Redakcija Pred njim stoji vrijeme u svim svojim oblicima i dimenzijama, u vremenu sjedi on u svim svojim fazama. I dijete i čovjek, i živ i mrtav, i star i mlad, i traži, uzaludno traži, suštinu postojanja. Polako podiže pozlaćene kulise i opet je u ovom vremenu, pomalo razočaran jer nije pronašao odgovore. Uporan je i ne odustaje. Možda će istinu saznati kad neko drugi spusti crnu kulisu.
Šta je tog ranog zimskog jutra otvorilo dječije oči? Šta je natjeralo njegove ručice da sa njih obrišu krmelje, navuče jorgan do brade i polusneno gleda u mrak. Možda su to bili prvi demoni koji su se polako ali sigurno uvlačili u bezbrižni dječiji san. Možda su to bile prve pahulje koje su sinoć najavile još jednu hladnu bosansku zimu. Možda je to bila radost zbog novih sanjki i sanjkanja, možda zbog slasnih zalogaja čokolade sa rižom koju je halapljivo gutao u snu, možda je to bio jutarnji šapat i razgovor u vrijeme kad sav svijet spava.
Dječije oči se polako otvoriše. Pogleda u visok plafon, u fleku od vlage u lijevom uglu iznad prozora, koja se objesila kao slijepi miš. Peć je bila hladna ali je ostalo još žara u ladici. Hladno je. Iz usta izbija para. Nekoliko šapatom izgovorenih rečenica probi gusti zimski mrak u sobi.
– Šta si se dig’o tako rano? Nema još ni četiri.
– Pao je snijeg! – odgovara otac i polako ustaje.
Čini to teško, s naporom, jer njegove su noge sakate. Rahitis ih je davno oglodao, omekšao i iskrivio kosti još dok je ležao u kolijevci. Od tada on sa njima muku muči.
Dječak ponovo zaroni pod jorgan u toplinu majčinog stomaka, samo mu oči vire i svjetlucaju. Pogleda na sijede pletenice mraza po oknu kroz koje se s mukom provlačila snježna bjelina.
Mati nešto čeprka oko šporeta, čisti ložište, istresa lug u lugaru. Zamirisa pepeo, u ustima osjeti njegov slatkast okus. Potom širom otvori ulazna vrata i oko njih istrese lug po snijegu. Zacvrča kao karabit, nekoliko iskrica žara tinja još u snijegu. Uvuče se hladan talas zime i istjera ustajale ostatke topline. Dječak se pokri jorganom po glavi.
Kresnu šibica. Mati piri u ložište.
– Slabo vuče! – prošaputa. – Moraću ga očistiti!
Čuju se mašice. Šušte novine. Zapišta iz sirovog drveta, zamirisa smola. Ciknu kao da će zaplakati pod plamenom novinskog papira. Mašice polako otvoriše malo kolo koje se zavrti na plati šporeta. Zaplesa plamen po plafonu. Huknu vatra, rasplamsa se u trenu. Mlaka toplina krenu se širiti, za tili čas zagrija se plata, zasjaji ror.
Otac je zabrinut. Brije se hladnom vodom ali njegove misli streme van na snijegom pokrivene ulice, na zaleđenu prtinu, njegovim slabim nogama. Žilet siječe oštru bradu. Četkica bućka u vodi. Pljesnuše dlanovi o glatko izbrijano lice. Zamirisa jeftin losion.
Snijeg propadava. Rijetke pahulje pokrivaju sinošnju utabanu stazu i dječije klize.
– Jesil` čula grn da je prošao?- šapuće otac.
– Nisam… Obuci još jedne čarape… Smrznuće ti se noge! – odgovara mu mama.
– Zima je. Sigurno je… minus petnest.
Zakrči stanica radio-aparata. Stiša se. Magično oko svijetli u noći. Gusta žuto-zelena boja širi se i skuplja. Noćna muzika htjela bi i napolje, ali joj je ipak prijatnije u sobi.
Aluminijska šerpica zaigra po plati šporeta, voda provri u njoj.
Zamirisa kafa.
Spiker pročita prve jutarnje vijesti, potom mati ugasi radio.
Otac ispi prvi fildžan kafe, odloži ga na tacnu, zatim oštrim nožićem pođe da urezuje recke po đonovima cipela.
Planu upaljač. Izvi se dim Hercegovine bez filtera, vinu se kao duh i uvuče pod jorgan u nos dječaka. Zamirisaše nikotin i cigaret papir u njegovom polusnu.
Dječak je pola budan, pola snen. Ni sam ne zna da li je budan i sanja, ili sanja da je budan. U njegovo malo tijelo i psihu polako se uvlače mirisi i zvuci jednog neponovljivog zimskog jutra njegovog djetinjstva. On grebe prstima po staklu, noktima struže ledenu, sijedu skramu mraza i kroz trag svojih prsta gleda u jutro, u snijeg koji je napadao do koljena.
Naglo se trznu. Preplaši. Kroz maglu inja i leda u mutnom oku prozora ugleda nejasne konture nekog nepoznatog čovjeka koji sjedi po turski i pije kafu. Gledaju se nijemo. Poznat mu je. Ponovo se uvuče pod jorgan, pokri preko glave i nastavi svoj prekinuti san. Vrati se svojim sanjkama, čokoladi sa rižom, bijelim pahuljama.
Demon se povukao. Strpljiv je on.
Dječak je ponovo otvorio oči. U toplom domu vatra pucketa. Mirišu uštipci. Cvrče na usijanoj plati šporeta.
– Mama, je li napadao snijeg?
– Jeste sine. Puno je napadao.
– Je li tata otiš`o na posao?
– Aha. …Hoćeš da ti mama napravi bijelu kafu?
Dječak se digao, prišao prozoru. Krenu prstom ka prozoru da ga sastruže, ali se brecnu i odusta od namjere.
Demon se prenu.
Dječak se prenu.
Bit će njih još mnogo ali ovo je ostalo zapečaćeno u njemu kao nešto što će ga jednog zimskog jutra nakon pedeset godina prenuti iz životne letargije i reći mu:
– Ti si živ! Tvoji korijeni nisu zatrti!
***
Polako je svitalo. Ustao je Mezej sa kostoboljom. Provirio je kroz prozor. Noć je prosula srebrene zvijezde po snijegu. Pogledao je u udubljenje vlastita tijela utisnuta na madracu, posteljina zgužvana, bačen jastuk. Sve to mu je nagovještavalo da je sinoćnji nemiran san bio pun more. Nije ga se mogao sjetiti, nije se on mogao sjetiti ni jednog svog sna, za to se pobrinula Amnezija, i čim bi otvorio oči ona bi ih izbrisala.
Ipak on nije prestao sanjariti.
Snježna bjelina obasjala je kvadrat mraka u njegovoj sobi. Kocka bjeline prozora uvukla se u toplu prostoriju.
Pristavio je kafu da se cijedi. Vreli radijatori osušili su zrak. Otvorio je balkonska vrata. Rezak, kao britva oštar skandinavski zrak sjekao je po nogama.
Pripali prvu cigaretu. Sjeo je na sofu, u mraku, podigao i podvio noge po turski. Zatvorenih očiju ispija kafu.
Aveti djetinjstva lebde oko njega. Oni mu šapuću na uho:
Prolaznost… prolaznost… prolaznost…
On ugleda pred sobom jednog dječaka kako prstom struže smrznuto okno. Pogleda ga i prepade se.
Otvori oči.
Pahulje padaju po mezarima Stupnice. Tu leži energija koja je rađala, radila. Iza nje je ostao samo mali nakrivljen nišan i izblijedjelo ime.
Pada snijeg i po dalekoj Švedskoj, mećava mete po groblju za strance. Zameće ime čovjeka koji je oštrim nožićem urezivao recke po đonovima cipela da se ne oklizne odlazeći na posao. Zameće ime čovjeka koji nikada nije zakasnio na posao.
Nema ničega, samo on i snijeg.
Uskoro će ostati samo snijeg.
