Redakcija Često u snovima vidim pozlaćenu gondolu kako plovi kroz prljave kanale sna. Tu je i ponosni gondolijer dok s naporom vesla. Pod njim se bjelasaju pjenušavi valovi čipkanih ukrasa. Stoji na televizoru kao fantastični dio sna, ukrašen blještavim lampionima u opštem sivilu neimaštine gladnih pedesetih godina. Dalek je put od televizora do spavaće sobe i lutke sa prozirnom haljinicom koja sjedi kao princeza. A na njoj svilena haljina, jarkih boja. Niz obraze slijevaju se svijetle lokne kao nemirni slapovi kose. Ponekad se zavali u stranu, napola zatvori svoje oči sve dok je ruke majke ne isprave i njene staklene oči širom otvore. A iz njih se plavi svijet želja pun slatkog kiča, Venecija, šuškavac, penjoar, mider, vikleri, muštikla, najlonke, tabakera…
I mene ovaj život sve više zavaljuje u stranu. Hoće li me neko ispraviti? Hoću li tada otvoriti svoje oči? Gdje će otploviti gondolijer kad jednom nestanem?
Otvaram oči, umjesto gondolijera tu je brkati Haron.
Haron je prevozio mrtve duše na drugu stranu rijeke Aheront ako su imali novčić (obolus) da plate njegovu vožnju, tako da su pokojnici u Grčkoj bili sahranjivani s novčićem pod jezikom. Bosanske izbjeglice nisu imale ni toliko, ostavljeni su na obalama fjordova, po pješčanim dinama da izumiru u samoći. I sam Haron ih je iznevjerio.
Konvoj autobusa se uspinjao po Alpama, verao se po usnulom zmaju. Lijepa je Slovenija, još ljepša Austrija, a onda zađosmo u bezlične predjele Njemačke.
Gledam oko sebe, u autobusu voštane figure napaćenih lica. Sigurno je i moje takvo, samo ga ne vidim.
Maštam o ljepšem životu ali me surova java vraća u ovaj autobus pun prognanika. Bježim od aveta rata u poeziju i literaturu. U ruci mi hemijska olovka i rokovnik u koji zapisujem svoje misli. Iza olovke ostaje trag:
Ja, Benjamin Bosnić komedijom važem ljudsku tugu.
Matematički dokaz tuge može se iskazati definicijom koja nije verifikovana od strane naučnih krugova, ali empirija kaže da tu ima nešto. Suza je materijalizovana tuga. Postoje dvije vrste suza: nadražajna i emotivna. Nadražajne suze su izazvane vremenskim prilikama, ili bolestima.
Osjećajne ili emotivne suze različitog su sastava od suza izazvanih vanjskim nadražajem. Imaju dvadeset posto veću koncentraciju proteina, enzima, masti, lizolima i elektrolita.
Mislio sam da pisac mora pokazati da je pametan i hrabar. Da zadivi čitaoca ingenioznošću i hrabrošću. Inteligencija tu nema šta da traži, ostaje hrabrost. Imati je dovoljno da zalazi u područja gdje obični smrtnik ne smije i na kraju poražen leći na ratno polje literature. Bez slave, tek smrad smrti oko njega kao metafora razvigorca, i pero što kamen međaš krasi nadgrobni spomenik.
Olovka opet zastane i odmara. Protegnem vrat i namjestim pršljenove.
Posmatram oko sebe putnike, njihova napaćena lica. Svaka osoba ima svoje vrijednosti, osobenosti, prepoznatljivosti. Nekada je bila mlada i lijepa, doživjela je svoju ljubavnu priču, odgojila svoju djecu, sahranila svog muža ili ženu. Zajednički im je rat, progon, strah, tuga. U svakom od nas sada dominira tuga.
U autobusima su izbjeglice i prognanici izgledali kao ljudi bez prošlosti. Tu je ona, skrila se negdje u sjećanjima, ali nedokučiva, nevidljiva, tek blago osjetna. Sama odluka da se bježi i spasi živa glava, kao prekidačem ugasila je prošlost i prognanici i izbjeglice su tumarali po mraku. A jalova nada nije obećavala ništa dobro.
Ja, Benjamin Bosnić – ponavljam u sebi svoje časno ime, da ga ne zaboravim kad se jednom izgubim u bijelom svijetu.
U svojoj glavi tražio sam Bosnu. Ostala je krhotina sjećanja u vidu slike poluotvorenih vrata. Otvoreni dio je taman. Na ručki visi košarica puna Bosne. Iz nje kuklja poznati miris. Ta slika mi se vrtjela od trenutka kada su konvoji autobusa poveli grupu od petstotina prognanika u bijeli svijet. Mračni dio slike iza vrata, ma kako taman bio, ljepši je od bijelog svijeta.
Slika domovine, to je košarica od pruća i cvijeće koje mami bojama i mirisima. A i iza odškrinutih vrata je moja Bosna.
Usudi se, zaviri, uđi… dobrodošao svak’ ko dolazi kao prijatelj.
– Đe smo? – šapnu Muhiba.
Ustala je da protegne noge, pa prišla i čučnula pored Ajle i mene.
– Njemačka! – tiho sam odgovorio jer mnogi putnici kunjaju i spavaju.
– Đe nas vode?
– Ko zna majka? Možda u Švedsku ili Dansku?
– Kaku Dansku? Šta ću tamo?
– Nek je živa glava! – umiješa se Ajla koja je malo kunjala, malo bila budna. Glava joj se klatila tamo – vamo.
Muhiba je čučala pored svoje kćerke i zeta. U glavi joj košmar. Haos. U voljenoj Banjaluci ostavila je svoje mrtve, muža Ibru, kućicu u kojoj su podigli djecu, prisilne neuroze, tegle sa laticama ruža čiji himber će neko drugi piti… Sav život zbila je u jednu torbu i krenula na put bez povratka. Posmatrala je predjele kako protiču kroz šajbe autobusa, a onda se trznula, sjetila negeča. Lice jo poprimi zabrinut izraz i prošaputa:
– Sjetila sam se nečega Ajla.
– Čega mama?
– Ne znam …jesam li zaključala kuću. Ne mogu se sjetiti gdje mi je ključ.
– Mama, zar je to sad važno?
– Bogme jeste, kako ću ući u kuću kad se vratimo?
(Fragment iz budućeg romana MUHIBA LEGENDA)
Denis Dželić, rođen 1954. godine u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Završio srednju školu elektro-tehničkog smjera i radio dvadeset godina kao skladištar. Devedeset treće prognan i od tad živi u jednom malom gradu Hundestedu u Danskoj. Za dobrovoljni rad u obučavanju djece iz Bosne i Hercegovine u osnovnoj školi dobio pohvalu danskog Ministarstva za izbjeglice, a četiri godine bio aktivan i u organizaciji ”Danska pomoć izbjeglicama”.
Objavljena književna djela
– Ptice iz fjordova – pripovijetke (2004) / ZaložbaBorovci, Ilirska Bistrica, Slovenija
– Paganski poeta – poetska proza (2006) /Bosanska riječ, Tuzla
– Bajka za Unu – roman (2010) /KNS – Sarajevo
– Astralni letovi – pripovijetke (2011) /KNS – Sarajevo
– Katarina i pjesnik – poetsko prozni roman (2013) /Redak, Split – Hrvatska
– Pulsiranje ljubavi – pripovijetke – (2015) / Planjaxkomerc – Tešanj
Više podataka o autoru vidjeti OVDJE
