Redakcija Ramo Markišić
SAMA JE DOŠLA
U plavsko-gusinjskom kraju od davnina se živjelo od stočarstva, a kasnije i od zemljoradnje. Imućnih seljaka je bilo malo, a ostalo su bili napoličari, čipčije kod begova i najamnici. Čak bi u najam kod stočara išli i dalje van svog zavičaja, u Rugovu i Pešter. Bivalo je da po neko od tih najamnika i ostane tamo i tamo se oženi. Od njih vode porijeklo neka bratstva u okolini Rožaja i u Pešteri. U ovom kraju je uvijek bilo i dobrih i pametnih ljudi. Jedan od njih, i imućan, i dobar i pametan bio je Ferhat Koja.
Ferhat Koja je živio u selu Prnjavoru, koje samo Plavska rijeka odvaja od Plava. Bio je oženjen sa Šećom Medunjanin, koja je imala tri brata. Oni su se dobro sa Ferhatom slagali.
Jedne godine u proljeće Ferhat kupi jedno imanje, za koje dade veliko stado ovaca muzara, desetak krava, par volova. Ostade mu samo jedna krava i jalovinja. Jalovinju, jagnjad, šiljež i junad, dade Ferhat svojim prijateljima Medunjanima da ih čuvaju na planini.
Jednog dana ode Ferhat Koja u planinu, na stan kod prijatelja, da vidi kako mu je stoka i da joj dâ so. Sretoše ga dobro. Kad se primače podne, ode Ferhat na česmu da uzme abdes, da klanja. Dok je uzimao abdes, dođe kod njega Nurka Omerova, sestra od srtrica njegove žene Šeće. Ona će Ferhatu:
-Tako ti abdesa, ne viđeo dženeta, ako me ne uzeo za ženu.
Ferhat presta uzimati abdes, kako je on u to vrijeme pričao, i reče djevojci:
-Hvala Bogu i Božjem hajtaru. Idi đevojko, Imam ženu, Šeću, tvoju sestru (od strica).
-Dosta ljuđi ima po dvije žene. Šeća i ja ćemo se slagat i pomagat jedna drugoj. Jedna će isti na stan, a druga će ostajat kot kuće. – reče djevojka.
Ferhat joj ne odgovori ništa. Ode u katun. Poslije ručka, Ferhat se pozdravi sa prijateljima i ode u Prnjavor.
Poslije tri-četiri dana, stiže Nurka u Prnjavor u Ferhatovu kuću. Zagrli se sa sestrom od strica, Nurkom, pa uđoše u kuću. Nurka se obrati Šeći:
– Bićemo podruge.
Za čudo, Šeća primi to mirno, ne naljuti se na Nurku.
Kad dođe Ferfat uveče kući, zateče Nurku. Reče joj:
– Okljaen ti ođe?
– Šeća će ti kazat. – odgovori Nurka.
Narednog dana, pokupiše Medunjani svu stoku, koja je kod njih bila na planini, i dotjeraše u obor Ferhatove kuće. Ferhat odvede stoku na imanje u Šiljkaćima. Tako to imanje te godine posluži kao pašnjak.
Medunjani veoma ljuti na Ferhata, čekahu zgodnu priliku da ga ubiju. Ali, ubrzo plavsko-gusinjski kraj zarati sa Crnom Gorom, povodom odluke Berlinskog kongresa da ovaj kraj pripadne Crnoj Gori. Tako se namjera Medunjana ne ostvari.
PRIJATELJI
Od kako se oženio sa Nurkom, bio je Ferhat Koja stalno na oprezu. Prijetilia su mu Nurkina braća. Bili su veoma uvrijeđeni. Ferhat je bio oženjen sa Šećom, njihovom sestrom od strica, a zatim je za ženu uzeo i njihovu sestru – Nurku. Bilo je to veliko poniženje, smatrali su Medunjani, koje se može samo krvlju oprati.
Boj na Nokšiću spriječi to ubistvo.
Tokom boja, naiđe Ferhat na jednog Nurkinog brata. Napadaju ga dva Crnogorca, a on se brani jataganom, leđima pribijen uz lisnjak. Pritrča Ferhat i posječe jednog napadača, a drugi uspije da pobjegne.
Začudi se brat Nurkin, što mu Ferhat priskoči u pomoć, i zbunjen ne reče ništa, a Ferhat će mu:
-Zar nismo prijatelji? – i produži prema mjestu odakle se čujaše najveća vika ljutih protivnika.
Završi se boj.
Nurkina braća i najugledniji Medunjani, poslije nekoliko dana, odoše kod Ferhata u Prnjavor.
Tako se pomiriše.
Ramo Markišić je rođen 24. aprila 1924. godine u Vojnom Selu. Četiri razreda osnovne škole završio je 1934. godine. I pored toga što je bio natprosječan učenik nije imao nikakve mogućnosti za nastavak školovanja, pa je na selu bio čobanin i zemljoradnik sve do 1944. godine kada je otišao u narodnooslobodilačku vojsku. Bio je u Komskom odredu, a kasnije u IX narodnooslobodilačkoj crnogorskoj udarnoj brigadi (1. četa 2. bataljona). Bio je sekretar komunističke omladine izviđačkog voda brigade. Učestvovao je u borbama za oslobođenje Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Ranjen je kod Sarajeva 9. II 1945. godine.
Demobilisan je novembra 1946. godine i po povratku uključuje se u rodnom mjestu u Narodni front. Bio je predsjednik Narodnog fronta Vojnog Sela, Hakanja i Budovica, član Mjesnog odbora Plav, član Plenuma sreskog odbora fronta. Radio je u nabavno-prodajnoj zadruzi u Plavu.
Za predsjednika seljačke radne zadruge izabran je 1949. godine i tu je funkciju obavljao sve do maja 1951. godine. Sedmog maja 1951. godine emigrirao je u Narodnu republiku Albaniju, jer je bio opredijeljen za Rezoluciju Informacionog biroa komunističkih i radničkih partija.
U Albaniji je završio srednju poljoprivrednu mehaničku školu, a zatim i filozofski fakultet, grupu za istoriju i geografiju. Tamo je radio u poljoprivredi, građevinarstvu, administraciji i 23 godine, do penzionisanja, kao profesor u Poljoprivrednoj mehaničkoj školi u Dursu (Drač). Rukovodio je jednim kružokom Jugoslovenskih revolucionarnih emigranata i bio je član Odbora i Redakcije Jugoslovenskih revolucionarnih emigranata u Albaniji, sve do njenog rasformiranja 1955. godine. Bio je komandant Jugoslovenske dobrovoljačke revolucionarne radne brigade za izgradnju prve hidrocentrale u Albaniji, na rijeci Mat. Dva puta je odlikovan sa ordenom rada II reda i jednom sa medaljom rada. Ostao je vjeran ideji zbog koje je emigrirao u Albaniju.
Poslije raspada SFR Jugoslavije vratio se u svoje rodno mjesto 1991. godine. Preselio je na Ahiret 2011. godine.
Istaknuta slika: Rasim Muminović, Plavsko-Gusinjska odžaklija
