Susret s književnikom Atifom Kujundžićem |
Budući naše osobno prometalo nije imalo klime, odlučili smo krenuti pred jutro, dok vrućina nije uzela zamaha. Malo sam se i pribojavala puta zbog mučnine koja je kod mene nezaobilazna, no ovog puta zaista sam imala sreće. Krenuli smo oko četiri sata, uzevši sa sobom navigacioni uređaj, nekoliko sendviča i vode za piće.
Dok smo se vozili Istarskim ipsilonom, malo sam kunjila, jer moj širi zavičaj, iako mi je jako drag, imala sam prilike puno puta vidjeti,a nakon Tunela Učke, već je bila drugačija priča. S moje desne strane prostirao se Kvarnerski zaljev pa iako nije bio tako blizu, osjećala sam miris mora i razbudila se potpuno. Ubrzo je moderna cesta odnosno autoput Rijeka-Zagreb, pružao ugodnu vožnju,ali sam zbog rumenila zore i izlaska sunca, ipak stavila moje prepoznatljive, crne naočale.
Prekrasni pejzaži, onako sasvim intimno, davali su mi neku inspiraciju, jednostavno sam osjetila promjenu mojih misli. Nije nam se žurilo pa smo vozili, rekla bih s određenom dozom komocije, a onda rekoh suprugu:”Molim te, ne zaboravi Ravnu Goru, moram pojesti međimursku gibanicu…hm, obožavam je!”I zaista je ovo poznato odmaralište poslužilo nam za kratku stanku i osvježenje, a onda smo nastavili put dalje.
Autoputom je naš crveni Citroen vozio u prosjeku stotinudvadeset na sat i vožnja je zaista bila ugodna i zanimljiva. Ispred nas se pružala beskonačna ravnica jer smo se približavali Slavoniji, biseru istoka Lijepe Naše. Okretala sam glavu i s lijeve i desne strane, očima ubirala polja suncokreta i pšenice, kukuruza u kojima su ostavljeni strojevi za branje. Ta ovo je i vrijeme berbe. A onda su sunčeve zrake počele već poprilično upirati u vjetrobransko staklo. Sat je pokazivao točno osam. Evo i upozorenja da se približavamo Orašju, graničnom prijelazu, stoga smo pripremili osobne na uvid. Nije bilo gužve jer u ovo vrijeme, obično svi bježe i putuju na more, no, ja sam uvijek svoja i originalna te je moja odabrana destinacija kopno i to ne bilo koje.
Treba spomenuti kako se u Lukavcu kao uostalom i u cijeloj Bosni može primijetiti duboka različitost u imovnom stanju stanovništva. Tako starosjedioci uglavnom žive u trošnim kučicama omeđenim voćnjacima i šljivicima, dok oni ljudi koji su se doselili iz Njemačke, Austrije i Švicarske, izgradili su u ovom mjestu hotele, hostele, ugostiteljske objekte. Cijene su vrlo povoljne i to je ono što zajedno sa prirodnim ljepotama privlači turiste.
Tuzla je grad soli, industrije koja nažalost sve više propada kao i u mnogim gradovima Bosne ali i susjednih zemalja. Ono što me fasciniralo, je izletište Ilinčica, nedaleko centra grada gdje je oaza zelenila i mira i gdje se može popiti prava turska kafa. Grad je sjedište Tuzlanskog kantona u Bosni i Hercegovini, smješten u kotlini dok je sa sjeverozapada okružena planiskim masivom Majevice, a jugozapada, Ozrenom, Konjuhom i Javornikom. Nisam mislila prije polaska na put, da će nam za posjet ovom lijepom gradu trebati još jedan dan ali vratiti se kući, a ne vidjeti Čaršijsku česmu, jezero Panoniku, prvo bosanskohercegovačko pozorište, Međunarodnu galeriju portreta, bila bi prava šteta.
Ono što je mene kao spisateljicu možda ipak najviše impresioniralo jeste da sam posjetila mjesto poznatog književnika Meše Selimovića i Derviša Sušića.