Redakcija Anti-Bosanske Filipike
Opskurni magazin paradoksalnog naziva „Stav“, za koji javnost u Bosni i Hercegovini veoma dobro zna da isključivo služi kao prenosilac stavova koje njegovom „uredniku“ izdiktira ‘partijska centrala’, nedavno je objavio TEKST iz pera upravo ovog „urednika“, Filipa Mursela Begovića, u kojem „autor“ pokušava da Bosanskom akademskom društvu u Austriji „objasni“ da bosanska nacija ne postoji, i da bi eventualno priznanje bosanske nacionalne manjine od strane Republike Austrije predstavljalo „presedan koji bi značio još jedan u nizu pokušaja da se Bošnjaci kao narod ospore i niječu“.
Ja ne živim u Austriji, ali živim u Bosni, i vidim da nas je sve manje ovdje a sve više u toj tuđini, pa ljudi valjda osim plaćanja taksi i dadžbina u Austriji i Holandiji, hoće sebi i neka prava. Ali tim austrijskim državljanima veliki je grijeh da nisu pitali g.dina Filipa ko su oni, kako se ćute, kako žive, i šta treba tražiti od države kojoj tako marljivo privređuju i koju u generacijama grade, a sve ostale novce šalju ovdje u Bosnu – gdje ih se redovno ismijava i omalovažava, te im se drže predavanja iz svega i svačega.
Čim je ovim ubogim gastarbajterima objašnjeno da nisu i neće biti manjina, još je jedan tekst žurno svima nama objasnio da ni Bosne nema.
Nisu dakle samo stranci naši u Austriji, nego i mi ovdje u Bosni.
Od Magreba do Zagreba
Teško da je u jednom tekstu moguće iznijeti više apsurdnih, samoponištavajućih teza nego što ih je u datom tekstu iznio pomenuti profesionalni musliman po imenu Filip.
Počevši od njega samog, koji je direktno iz Zagreba, sa imenom kakvo već ima, doveden u Sarajevo da brani Bošnjake, koje njegovi nalogodavci promatraju isključivo kao pripadnike muslimanske vjere, od Bosanaca svih vjera i pogleda na svijet. Time je posve sličan još jednom Filipu koji živi u Skopju – i koji iako Makedonac islamske vjeroispovjesti, svako malo – potpomognut nekolicinom iz čudnovatog amaterskog pjevačkog zbora kojim dominiraju Srbijanci i Crnogorci – DAKLE LJUDI IZ SUSEDNIH DRŽAVA – koriste svoju vjeru da se mješaju u unutarnje stvari Bosne i njenih ljudi.
No, da se fokusiramo na zagrebačkog Filipa te na njegovu osnovnu tezu, koja glasi: „Kada govorimo o kolektivnom identitetu, on ne može biti pod znakom pitanja, on se ne može mijenjati kao što se može mijenjati onaj lični. Biti Bošnjak je aksiom, završen proces.“
Filip zagrebački zbilja zvuči kao rani boljševici – za njih država nije bila realitet, nego apstraktan – tudj i mrzak teritorij sa kog se iz/vodi revolucija. Zato u Sarajevu tri decenije toliko vrele priče a nigdje pravne države.
Naravno, njemu i njegovim nalogodavcima, biti Bošnjak je aksiom, nema sumnje. Svi oni lijepo žive od rasturanja Bosne i Hercegovine na etno-religijske komponente – i tjeranja generacija mladih da kao bio-masa popunjava demografski i genetski posrnulu Evropu. Nadalje, svi oni lijepo žive od rasturanja Bosne i Hercegovine na etno-religijske komponente, i pretvaranja opustošjele grude u svoje privatne posjede upravo onih teritorija unutar kojih su te komponente ogradili, namećući im takve aksiome.
Pri tome, kao vrhovni autoritet i pretpostavljenog tvorca tog aksioma, Filip skopski i Filip zagrebački vole prizvati književnika Aliju Isakovića, koji je na jednom privatnom sijelu s početka rata, nazvanom Bošnjački sabor 1993. definirao Bošnjake kao naciju, a Bosance kao „pripadnost geografskom prostoru“, te onda to „jeste u smislu bosanstva pozitivan i afirmativan osjećaj državotvornosti koji bi trebao gajiti svaki građanin Bosne i Hercegovine“.
Baš kao da je literat Isaković bio opremljen naučnim saznanjima i kriterijima da donosi sudove o pojmu nacije i tome šta čini ili ne čini naciju!? I to sad inozemni Filipi čine u istom maniru kao što su to svojevremeno činile pristalice velikosprske ideologije, kada su književnika Ivu Andrića promovirali u vrhovni autoritet po pitanju historije Bosne i Hercegovine, a naročito dijela te historije u okviru Otomanske imperije koji je, prema Andriću, predstavljao „500 godina tamnice za srpski narod“.
No, bez obzira na ono što nam poturaju nacionalističke ‘školjke kamenice’ ove ili one provenijencije – ni pitanje nacije, niti historije, nije nešto o čemu presuđuju literate i poete, koliko god bili ne/uspješniu svom umjetničkom opusu. Postoje naučni kriteriji, pa čak i čitava naučna oblast, koji se time bave. Kritička distanca, procedura, konsenzus – da i ne spominjemo te elemente, nužne za svaku ozbiljnu temu.
Revolucija je Završen aksiom, ireverzibilan proces – je l’ de?
A iz perspektive ove naučne oblasti, ne postoje nikakvi aksiomi, kao što inače u principu ne postoje u društvenim naukama kao takvim. Zamislimo, recimo, kako bi izgledao svijet kada bi nacije, kako god da ih definiramo, uistinu bili „aksiomi“ i „završeni procesi“: Englezi i Škoti, već uveliko formirani kao nacije, ne bi nikada mogli da se ujedine u britansku naciju i stvore imperiju koja će dominirati svijetom puna dva stoljeća; Englezi, Holanđani, Francuzi – također sa jasno određenim nacionalnim identitetima – nikada ne bi mogli da se ujedine i stvore američku naciju koja će dominirati svijetom tokom XX stoljeća; a kako bi tek bilo moguće da se izgrade kanadska, australijska, ili novozelandska nacija, kada su njihovi pripadnici imali veoma čvrst britanski nacionalni identitet, a nisu čak ni morali da se ujedinjuju sa pripadnicima drugih nacija prilikom izgradnje svojih država, nego su mogli ostati jedinstveni kao čisti Britanci?! Ili će ipak biti da nacionalni identitet nije ni „aksiom“, ni „završen proces“?
Naravno, postavlja se također i pitanje kako bi bilo moguće da se uspostavi jedan „aksiom“ i „završen proces“ putem arbitrarne odluke samozvanog, nedemokratskog, antidržavnog i samoproglašenog „Bošnjačkog sabora“, u najtežim ratnim uslovima, bez ikakvih priprema te konsultacija sa širom javnošću? Tim više što je taj i takav „sabor“ počinio nasilje nad historijom i falsificirao značenje samog pojma Bošnjak: Bošnjak je, kao što sama riječ kaže, čovjek iz Bosne, i ovaj pojam obuhvata, i oduvijek je obuhvatao, sve ljude iz Bosne, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Kao što isto to obuhvata i pojam Bosanac, ali koji za – razliku od pojma Bošnjak – još uvijek nije kompromitiran u tom značenju, te još uvijek može da okupi sve ljude koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoju domovinu.
Reduciranje Bošnjaka samo na pripadnike jedne vjerske skupine, u ovom slučaju samo na bosanske Muslimane, predstavlja nasilje i nad samim ovim pojmom i nad cjelokupnom poviješću i budućnošću Bosne. A samozvani „sabor“ je počinio ovo nasilje u najosjetljivijem povijesnom trenutku, kada se na pregovaračkom stolu nalazio plan podjele Bosne i Hercegovine na tri zaokružene etno-religijski definirane teritorijalne cjeline (Plan Owen-Stoltenberg). Prema ovom planu, Srbija i Hrvatska bi praktično anektirale dijelove Bosne i Hercegovine i zaokružile svoje velikodržavne projekte, a od Bosne i Hercegovine bi preostao samo dio koji je većinski nastanjen muslimanskim stanovništom. Ovaj plan je Alija Izetbegović prihvatio za pregovaračkim stolom, kako bi ostvario svoj dugogodišnji cilj da stvori vlastitu, privatnu državicu, nad kojom bi imao apsolutnu vlast. Na domaćem terenu još uvijek je tražio način da ovaj plan „proda“ i legitimira, te da tu i takvu državicu još uvijek prigodno nastavi nazivati „Bosnom“, baš kao da Bosnu nije podijelio za pregovaračkim stolom. I zbog toga je okupio pomenuti „sabor“, sastavljen većinom od njegovih stranačkih poslušnika (a ponekad i onih formalno ne-stranačkih, kao što je bio Isaković), koji je imao zadatak da planirane podanike te državice proglasi „Bošnjacima“, te da na taj način pokuša stvoriti privid da je riječ o stvaranju nove nacije i stvaranju nove nacionalne države. Dakle, imao je zadatak da etno-religijskoj podjeli Bosne i Hercegovine i stvaranju malog rezervata, pojasa Gaze ili bantustana za bosanske Muslimane podari prividni legitimitet.
Napose, pošto je upotrebljen više matematički izraz „aksiom“, onda da matematičkim riječnikom odagnamo svaki strah. Bosanac se može posmatrati kao skup realnih brojeva koji u sebi sadrži skup prirodnih brojeva zvanih Bošnjak. Prirodni broj ne gubi nikakvo svoje svojstvo unutar realnih brojeva, samo se ističe svojom posebnošću unutar zajedničkog skupa.
Bosna i godine Korisnog Idiota
Ovdje je vrijeme da se osvrnemo i na značenje pojma „nacija“, kojom se promotori reduciranog, muslimanskog „bošnjaštva“ tako rado služe. Ovaj pojam je nužno politički pojam, i ne može se nikako promatrati izvan političke sfere. A unutar te sfere, nacija označava isključivo skupinu koja posjeduje vlastiti suverenitet, a samim tim posjeduje i legitimno pravo na stvaranje vlastite države. To znači, ako tvrdite da Bošnjaci, Srbi i Hrvati predstavljaju „tri nacije“, a ne tri etno-religijske skupine, automatski legitimirate njihovo „pravo“ da Bosnu i Hercegovinu podijele i stvore svoje tri državice. S obzirom da se pripadnici dvije od ove tri skupine nominiraju isto kao i građani susjednih nacionalnih država, Srbije i Hrvatske, automatski im priznajete pravo na pripajanje teritorija koje trenutno kontroliraju ovim dvjema državama, u slučaju da do podjele Bosne i Hercegovine zaista i dođe.
Ovdje postaje i jasnije zašto „braniteljima bošnjačke nacije“ toliko smeta da se u javnosti čak i spominje mogućnost izgradnje bosanske nacije, koja ne bi bila zasnovana na etno-religijskoj, nego na građanskoj osnovi, kao što je slučaj u mnogim zemljama, recimo u Belgiji ili Švicarskoj. U švicarskom kantonu Tessin gdje se isključivo govori italijanski jezik, svaki stanovnik će vam reći da je Švicarac.
Dakle, za ovakve je bojovnike podjela Bosne i Hercegovine na etno-religijskoj osnovi, te stvaranje „bošnjačke“ državice, koliko aksiom, toliko i završen (mlado-boljševički) revolucionarni proces; a bilo kakve aluzije o mogućem ujedinjenju svih građana Bosne i Hercegovine u jedinstvenu naciju, bez obzira na njihov etno-religijski identitet, predstavljaju direktnu najavu moguće katastrofe i poništenja takvog aksiomatskog plana.
Naravno, za sve nas Bosance – puna kufera, od Vanku(f)vera do Velingtona, i od Save do mora, ova opcija predstavlja jedinu mogućnost opstanka. U svijetu sastavljenom isključivo od nacionalnih država, Bosna i Hercegovina može opstati jedino kao nacionalna država svih Bosanaca, bez obzira na njihov etno-religijski identitet. I jedino na tom i takvom opstanku možemo raditi. A svi Filipi islamske vjeroispovjesti iz susjednih država najbolje da se okanu profesionalnog islama i ohlade svoje mlado-boljševičke revolucionarne porive. Treba konačno da nas ostave na miru, a pomognu izgrađivanje sopstvenih društava umjesto što usrdno rastaču naše, bosansko tkivo.
___________________________
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Avlije.
