeću ili se kreću pistom tako da imate utisak da je na njegove ogromne betonske prostore sletjelo nepregledno jato gvozdenih ptica, pa neke trčkaraju po pistama, neke uzlijeću, druge kruže na nebu, a treće slijeću… Iz naše perspektive, jednostavno, nemoguće je povjerovati da sve to besprijekorno funkcioniše kao u nekom modernom mravinjaku u kome postoji neka ljudskom umu nedokučiva harmonija – red, jurnjava koju je teško objasniti a veoma se jasno vidi.
Ovoga puta u Njemačku i Luksemburg sam išao privatno i prije svega da obiđem rodbinu pa su stoga i ove impresije lišene mnogih potrebnih podataka i detalja koje podrazumijeva dobar putopis. U Kajzeslautenu u Njemačkoj posjetio sam braću moje supruge Nusreta i Farida Zujoviće. Nusret je u centru tog njemačkog grada kupio staru kuću od kamena i cigle u kojoj je nekada stanovala, očigledno bogata njemačka porodica. Radeći danonoćno sa svojom suprugom Hedijom i djecom u potpunosti je renovirao i sada ima tako lijepo uređenu kuću da mu na tome mogu zavidjeti čak i neki Njemci. Za sada je napravio tri stana. Od kirije koju dobija za izdavanje stana skoro otplaćuje kredit. Jedan stan je ustupio svom zetu i kćerki, a ostalo mu je još da uredi prizemlje – za lokal ili stan. Kada to završi, kaže, biće na čvrstim nogama i moći će mirno da diše. Supruga Hedija radi po nekoliko sati u jednom velikom tržnom centru, a on iako diplomirani ekonomista, u Kajzeslautenu je poznatiji kao dobar majstor za pripremanje modela za izlivanje specijalnih legura za pojedine skupocjene djelove opreme. Plata nije za njemačke prilike velika, ali uz ono što supruga zaradi i sa svojom kućom pruža dobre uslove za život. Njegov brat Farid – Fako živi u istom gradu, ali u stanu koji je od jednog Srbijanca iznajmio pod kiriju od 500 eura mjesečno. Njegova supruga nikada nije radila već se brinula o pripremanju hrane i gajenju dvoje djece Harisa i Dženise. Iako i njega kao dobrog majstora traže u Kajzeslautenu, on već više od godine dana radi u Danskoj. Tri nedjelje radi svakoga dana a četvrte odmara u Njemačkoj. Za 21 dan dobija platu od preko 2.000 eura i to mu se kako kaže isplati iako mora da se odvaja od porodice.
U posljednjih nekoliko godina, kada je posao u pitanju – posao za nas strance stanje se znatno promijenilo. Njemačke firme drastično smanjuju broj zaposlenih. Velike i moćne firme sele svoju tehnologiju tamo gdje je jeftinija radna snaga a ostavljaju samo najkreativniji kadar – planeri, projektanti i komercijala. I ponuda nezaposlene radne snage je sve veća tako da često možete čuti da vam gazda kaže da možete napustiti posao, ako van ne odgovara, jer će on za vašu platu dovesti dva Poljaka, Rusa i druge.
U Trijeru nijesam imao vremena da posjetim čak ni Muzej Karla Marksa i Fridriha Engelsa. Da je kod nas još aktuelan socijalizam, sigurno ne bih propustio priliku. Ovako, ovoga puta sam to ostavio velikoj grupi Kineza koji su sa divljenjem fotografisali zgradu, a ja ću se diviti, nadam se drugog puta.
U Trijeru smo bili gosti Mirsada Murića i njegove supruge Enise, moje svastike. I oni imahu izvanrednu kuću skoro u strogom centru grada. U prizemlju drže restoran u koji uglavnom navraćaju stariji Njemci. Dva stana izdaju i time vraćaju kredite a na trećem stanu i u potkrovlju živi njihova porodica. Mirsad je i suvlasnik jednog pansiona sa pet–šest soba za spavanje i kuhinjom u prizemlju. On ovih dana posredstvom svojih poslovnih prijatelja u Podgorici radi na plasmanu poznatog njemačkog piva na crnogorskom tržištu u prvom redu na našem primorju gdje se ove godine očekuje veći priliv njemačkih turista. Ispoljio je i interesovanje da posredstvom jednog od vlasnika lanca robnih kuća dođe i do Fabrike košulja „Lavista“ u Petnjici kod Berana. Dobavio je uzorke ovog proizvođača i najavljuje da će sa njemačkim partnerom uskoro posjetiti Petnjicu.
Za vrijeme boravka u Njemačkoj dva puta sam prošao kroz Štutgart ali sam oba puta žurio tako da nijesam uspio da se susretnem sa Berancem, preciznije Haremcem, Miškom Vukovićem, koji je odnedavno predsjednik Crnogorskog društva u tom industrijskom njemačkom gradu. U telefonskom razgovoru sa ovim velikim humanistom, poznatim po tome što je u vrijeme ekonomske blokade prema našoj zemlji više od deset puta dopremao humanitarnu pomoć za Berane, Andrijevicu i druge crnogorske gradove, pošto je prije desetak godina bio jedan od organizatora gostovanja Folklornog ansambla „Kolo“ iz Berana, rekao mi je da namjerava da ovih dana uputi poziv za jedan od ansambala iz Berana. On kao i njegovo novoosnovano društvo se, kaže zalaže da se u Študgartu otvori konzulat za naše radnike jer je Berlin mnogo daleko a uz to on bi bio blizu i za veliki broj naših građana u Luksemburgu. Kaže da je u nekoliko navrata u ime crnogorske zajednice slao zahtjeve u tom smislu crnogorskoj vladi.
.
Mala – velika zemlja
.
Zahvaljući autoputu iz Trijera u Njemačkoj do centra Luksemburga se stiže za nešto više od pola sata. Besprekorna čistoća, red i besprekorni putevi su prvo što nama sa Balkana pada u oči u Luksemburgu, kao uostalom i u Njemačkoj. Zahvaljujući mreži autoputeva čitav Luksemburg kao država s kraja na kraj se može preći za sat vremena. No i pored te činjenice zbog prirode moje posjete ovog puta se nijesam mnogo usredsredio na obilaske kulturno–istorijskih spomenika i drugih znamenitosti. Posjetio sam samo par ugostiteljskih objekata, nekoliko trgovinskih centara i šetao starim dijelom grada pored željezničke stanice. Na kratko smo obišli spomen kompleks koji ovdje nazivaju „Američko groblje“. Riječ je o besprekorno uredjenom prostoru sa više stotina istovjetnih spomenika (krstovi sa imenom i prezimenom, datumom rođenja i pogibije savezničkih vojnika). Da nijesam vidio ovaj jedinstven spomenik–kompleks, nikako ne bih mogao povjerovati da je uistinu u Drugom svjetskom ratu na tlu Evrope palo toliko Amerikanaca. Prošli smo i znamenitim Crvenim mostom. Usput mi ispričaše (ne znam je li tačno) da je njegov projektant samo zbog toga što je došlo do slijeganja mosta od nekoliko santimetara doživio tako razočarenje da se odao životu beskućnika. Ne znam da li je ova priča istinita ili izmišljenja, ali Crveni most je jedan od zaštitnih znakova grada Luksemburga i njim se i sada sasvim normalno odvija putnički saobraćaj. U Luksemburgu sam prvo odsjeo u malom stanu mog sina Ervina, a potom sam za noćenje uglavnom koristio novu kuću mog brata Sadrije. On je u Luksemburgu do nedavno posjedovao staru kuću koju je u septembru prošle godine prodao i uz doplatu od stotinu i pedeset hiljada eura kupo novu. Da skoro godinu dana nije radio u Kataru i isto toliko i u Pragu i to kao predstavnik luksemburške firme, kako kaže, ne bi imao učešće da podigne kredit za kupovinu stare kuće a kamoli ove. Naši radnici koji imaju manje staža, sada, ne mogu ni da pomisle da kupe takav objekat u takvom dijelu grada, jer i za kredit nemaju učešće. Zato se odlučuju za periferiju jer se, praktično do svakog dijela ove male–velike zemlje, kolima može doći najviše za sat vremena. Sadrijina nova kuća ima tri garaže u prizemlju, dva velika stana i dvije garsonjere u potkrovlju kao i veliko dvorište za odmor, a može poslužiti i za izgradnju još jedne kuće, ako zatreba. Jedan stan i jednu garsonjeru je već izdao i oni mu otpalaćuju kredit, tako da on sa suprugom Fatom i sinovima Melvilom i Seadom odlično žive. Za razliku od njih moj sin sa suprugom Zilhom živi u jednoj stambenoj zgradi nedaleko od centra grada, ali uz kiriju od oko 700 eura. Zanimljivo: stanovi u Luksemburgu su skoro duplo skuplji kada se uzimaju pod kiriju u Luksemburgu nego na primjer u Kajzeslauternu u Njemačkoj gdje se dobar trosobni stan moče iznajmiti za 500–600 eura. Stanarine, grijanje i komunalije su, inače nešto što je gledano iz ugla naših radnika koji tamo rade najskuplje. Zbog toga se, najveći broj naših radnika sada, za razluiku od starijh generacija gastarbajtera, odmah po zaposlenju i sticanju prava na stambeni kredit odlučuje na gradnju kuća u perifernim naseljima i gradićima a potom prime, bar jednog stanara (skoro isključivo iz naših krajeva) i to im otplaćuje najveći dio rate za kredit. Za vrijeme desetodnevnog boravka u Luksemburgu pored članova svoje porodice sreo sam svog rođaka Haska koji radi kao domar u jednom velikom trgovinskom centru. On je dugo godina živio u Parizu i prilikom moje prve posjete toj evropskoj metropoli me zadivio kako sigurno vozi ulicama i bulevarima tog grada. Vodio me i u Versaj i na Mon Martr. Iako je tada u Parizu imao stan i dobro živio, ipak je sa svojom suprugom Francuskinjom od prije desetak godina u potrazi za boljim poslom stigao u Luksemburg. U gradu Ešu posjetio sam Rožajca Enesa Crnića i njegovu suprugu Sanelu. Imaju troje djece i trosoban stan u centru tog grada. Enes radi na održavanju jedne stambene zgrade i kako kaže, u potpunosti je zadovoljan. Njegova supruga Sanela, osim brige o djeci stigne da po nekoliko sati radi na održavanju higijene i dobro žive. U Rožajama su, kažu započeli izgradnju porodične kuće što je za ovaj mladi bračni par uspjeh vrijedan pažnje.
Za vrijeme mog boravka u Luksemburgu telefonom me tražio jedan od naših istaknutih aktivista kada je u pitanju spona Dijaspora – Crna Gora, Halil Agović. Nažalost, kada je on bio slobodan ja sam bio zauzet ugovorenom posjetom, a kada sam ja bio slobodan od je bio zauzet poslovnim obavezama i nijesmo se sreli. Nijesam stigao da posjetim i masu mojih rođaka: Redžepa, Arifa, Sulja… (U Luksemburgu sada Adrovića ima skoro koliko u mom zavičaju Vrbici, koja je brojila stotinu kuća). U jednom od luksemburških gradića bio sam gost Luksemburžanke, italijanskog porijekla – Tonje. Dočekala nas je na vratima sa vidnim znacima raspoloženja. Odvela nas je u salon – dnevnu sobu i ponudila kafom, kapućinom i šampanjcem. Potom smo prešli u trpezariju gdje nam je servirala italijanske lazanje. (Nudila je i repete!). Potom je servirala zelenu salatu sa francuskim kozjim i drugim sirevima. Na kraju su došli kolači sa svježim jagodama i drugim voćem. Uz jelo nam je poslužila francusko crno vino a na kraju – po želji i žestoko piće: konjak, viski i naravno, po želji i kafu.
Na ovaj jelovnik sam, namjerno zadržao pažnju, ne zbog toga što sam bio gladan, nego zbog toga što se on bitno razlikuje od jelovnika naših ljudi. Ako ništa drugo a ono u načinu serviranja i redosljedu. Naši po pravilu pretrpaju sto raznim vrstama mesa: pečenje, roštilj, suvo meso, salata, voće – pa biraj šta i kada želiš. Naravno tu su i pazarske mantije i kolači a pivo i sokovi se ne broje. To je obavezno.
Luksemburg je bio obećana zemlja za više hiljada naših građana.Većina se i dobro snašla, iako uglavnom obavljaju teže poslove. Za dobre majstore i sada u Luksemburgu nema problema za posao. Međutim, sada već, osjeća se i u ovoj zemlji kriza u zapošljavanju. Sa izuzetkom najtežih poslova, već i u ovoj državi nije lako naći posao kada su u pitanju ljudi sa ovih prostora. Ono što imponuje je još uvijek veoma dobra socijalna politika – privremena nezaposlenost, porodiljske nadoknade i sl. Možda je to i razlog što impresionira izuzetna radna disciplina. Supruga mog sina ide u školu a u isto vrijeme po nekoliko dana u toku nedjelje radi u jednoj prodavnici. Za vrijeme radnog vremena skoro da ne možete na ulici ili u ugostiteljskim objektima sresti mlađe ljude. U jednoj od kafana u centru starog dijela Luksemburga sreli smo dvojicu starijih radnika – Srbijanaca. Jedan od njih (zaboravio sam mu ime) znajući da moj brat Sadrija voli domaću šljivu, odmah pošto smo počašćeni kafama koje smo tražili ustao je bez riječi i pošao na parking i iz kola donio litar srbijanke šljive. Popili smo po nekoliko čaša a iz znatiželje i konobarica iza šanka donijela je čašu da proba. (Probala je još jednom u našem prisustvu!). Za razliku od starijih mlađi su prinuđeni da rade. Iako nema plate više od l.200 – l.500 eura za obične poslove dvočlanoj porodici ako samo jedno radi to može biti samo da se prehrani i plati stanarinu, struju, vodu i druge komunalije. Sve ovo, iako je roba široke potrošnje često i jeftinija u odnosu na naše cijene.
Trgovina se odvija uglavnom u velikim trgovinskim centrima koji su po pravilu, locirani na periferiji gradova. U njima možete kupiti maltene sve, od igle do lokomotive. Oko novogodišnjih praznika česta su sniženja koja idu i do 75 odsto a u jednom centru u Kajzeslauternu na to je za dame išao popust još pedeset odsto. Zahvaljujući toj okolnosti moja supruga Rabija je za dvjesta eura nakupovala tekstilne robe za koju bi u Crnoj Gori morala da plati najmanje 500–600 eura bez sniženja. Kada je u pitanju trgovina posebno me impresionirao i jedan veliki trgovinski centrar specijalizovan za namještaj i ostale kućne predmete. Posebno pada u oči moderan dizjn, raznovrsnost ponude a i cijene su sigurno niže nego kod nas, ukoliko ne poželite nešto iuzetno. Ipak, autora ovih redova je u bogatstvu ponude najviše impresionirala činjenica da je naišao i na najobičniji lijepo uveznani snop pruća a pored mnogih ukrasnih predmeta i kesice sitnih oblutaka kamenja kakvog na našim plažama na primorju i pored rijeka ima na tone. Takva jedna kesica koštaše dva eura! Ne znam da li ima kupaca za ovu robu, ali čim je izložena, valja vjerovati da ima. U kafanama piće bijaše nešto skuplje nego kad nas. Ipak, tek kada sam vidio cijene robe široke potrošnje i još u vrijeme sniženja cijena razumio sam reagovanje snahe moje supruge iz Njemačke koja se glasno čudila kako mi živimo kada je vidjela neke cijene kod nas. Znajući od kakvih plata živimo i moja supruga i ja sam u Njemačkoj skoro glasno sam sebi postavio to pitanje: kako živimo? Nijesam naravno, znao sam sebi da dam odgovor, ali – svejedno: jedva sam čekao da se vratim u Berane i u Kafe baru „Evropa“ – daleko od Evrope, naručim kapućino za naših 70 centi.