Redakcija Ahmet Ademagić
Ahmet Ademagić pripada krugu stvaralaca koji svoje interesovanje pokazuje u mnogim oblastima i što je još važnije ostavlja prepoznatljiv trag na tim poljima. Riječ je, prije svega o historičaru umjetnosti i slikaru, ali i ljubitelju filmske umjetnosti, hroničaru, publicisti i dobitniku najznačajnijeg opštinskog priznanja – nagrade ,,30. septembar’’ za 2013. godinu
Ahmet Ademagić je rođen u Rožajama 1945. godine, gdje je završio osnovnu školu. Nakon toga, Srednju likovnu školu – odsjek za primijenjenu umjetnost završava u Sarajevu, gdje postavlja buduće temelje svog likovnog stvaralaštva. Višu pedagošku školu – odsjek za likovno vaspitanje završava u Prištini, a Filozofski fakultet-grupu za historiju i historiju umjetnostu u Skoplju gdje nekoliko godina kasnije završava i grupu za historiju umjetnosti i arheologiju. I pored brojnih ponuda da život nastavi u nekom od tadašnjih centara bivše Jugoslavije, Sarajevu, Skoplju, Prištini… odlučuje da se vrati u svoje rodno mjesto gdje radi kao profesor historije umjetnosti do penzije.
Ademagić je član i jedan od osnivača likovnog kluba „Kula“, aktivista mnogih udruženja građana. U svom pedagoškom radu posebno razvija ljubav kod učenika prema likovnoj umjetnosti o čemu svjedoči podatak da su „prve slikarske korake“ kod njega napravili Aldemar Ibrahimović i Ibrahim Kurpejović, poznati akademski slikari, Dina Murić, kao i Rifat Muković, takođe već afirmisani slikar. Ljubav prema slikarstvu Ademagić je razvio i kod svoje djece Azre Ademagić-Kardović koja već ima zapažen likovni opus, kao i sina Asmira, koji je završio likovnu akademiju u Holandiji i iza sebe već ima nekoliko zapaženih izložbi. O Ahmetovom stvaralaštvu su pisali brojni poslenici pisane riječ i umjetnici: Zaim Azemović i Husein Bašić – književnici, Hilmija Ćatović i Zećir Luboder – likovni stvaraoci i mnogi drugi.
Stvaranje je za Ademagića najveći smisao trajanja i njegov život bez umjetnosti u koji neizmjerno vjeruje ne može se ni zamisliti. On je prije svega slikar i ljetopisac starog ambijenta. Njegove slike upravo govore „jezikom legende i bajke, bojom drveta, patinom kamena i specifičnim koloritom koji isijava iz sebe starinsku priču“. Najčešći motiv ovog slikara je stari objekt „Ganića kula“ s kraja 18. stoljeća koji se u literaturi pominje kao izuzetan primjerak stare graditeljske tradicije. “Prirodni fenomen dva klika, a iznad njih krši nadvijeni nad kulom, kao majka koja je zaogrnula svoju djecu štiteći ih od svakojakih opasnosti, dok oni stoje ponosito na stazi iznad kule i budno prate život u njoj i prolaznosti ljudi i života.’’ – ukratko objašnjava svoju inspiraciju Ademagić. Druga vrijednost, odnosno motiv koji je ovog slikara ,,vezao’’ za Ganića kulu i ambijent koji je okružuje su livade i bašče sa voćnjakom, sve do bistrog i žuboravog Ibra, čiji je prostor posebno izdvajao vitkost kule, naročito dijela koji se naziva kula-čardak, tako da se čovjek osjeti dijelom toga neponovljivog prostora. Na njegovim slikama se često može naći stara ,,Špirova kuća’’ koja se nalazila preko puta gdje je nekada bila stara pijaca, a nezaobilazan motiv mu je i Kučanska džamija.
Njegove slike kao da žele da donesu sa sobom što više detalja i simbola prošlosti i da stare objekte otrgnu od zaborava. Na njegovim slikama može se i danas naći autentični izgled stare rožajske čaršije -koju još rijetki pamte sa prepoznatljivim ćepencima i dućanima, kaldrmisanim sokacima i zanatskim radnjama, mahali pored Ibra, kućama pokrivenim potamnjelom šindrom i ograđenim tarabama, koji vraćaju sjećanje na nekadašnji izgled Rožaja, ali i na uslove i način života u ovoj čaršiji. Povodom 40 godina plodnog stvaralaštva ovog slikara objavljena je monografija pod simboličnim nazivom ,,Rožaje mog djetinjstva’’. Monografija sadrži 28 reprodukcija koje obiluju karaktetističnim detaljima ambijenta starog Rožaja i do sada je najreprezentativnija zbirka likovnog stvaralaštva Ademagića. Do sada je imao pet samostalnih izložbi u Rožajama 1967, 1968, 1977, i 1978. i u Titogradu, današnjoj Podgorici 1970. godine. Svoje radove je izlagao na više od 20 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstu, izlažući uglavnom u okviru Likovnog kluba ,,Kula’’. Svakako, treba izdvojiti likovnu izložbu radova porodice Ademagić, u galeriji gradskog muzeja ,,Ganića kula’’ kao nešto po čemu se ovaj slikar izdvaja iz kruga likovnjaka. Ova izložba po svom raznolikom izrazu i generacijskoj zastupljenost autora, oca, djece i unuka, pored neponovljivog likovnog doživljaja, karakteristična je i po tome što je nedvosmisleno stavila do znanja da u gradu na Ibru živi i stvara porodica slikara čiji crteži i slike odišu iskrenom ljepotom prizora koji nas okružuju.
Druga, ali ništa manja ljubav Ademagića kojoj je posvetio dobar dio života je film i filmska umjetnost. Od najranijih dana svoje mladosti, još kao učenik osnovne škole, zavolio je film i ta ga ljubav nije napustila ni do današnjih dana. Plod te ljubavi je bogata videoteka filmova jugoslovenske produkcije, kao i vrijedna fonoteka sa audio kasetama različitih sadržaja, prije svega ploča i kaseta narodne i izvorne muzike. Od 1962. godine, odlaskom u Sarajevo, počeo je da sakuplja ploče i kasete koje su se slušale na prostorima exs Ju prostora. I danas ima bogatu kolekcju ploča, kaseta i CD-ova čime bi se ponosile i institucije koje se bave ovom djelatnošću. U svojim sjećanjima Ademagić posebno mjesto daje upravo ,,prvim susretima“ sa filmom u starom bioskopu u periodu između 1952. i 1962. godine, koji je bio smješten u zgradi Zadružnog doma, na lokalitetu današnjeg Centra za kulturu. Bioskop je u tom vremenu bio ,,centar kulturnih zbivanja’’ u gradu i bukvalno je za mnoge predstavljao prozor u svijet. Odnos prema filmskoj kulturi u tom vremenu iskazivale su sve generacije, a naročito djeca. ,,Mi nijesmo znali šta je to ,,žanr’’ ali smo po izgledu plakata i imenima glumaca na tim plakatima naslućivali ,,akciju“ te radnje, odnosno da li je fim kaubojski, avanturistički, ratni ili ljubavni’’ – zapisao je Ademagić u svojim sjećanjima.
Kao profesor historije umjetnosti Ademagić se interesovao i za crteže na starim objektima u Rožajama. Naravno njega je prije svega interesovala simbolika tih crteža, ali i njihovi autori. Poseban utisak na njega su ostavili crteži na kući Abdurahmana Zejnelagića gdje je autor na ,,istočnoj starni fasade naslikao džepni sat kao simbol prolaznosti vremena i ljudskog života u tom vremenu’’. Ademagić je zabilježio da u svom studiranju nigdje nije naišao na jaču simboliku likovnosti da je neki umjetnik na tako jednostavan način ostavio poruku mladim narašatajima da je vrijeme njihov saveznik, ali i ljuti neprijatelj. U međuvremenu, vrijeme je isteklo i toj kući i satu nacrtanom na njenoj fasadi, jer je kuća porušena.
Svoje interesovanje i neprersušnu energiju izkazivao je i u drugim oblastima. Ademagić je jedan od osnivača Organizacije za borbu protiv alkoholizma i njen dugogodišnji član. Za svoj doprinos radu tog Udruženja, dodijljena mu je Zahvalnica 1985. godine. Kao dobrovoljni davalac krvi, dragocjenu tečnost dao je 15-tak puta, kada je to god zatrebalo. Dobitnik je i Zlatne značke Pokreta gorana. Dobitnik je i Zahvalnice Gimanizije ,,30. septembar’’ za doprinos u afirmisanju škole u kojoj je proveo veliki dio svog radnog vijeka. Kada su u pitanju nagrade i priznanja koja je dobio kao učenik osnovne škole, najdraža mu je ona za koju je nagrađen kao član likovne sekcije u vidu knjige za najboilji rad na temu: ,,Nezaboravljeno’’ davne 1961/62. godine gdje je prikazao Kurtagića mahalu koja je nestala još 1958. godine. U vremenu predhodne Jugoslavije, kada se živjelo po drugačijem modelu i kada su neke idološke aktivnosti zavređivale posebnu pažnju, dobitnik je nagrada i priznanja: na šampionatu znanja Tito –Revolucija – Mir, za pripremanje svojih učenika iz te oblasti, nagrade na opštinskom, republičkom i saveznom nivou kao i nagrade SUBNOR-a za likovni rad na temu iz NOB-a, za sliku ,,Što to huči Sutjeska“.
U svojstvu profesora, zajedno sa učenicima kojima je predavao, obišao je sve važnije spomenike i muzeje na prostorima predhodne Jugoslavije. Kao kruna njegovog stvaralaštva, tokom ljeta 2013. godine imao je veliku izložbu fotografija pod nazivom ,,Rožaje mog djetinjstva“.
Sve ovo govori o čovjeku nepresušne energije, roditelju, intelektualcu, pedagogu, aktivisti, čiji stvaralački portret zaslužuje pažnju i poštovanje.
