Danijela Stanković: Davoru Dadi Vukoviću

Poezija
Bele ptice i modri vali često pohode njegov kist, a on nam potezom svog srca govori volšebnu istinu života oslonjen na tišinu. Njegove slike su izvorište, uzdarje i utočište koje samo velikani umeju da ostave u amanet. Vanvremenim slikarstvom Dado je uspeo da objedini lepotu i energiju svog stvaralastva i zadivi publiku i galerije širom planete. Dado uspeva ono što polazi za rukom retkima, da najtananije slojeve duše utisne na platno i vrati nas prirodi i našem sopstvu, prenoseći na nas mir i dubinu za kojom svi čeznemo.
(Danijela Stanković)
OSLONJEN NA TIŠINU
(posvećeno divnom prijatelju Davoru Dadi Vukoviću)
.
Kada bi znao gde pripadaš
ne bi se libio da
za sobom
ostaviš
sve svoje žalosti
padanja
i prašinu
roditelje
i ljubavnicuKada bi znao
gde ćeš se roditi
tamo bi i zvezdu vodilju
okačio
i lutao ne bi kroz strahove
strahote tuđe pohote
pakosti i zavisti
što kidaju meso sa kostiju
nemim krikom
i gone na nemoć
pristao ne bi
praštao ne bi

Kada bi znao
gde je tvoje obzorje i uzdanica
grlio bi je
i svio na grudi svoje
kao sreću
dugo očekivanu
da joj se plašiš i prići

Pravi je uspeh
ovaj dah
kojeg si željan
duša tvoja bela
po površini vode
svetluca
dok svanjava
dugo očekivani dan
Noći znate
ovde umeju trajati dugo
i sutoni se ponavljaju
zato nas oči peku
od licemerja i ponora
izvaganih davno na ogrubelim dlanovima
a mi besramno čekamo da svane
na izvorištu Čoveka
da svetlo obasja sve naše ideale
polomljene u magnovenju
i ovog jutra bez roditelja
i ljubavnice
u kapeli mira
rađa se tišina
na koju se rado oslanjaš ti.

 

ARHIPELAG

(Davoru Dadu Vukoviću)

.

Kažu da otiša si…
Ne vjerujem im.
Ne mogu reći zbogom jer poznam te.
Tvoja duša čista
traga za lepotom
vinula se poput bele ptice
zanesene slobodom
da plovi nebeskim svodom…

Divila sam se:
“Tvoj kist ume prevariti smrt”
Neumorno si govorio:
“Pristao sam na mnoge smrti,
i to me je vratilo u život,
nije čudo da osećaš isto”
Lomila sam pero pišući iznova:
“Ne znam ko sam, lutam…”

samo bi se nasmejao:
“Ni ja ne pripadam nikom,
a pripadam svemu,
i gde god sam ja,
sa mnom je sve…”
I slikao bi očaran
dok ti ne bih svojim žvrljotinama

prebojila sliku:
“Znaš ova će ugledati Sao Paolo i Šangaj
na otok plavog mira razlila se Crvena
što govori o bolu duše”..
Zapitkivala sam detinje:
“Kako su bele ptice
stigle iz mojih samica
na tvoja platna?”
Smejao bi se šeretski:
“Sada znam zašto voliš Dostojevskog.”
A onda bi utihnuo..
Govorila sam ti Žaka Prevera
“Da se načini portret jedne ptice”
znao si u tišini
da, ptica peva,
i ispisivao svoje ime u uglu platna,
šapćući:
“Tek kada slikar postane more,
tek ga onda moze i slikati”

Znam da si sa sobom poneo
par sitnica, sitne osmehe i komad arhipelaga iz Iža.

Nećemo se ni sada pozdravljati.
Tvoj neumorni duh

već ce izjutra oslikati veliko platno nebeska svoda
dok svanjavaš u nama
Ti, ljubav i sloboda.

Oslonjen na tišinu – Davor Dado Vuković
https://www.youtube.com/watch?v=nocf3mB1TZ0