MUSTAFA PEĆANIN
Vijek od rođenja
U vrijeme kada su narod pritiskale mnoge nedaće i životne nesigurnosti, bez kojih se u prošlosti gotovo nikad nije ni bilo, jedne od tih burnih godina, 1914, u Rožajama se Medu Pećaninu rodio sin kome je dao ime Mustafa.
Medo, hodža Kučanske džamije u Rožajama, i njegova porodica uživali su u čitavom kraju puno poštovanje i ugled zbog svoje skromnosti i poštenja. Mustafin otac, mula Medo (1876-1961), imam-matičar, nosio je sobom, kao domaćin brojne porodice, sve one probleme koje su imali i ostali u ovoj kasabi: kako sačuvati i prehraniti porodicu i kako podići djecu da stanu na svoje noge.
Posebnu ljubav je imao baš prema Mustafi jer je rano ostao siroče bez majke. Mula Medo je želio da od Mustafe stvori nešto najbolje, da ga školuje, jer je jedino u tome vidio ispravan put koji će ga odvesti u bolji život.
Mustafa je osnovnu školu završio je u Rožajama gdje je bio odličan učenik, druželjubiv i primjeran. Svi su ga voljeli. Mustafa je školske godine 1926/27. upisao Veliku medresu u Skoplju koju je osnovao kralj Aleksandar I 1925. godine radi školovanja muslimanske djece. Poslije osmogodišnjeg školovanja u Velikoj medresi u Skoplju Mustafa Pećanin se upisao 1934. godine na Filozofski fakultet u Beogradu, grupa francuski jezik i knjiiževnost. Pošto je apsolvirao na Filozofskom fakultetu, Mustafa odlazi u Francusku, u Pariz, 1938. godine radi specijalizacije. Tamo provodi nepune dvije godine. Za njegovu specijalizaciju se posebno pobrinuo njegov otac Medo, pozajmivši sedam hiljada dinara za potrebe Mustafine specijalizacije, a vraćao ih je u mjesečnim ratama po tri stotine dinara. Poslije specijalizacije Mustafa se vraća u zemlju, počinje da radi u Pančevu u Učiteljskom konviktu onda se 1940. godine javlja na odsluženje vojnog roka u Vojnom okrugu u Kosovskoj Mitrovici. Tek što je završio vojnu obavezu dolazi do besomučnog Hitlerovog napada na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine.
Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije Mustafa dolazi u Rožaje. Bio je jednostavan i tih, staložen, osjećajan, pronicljiv, oštrouman, nesebičan i uvijek priseban. Srednjeg rasta, lijepo razvijen, širokih pleća, nježnog lica sa širokim čelom, ispod kojeg su bistre oči zračile svojom dobrodušnošću i toplinom, nenamjetljivo je osvajao ljude oko sebe. Njegova velika skromnost nije mu dozvoljavala da govori o sebi. Bio je duhovit, a u društvu je uvijek unosio vedar duh i šalu, čak i u najtežim situacijama.
Odmah poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, okupator se postarao da rasparčavanjem zemlje što prije uspostavi svoju vlast i na ovom području, koje je palo pod okupaciju takozvane Velike Albanije, koja je i sama bila pod italijanskom upravom.
Sve do ljeta 1942. godine u Rožajama nije postojala partijska organizacija, bez koje se nije moglo ništa značajnije i organizovano preduzeti.
Poslije velikog četničkog pokolja nedužnog stanovništva Donjeg Bihora, pod neposrednom komandom Pavla Đurišića, izvršenog 5. i 6. januara 1943. godine, Mustafa se angažuje na osnivanju prihvatnog odbora za smještaj izbjeglica. Taj zločin je poslužio manjoj grupi rožajskih Bošnjaka udruženih sa manjom grupom izbjeglica da pod izgovorom osvete napadnu pravoslavno stanovništvo u rožajskim selima Bijela Crkva i Bukovica, opljačkaju ih i izvrše zločin. Mustafa se sa brojnim Bošnjacima uključio u akcije da se pravoslavne porodice smjeste u kućama kod Bošnjaka da bi se sačuvali životi nedužnih ljudi.
U ljeto 1943. godine u Rožajama je formirana partizanska četa, zvana još i rožajski odred koji je tada brojao 25 naoružanih boraca. 8. septembra dolazi do kapitulacije fašističke Italije što je ojačalo ideju komunističkog pokreta u Rožajama. 4. oktobra Žandarmerijska komanda iz Rožaja zatražila je od Prefekture iz Peći dozvolu za hapšenje i interniranje 12 pozadinaca iz Rožaja, među kojima je bio Mustafa pod brojem 2. Zahtjev je odobren 9. a rožajski pozadinci su 10. oktobra napustili Rožaje i priključili se partizanskim jedinicama u Beranama u Drugi bataljon Druge proleterske brigade. Željeli su da dadu svoj doprinos u zajedničkoj oružanoj borbi za slobodu svog naroda.
Brigada je neprestano vodila borbe, jednu za drugom, i na putu za Srbiju došla je pred kraj novembra do sandžačkog grada Prijepolje gdje su Njemci angažovali svoje snage radi izvođenja operacije u Sandžaku i istočnoj Bosni. Operacija je dobila šifrovani naziv ,,Kugelblic’’ (bljesak munje).
4. decembra 1943. godine u rano jutro, neprijatelj je otpočeo strahovit napad na Prijepolje. Iznenađenje je bilo veliko. Partizanske jedinice su bile izložene žestokom napadu puka ,,Branderburg’’ i drugih neprijateljskih jedinica. Brzo je izvršen prodor do mosta na Limu u Prijepolju, gdje je ubijen partizanski stražar, zaposjednut most i onemogućen prijelaz jedinicama koje su bile na desnoj obali Lima. Pokolj je bio strahovit. Ginulo se na svakom mjestu. Lim je nosio mrtve i ranjene. Svi Rožajci su u toj borbi bili izuzetno hrabri, kao i drugi oko njih. Morali su se povlačiti ka Limu. Mustafa je ostao odvojen. Navaljivali su na njega zloglasni gestapovci i ubice. On se junački borio i ubijao protivnike oko sebe. Skočili su na njega ranjenog da iskale svoj bijes.
O toj borbi Srećko Milošević je zapisao: ,,Ja nisam uspio da se prebacim na Sokolicu. Nemci su zauzeli položaje ispred bunkera. Ostao sam u šumarku iza štale. Ja sam, u stvari, između nemačkih položaja. Neprijateljska kolona je udaljena desetak metara od mene. Čujem kuknjavu ljudi. Nemci ih hvataju i ubijaju po šumi. Prepoznajem glas Mustafe. Tuku ga i prebijaju. Poznali su ga Muslimani iz rožajskog kraja, učesnici u nemačkoj vojsci. Bio je u stalnom kontaktu sa narodom. Pošto mu je otac bio hodža, mnogi Muslimani su ga poznavali. Sada su iskalili sav bes na njemu’’ (Srećko Milošević: Prijepoljska epopeja, nov.-dec. 1943, Borba, Beograd, 13. XII 1961.)
Samo jedan dan borbe odnio je oko šest stotina boraca, prekaljenih i hrabrih junaka, najboljih sinova jugoslovenskih naroda. Miodrag Milovanović Lune je zapisao 7. decembra 1943. godine: ,,Šta da pišem, nema više naše 2. proleterske brigade, nema herojske brigade, brigade koju su stvarali heroj Petar Leković i heroj Aleksa Dejović. Nema više našeg slavnog 1. i 2. bataljona. Nema više junaka, dobrih i veselih drugova, krv moja, delovi moga tela, moji životi, sada ih više nema. Za jedan dan ih je progutao Lim, uništili su ih nemački krvožedni vuci. Tužno je to strašno posmatrati kako heroje, proletere i cveće našeg naroda, odnosi mutni Lim’’. (Miodrag Milovanović – Lune: Dnevnik, Vesti, Titovo Užice, 1979.)
Toga dana su u talasima mutnoga Lima pali još i braća Ramo i Hilmo Rožajac (Zejnelagić), dok su Dedo Šehović i Jaho Kurtagić tri dana prije poginuli u patroli. Od deset njih, pet je ostavilo svoje živote u ovoj teškoj brobi, hrabro ginući žrtvujući svoj život za buduću slobodu svoje zemlje i mladih pokoljenja. Njihova imena se sada nalaze na spomenicima i spomen-obilježjima koje im je podigao narod u znak poštovanja i divljenja. I Mustafino ime je upisano na spomeniku u Rožajama, a jedna osnovna škola i ulica nose njegovo ime.
Nek naraštaji znaju svoju prošlost da je u toku NOB-a u Rožajama i okolini poginulo je 55 boraca, 65 boraca je teško ranjeno, ostalo je 87 ratne siročadi i bilo je 76 žrtava fašističkog terora.