Ćamil Sijarić: Hrt

U susret sto godina od rođenja

Ćamil Sijarić

HRT

U Pešteri ima selo Dolići. Oko njega sa istočne i južne strane povijaju se brežuljci, a tamo na sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u Dolićima, zbog tih ravnih i širokih polja, bio čuven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo trče, i tu su imali kuda da potrče – i ništa im, što nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umaći.

Lov sokolovima počeo je da iščezava još davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje – dok ih najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo priče.

Hrtovi su još dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri. Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolićanin svome zetu u Bihor Šaranu Lipovcu; neka mu od njega, uz kćerku, ode i hrt.

Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je dolazio da vidi i hrta.

U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio Šaran Lipovac gotovo nije ni znao šta je hrt, sem toliko da je pas – ali drukčiji od običnih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.

Gledali su ga – i nijesu umjeli ništa da kažu, do da je to ono što prije nijesu vidjeli – da je hrt. Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je ličio na živ, zategnut luk, koji se nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Nešto carsko, što mogu da imaju samo dobri konji, lavovi i hrtovi, imao je u svome držanju, ali i nešto što imaju nevjeste kad se tek dovedu. Široka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima očima, i za njima tuga, jer je to ostalo u Dolićima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam više onaj koji lovi, nego ulovljeni. I činio je ono što je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao što i hoće to biti sa strancem kad se nađe u tuđini.

I, kao da mu noge nijesu više ni trebale, kad se nema kuda potrčati. A isto tako ni oči, kad nemaju kuda pogledati. Plašio se brda i šuma oko sebe, koje su mu zatvarale vidik, i gotovo mu nalegle na šape. Daleke tačke na zemlji, koje od svega što na četiri noge hodi hrtovi najbolje vide, iščezle su, i sa njima nestao čitav dio svijeta: zemlje, i neba.

Dizao je jednu od prednjih nogu, previjao je u koljenu kao da je slomljena, i dugo tako stajao na tri – kako ne stoji ništa drugo, do hrtovi. Nikakva promjena u držanju tijela ne bi tada nastala: ne bi klecnuo, ne bi posrnuo, ne bi ničim mrdnuo, sem što bi se učinilo da lebdi, i da nema pod sobom oslonca. Izgledalo je da on svoje težine i nema, i da ništa u sebi nema što zemlji vuče, a ni nebu, nego da je samo jedna opruga – što se odapinje u daljine, u ravnine, ka cilju…

Bio je bijel. Dlake kratke toliko da se činilo da je go. I po tome je – po golotinji, od svega što se vratima i vratnicama pred kućom njegova gospodara zatvaralo, on jedini bio kao kakav ljuti siromah: bez gunja, bez runa, bez kočeti. I sve čim se pokrivao, i to samo dio svoje glave, bile su njegove duge i tanke uši, gotovo providne, oborene dolje; dizao ih je samo kad trči, i to ne uvis, nego duž vrata, i tada se činilo da ušiju i nema. A ono što se najviše, kod tog golog stvorenja isticalo, bile su oči; bile su mu crne, i iznad njih, začudo, crne obrve, iako je sav bio bijel. Tim crnim, krupnim, i ponekad kao staklo sjajnim očima gledao je mudro kao kakav starac. Nijesu to bile gladne pseće oči stvorene da ištu; bile su stvorene da gledaju, a na svijetu se ima šta gledati. Stoga se – kad čučne na svoje stražnje noge a na prednje visoko se osloni, činilo da je na nekakvom svom prijestolu, sa kojeg – upravo svojim gledanjem, ne ište nego daje. Leđa su mu tada jedna kosa ravan, koja odozdo, od repa i zemlje, ide gore prema glavi sve više i više, kao da bi ka nebu, ka kojem, a najviše noću, i inače idu oči hrtova… Ako se ta linija njegovih leđa dotakne, ona će zadrhtati kao kakva napeta žica, i nešto što više nije dodir, nego zvuk i glas, odzvoniće kroz cijelo njegovo tijelo, kao kakva svirka… i ne od mesa i kostiju, jer toga je u njemu bilo malo, nego od nekakvih tankih i zvučnih žica bio je sačinjen, i zbog toga i tanak, i lak, i zvučan.

Sporo se navikavao na čeljad u kući Šarana Lipovca; bio je u njoj tuđin – koji je, ma koliko mu se govorilo, bio nepovjerljiv. Bilo mu je dovoljno što poznaje jednu glavu – ženu Šaranovu, uz koju bi se, kao sve svoj uz svoga, prikrpio da se spasava. Legao bi pred nju, ispružio prednje noge, položio po njima glavu i gledao je kao da kaže: Mi smo svoji…

Prvi kome se približio bio je Šaran. A najviše jednog zgodnog dana za lov, kad ga je Šaran – u rano jutro, prije nego što je sunce pokupilo sa trave rosu, izveo u lov. Svaka dlaka na njemu zasijala je, u očima se razgorjele vatre, a noge, od nestrpljenja pred lov, lomile se.

Pustio ga je – kao što se obično i puštaju lovački psi, podno gore, a on će čekati na vrh gore, kud zvjerka, gonjena, obično bježi.

Hajkači su hajkali. I bio je trenutak takav: da bi se svi drugi lovački psi, uz toliku viku i halak, kao čunkovi zaboli u gustu šumu i zakivćali. Ali on nije umio u šumu; nijesu to bila ravna polja, nijesu pucale beskrajne širine, ni one prave linije pred njim, kad se – sva snaga koju hrt ima, predaje nogama, a noge cilju… to što su vikali i halakali nije ga na lov namamljivalo, jer na tako nešto nije nauč io – jer lovio je bez vike, i sam – i ćutke, i što je činio ličilo mu je na dvoboj, u kojem se pobjeđuje nogama.

Stajao je pred šumom kao plivač pred vodom – u koju se ne usuđuje da zapliva, jer je ne poznaje. Htjele su mu noge nekud, ali je pred njima bilo sve strmeno i puno šume, pa tijesno kao u kavezu, u kojem se ne može dalje od žice. Treptao je što ne može nikud, drhtao je, i svoju tanku glavu – iz nemoći, dizao nebu kao jedinom prostoru kud bi se moglo; kad bi se moglo…

Ne zađe u šumu.

Izvodili su ga kasnije na ravnije strane i sa manje šume, gdje bi pomalo trčao – ali samo do nekakvog grmena, do nekakvog stabla, koje nije – nenaviknut na smetnje pred svojim nogama, umio da zaobiđe, a u brzini nije ni mogao, i u njih udarao pravo glavom: u kamen, u panj, u stablo, ranjavajući se.

Vraćali su ga kući krvava.

Poslije toga izvođenja u lov, od kojeg je vidio da nema ništa, njegov gospodar je digao ruke od njega, i prepustio ga sudbini ostalih pasa: nek mu se daje hrana koja i njima, i nek se veže za kolac; kad je za to, a nije za lov.

Za kolac ga nije dala žena Šaranova, rekla je: To nije pas torni pa da tor čuva, on je nešto drugo, on je hrt.

Hodio je oko kuće i oko staja, birao mjesto gdje će leći, i sve više postajao obično pseto – ni torno, ni lovno, pa beskorisno; do što bi se djeca, od svih pasa, jedino sa njim poigrala. Odbačen – on se bio prikrpio za djecu, za jedino društvo koje ga prima, i gdje bi se ona igrala tu bi bio i on. Čučnuo bi na travu, na koji korak od njih, i sve što bi ona radila pratio svojim pogledima i pokretima kao da se i sam sa njima igra: njihove igre, i na njihov način. Nešto od one svoje igre – kad je bio štene, i kasnije mladi hrt, vidio je sada u toj dječjoj zabavi, i ponovo postajao ono što ne može postati: mladim hrtom, malim štenetom… Dozvoljavao je da ga u igri opkorače, jer je to od druga, ili ga čak i nogom ćušnu, jer i to je od druga – i to je zaboravljao, kao što i biva u družini…

Dolazile su i prolazile godine, i on bivao sve stariji. Nije više bio ni bijel, kao onda kad su ga doveli, ni go onako; izrasla mu je neka žućkasta dlaka koja nikako nije bila ukras – na njegovom još i sada gipkom tijelu, nego ruž- noća. Zabole bi mu se u tu dlaku slamke i travke, nešto što može da se desi psima, ali ne i hrtovima, i to ga je činilo još ružnijim. I najviše zbog te dlake i slamki u njoj, a još i više zbog hoda njegovog – jer hodio je tromo, i gledanja njegovog – jer gledao je tužno, on je postajao nešto sasvim drugo od onoga što je nekad bio – kad je jedan mlađi, bijeli hrt bio. I samo noću, kad iz svog legla digne glavu prema nebu i mjesecu, bivao je ponovo ono što više nije: mladi hrt, i sav hrt – kao što je gore mlad mjesec, i samo mjesec… tada nije vidio brda oko sebe, ni šume oko sebe, ni na sebi onu žutu dlaku, ni kako ga djeca u uzicu vežu i uzjahuju – vidio je nebeske širine, i u njima, kao nekad u širokim dolićskim poljima, lovio… Linija od njegovih očiju ka mjesecu bila je prava, i on – neometan šumama i brdima, trčao očima ka mjesecu, i htio da potrči i nogama. Bio je to – a u noći, još jedan od onih dvoboja kad je nekad lovio u poljima, u kojima on nikad nije bježao, nego tjerao i hvatao – i htio i sada da uhvati, još jednom… Još onog gore… Na ravnoj čistini. Pred okom. Pred nogom. Na nebu… Bivala bi tada tišina svuda. I tama noćna na zemlji – pa zemlje kao da i nema, do gore neba, na kojem su on i mjesec jedini i malo – pa će ostati samo jedan: hrt ili mjesec…

Niko nije mogao da prati tu borbu, jer ona je, iako na svijetlu prostoru, na nebeskom, na koji se – kao na pozornicu, gleda sa zemlje i iz tame, bila nevidljiva; kao što i jest sve nevidljivo što je samo jedan san, ili snu slično… Kad bi mjesec naveo ka gori, za koju će da zađe – hrt bi, videći da gubi borbu, prvi put pustio iz sebe glas pobijeđenog, negdje u noći, iz tame, iz nekakvog slamišta. Bio bi to glas kakav pušta ulovljena, od rana krvava zvijer, a ne glas hrta. Niko ga tada ne bi čuo – jer niko nije ni lovio, i noć bi, i nebo bi, i mjesec bi tekli dalje – svako svojim putem, ne znajući i ne mareći za jednog hrta u jednom slamiš tu.

Zalazeći, malo po malo, mjesec se najzad pretvarao u zvijezdu nad gorom, od koje je – u oči hrtove, išla tanka zraka, slična strelici, koju – kao posljednju, i smrtnu, pobjednik baca na pobijeđenog… Tada bi se, na kraju, i prekinula veza između gore velikog neba i dolje malog slamišta na gumnu, u kojem je ležao jedan hrt. Oborio bi – kad se čin završi, glavu na svoje šape, skupio se, i bio opet sam, i opet star, i kao da više nije ni bio hrt. Dječja uzica oko vrata i sama bi mu to govorila: Nijesi više…

Nastajale su, i dugo trajale, studene zime. Za pse torne Šaran je načinio male kolibice, slamom ih gore pokrio, a dolje pozder prostro. Lajali su iz tih svojih kućica kao da ih brane – potvrđujući: da pas ne laje sela radi, nego sebe radi. Da je i imao takvu kućicu, hrt ne bi lajao – jer nije mu u soju da se lavežom brani; to neka čine oni prosti…

Bio je beskućnik; on jedini od svega što je njegov domaćin imao. Zavlačio se pod niske strehe ili savijao uz kućni prag – tu gdje, ako ne toplota od ognjišta s druge strane praga, a ono dim dolazi. Ispred nogu čeljadi, kad prag prekoračuju, sklanjao se, ili – već olijenio i obnemario, puštao da ga preskaču, i cvilio kad ga načepe. Izazivao je sažaljenje u čeljadima kad zacvili, tako kao da su načepila starca, i – za utjehu, puštala ga da uđe u kuću kod ognjišta. Bilo je to spasenje za njega premrzlog, kad prag prekorači. Prikupio bi se uz ugarke – tu gdje je bilo uvijek pepela, pa mu i meko i toplo. Glavu bi položio na šape, prižmurio, i grijao se; a to je bilo upravo ono što mu je, sad dobro staru, i trebalo…

Ostajao je tu sve do onog trenutka kad žene stanu da peku hljebove; kad uzmu da oko ognjišta razgrću žar i po njemu polažu crepulje. Budile su ga tada tim svojim crepuljama iz sna, i tjerale od ognjišta da im ne smeta – a on se, kao što to čini svaki beskućnik kad se negdje privije, opirao i ostajao na svome pepelu sve dok na njega ne bi digle ugarke. Bio je – u toj borbi sa ženama za svoj ležaj, sav osmuđen ugarcima, tako da mu je, nekad vitko i gipko tijelo, a sada tromo i pogrbljeno, bilo išarano crnim prugama, i koliko je dobio ugaraka, toliko je nosio i pruga.

Dođe – od toga ležanja uz ognjište, garav od dima, siv od pepela i osmuđen od ugaraka, i ličio je na živu, na nedogorjelu paljevinu…

Bio je tada – i takav… možda još jedini ostatak ostataka nekada čuvenih dolićskih hrtova – i njihov kraj… Onakav kaokod starih čardaka, koji podsjećaju što su nekad bili – pa više nijesu, i čekaju samo još jedan vjetar, onaj posljednji.

Bio se skupio pred pragom, tu gdje ga vjetrovi nijesu dohvatili, ali ga je, na vedroj zimskoj noći punoj zvijezda stezao mraz. Bila je noć sva sjajna: dolje na zemlji debeo smrznut snijeg, a po njemu mjesečina, pa se – nebo i zemlja, stopili u beskrajnu mliječnu bjelinu, kroz koju, sam i velik, plovi mjesec. Gledao ga je odozdo ispred praga, usamljen na zemlji kao i on na nebu, i – još jednom, kroz bjeline i ravnine nebeske, lovio ga… jedna tanka staza, od njega malog pred kućnim pragom do velikog mjeseca na velikom nebu, išla je pravo, i on – na toj stazi, a ka mjesecu, bio je opet mladi hrt u lovu, i sve bliži svome cilju…

Niko nije mogao vidjeti taj lov – a da je mogao, vidio bi u očima hrtovim ulovljen mjesec, i njega, bijelog od mjesečine kao kad je nekad bio mladi hrt – mrtvog.

Ostalo je i dalje gore nad njim veliko nebo, nadneseno nad male stvari na zemlji… Sjale su po njemu zvijezde. I mjesec.

I noć je tekla…

ŽIVOT PISCA

1913. godine, 18. decembra u selu Šipovice kod Bijelog Polja u Sandžaku rodio se Ćamil kao prvo dijete u imućnoj zemljoradničkoj porodici Šabana i Elmaze Sijarić (rođenjem Tucaković); ubrzo ostaje bez oca; njegov mlađi brat Šaban rodio se nakon očeve smrti; uskoro umire i majka tako da braća ostaju na brizi porodice, uglavnom amidže Iljaza.

1927. završava osnovnu školu u Godijevu kod Šipovica, zatim pohađa osmogodišnju Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Kao učenik piše pjesme. Predsjednik je literarne družine Južna vila. Profesori su mu bili Pero Slijepčević, Vido Latković i Anica Savić Rebac. U to vrijeme skuplja i narodne pjesme i šalje ih profesoru Aleksandru Beliću u SANU u Beogradu.

1929. objavio je prve pjesme u školskom listu Vesnik.

1935. izbačen je iz Medrese zbog političkog djelovanja i školovanje nastavlja u gimnaziji u Vranju, gdje i maturira.

1936. upisuje studij prava na Beogradskom univerzitetu. Pridružuje se naprednom studentskom pokretu, učestvuje u protestima, štrajkovima, demonstracijama.

1937. postaje član Komunističke partije. U Beogradu susreće buduću suprugu, studenticu Sabinu Fehimović iz Mostara, koja na Filozofskom fakultetu studira matematiku, hemiju i fiziku. Posvećuje joj pjesmu Breze.

1939. objavljuje nekoliko pjesama u časopisu Ženi danas.

1939. objavljuje pjesme u sarajevskom časopisu Gajret.

1940. diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu.

1941. oženio se sa profesoricom prirodnih nauka Sabinom Fehimović. Objavio pjesme u časopisu Pregled.

1941-1945. u toku rata radi kao sudski službenik i sarađuje sa NOP-om. Živi u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci.

1945. 30. jula dobio je propusnicu kao dopisnik TANJUGA-a da se slobodno kreće i izvještava sa teritorije okruga Banje Luke i Stare Gradiške. Među prvima je ušao u logor Jasenovac i te slike će kasnije pretočiti u knjigu o Jasenovcu.

1945. 9. jula imenovan je za sekretara Banjalučkog vijeća narodne časti i pomoćnika sekretara Sreskog narodnog suda.

1946. radi kao novinar u banjalučkom listu Glas, a potom kao dramaturg Narodnog pozorišta. Pjesme objavljuje u beogradskom Zadrugaru i Pregledu.

1947. 8. januara premješten je u Ministarstvo prosvjete NRBiH u Sarajevu. Krajem godine prelazi u redakciju sarajevskog časopisa Pregled.

1948. 8. januara, kao službenik Ministarstva prosvjete NRBiH stavljen je na raspolaganje izdavačkom preduzeću Svjetlost. Već 1. maja iste godine prelazi u odjeljenje za agitaciju i propagandu Glavnog odbora Narodnog fronta.

1949. 30. aprila prelazi u redakciju časopisa Zadrugar u kojoj radi do 1. marta 1950.

1950. objavljuje pripovijetke u časopisima Zora, Nova žena, Brazda, Oslobođenje.

1951. prelazi u literarnu redakciju Radio-Sarajeva gdje ostaje sve do odlaska u penziju, 1983. godine.

1953. izlazi mu prva zbirka pripovjedaka ‘’Ram-Bulja’‘ u izdanju sarajevske Svjetlosti za koju dobija nagradu izdavača i tek ustanovljenu godišnju nagradu Udruženja književnika.

1955. na anonimnom konkursu za književnu nagradu žiri (Milan Bogdanović, Gustav Krklec, Nika Milićević) Izdavačkog preduzeća Narodna prosvjeta dodijelio je prvu nagradu Ćamilu Sijariću za roman ‘’Bihorci’‘ u iznosu od 1.000.000 dinara, najveću nagradu do tada na prostoru Jugoslavije.

1956. izlazi mu prvi roman Bihorci u izdanju Narodne prosvjete.

1957. izlazi druga zbirka pripovjedaka ‘’Zelen prsten na vodi’‘ u izdanju Svjetlosti za koju dobija godišnju nagradu Udruženja književnika.

1962. objavljen je njegov drugi roman ‘’Kuću kućom čine lastavice’‘ također u izdanju Svjetlosti i pripovijetke ‘’Naša snaha i mi momci’‘ u izdanju Veselina Masleše.

1968. izlazi roman ‘’Mojkovačka bitka’‘ u izdanju Svjetlosti, za koji dobija 27-julsku nagradu Bosne i Hercegovine.

1969. 9. juna izabran je za dopisnog člana ANUBiH.

1970. izlazi zbirka putopisa ‘’Zapisi o gradovima’‘ u izdanju Zavoda za izdavanje udžbenika. Po drugi put je imenovan za predsjednika književnika.

1971. objavljen je njegov četvrti roman Konak, koji je dvije godine kasnije nagrađen 13-julskom nagradom Crne Gore.

1972. 28. juna izabran je za redovnog člana ANUBiH.

1976. izlazi peti roman ‘’Carska vojska’‘ u izdanju Veselina Masleše.

1979. štampan je šesti roman ‘’Raška zemlja Rascija’‘ također u izdanju Veselina Masleše.

1980. izlazi peta zbirka pripovjedaka ‘’Francuski pamuk’‘ u izdanju Svjetlosti. Iste godine Univerzal iz Tuzle štampa Izabrane pripovijetke u redakciji Radovana Vučkovića.

1981. dobio je Andrićevu nagradu za zbirku ‘’Francuski pamuk’‘. Veselin Masleša štampa mu Izabrana djela, (I-X), u redakciji istog izdavača.

1982. Srpska književna zadruga objavljuje izbor pripovjedaka ‘’Priča kod vode’‘ sa izborom i predgovorom Rajka Petrova Noge.

1983. Oslobođenje mu štampa knjigu ‘’Oslobođeni Jasenovac’‘.

1984. Pripovijetke u izboru Dejana Đuričkovića izdaje Svjetlost, a pripovijetke ‘’Rimski prsten’‘ Veselin Masleša.

1988. iz štampe mu izlazi prva knjiga pjesama ‘’Lirika’‘ u izdanju BIGZ u Beogradu.

1989. izabrane pripovijetke ‘’Miris lišća orahova’‘ objavljuje Veselin Masleša.

1989. 6. decembra Ćamil Sijarić je poginuo na pješačkom u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu. Sahranjen je na groblju Bare. Iza Ćamila Sijarića ostala je sačuvana bogata ostavština da svjedoči o plodnom književniku – jednom od naših najznačajnijih pripovjedača.

1990. posthumno je objavljena njegova druga zbirka poezije ‘’Koliba na nebu’‘ koja se u trenutku njegove pogibije pripremala za štampu u banjalučkom Glasu. Priređivač i pisac pogovora je književnik Irfan Horozović.