“Jezik nije ni propis ni zakon kojeg se morate po svaku cijenu držati, nego fleksibilna živa stvar kojoj se prilagođavate. Ja sam prolazio sve jezične faze i varijante, nekad sam bio prinuđen na to, nekad sam to činio svojom voljom.” (Mirko Kovač)
O jeziku pisati, napisati esej, raspravljati… težak je i mučan posao jednako kao i ponavljati sve ono što smo kroz povijest, od dana rođenja pa do smrti imali prilike učiti i naučiti.
Iskreno, lakše mi je onako u nekoj slobodnoj formi zaključiti što ja, osobno kao Hrvatica ali i književnica ili možda obična smrtnica mislim pod pojmom jezika i jezikoslovlja.
Dakle, rođena u sistemu u kojem je moja tadašnja domovina zvala se Jugoslavijom, smatrala sam se Jugoslavenkom ali jednako tako i Hrvaticom jer je Hrvatska tada bila jedna od šest republika unutar Yuge. No, u mojoj obitelji, korjeni su datirali i još danas datiraju iz moje prekrasne Istre, zavičaja koji sadržava čitav niz čakavskog dijalekta. A dijalekt je valjda, sastavnica svakog jezika, bilo da se nađoh u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori ili da ne nabrajam dalje. Tako ja živim slobodom jezika, a koja me ujedno obogaćuje, dozvoljava da svakog dana izlazim iz otrcanih okvira, pogotovo kad se o mojoj umjetnosti radi.
Naravno da unutar moje zajednice, svakdašnji govor svodi se na čistu čakavštinu i to onu koja ima korjene u južnoj i središnjoj Istri. I milijun sam posto uvjerena da će moji Istrijani razumjeti kad, primjerice spomenem kortu. To je riječ koja u hrvatskom jeziku ali čakavskog dijalekta označava pojam za dvorište i ne vidim razloga zašto ako recimo putujem u Bosnu, ne bih u nekakvom kontekstu, upotrijebila riječ “korta”. Nije li to moj materinji jezik, kao što je za taj isti pojam, tamo riječ avlija. Možda me u tom trenutku moj prijatelj ili gost neće razumijeti ali ja želim da i njega naučim da je sloboda govora i pisanja, ono što nas ne smije sputavati. A onda, kažu da je čovjek bogat koliko jezika zna govoriti ili razumijeti. Učenje je proces koji traje i trudim se osobno približiti se toj problematici. I ponekad me nervira kad napišem neki stih ili prozu na mojoj istrijanskoj besidi ali mi kažu urednici da je ipak trebam prevesti. Pa onda prevest ću je iako me to baš i ne usrećuje jer zašto bi? Smatram da ja govorim jezikom ljubavi, a ne mržnje, jezikom pacifiste, a ne nekog tamo ratnika koji priča jezikom oružja. Ako se čovjek trsne i ako ima želju podijeliti komunikaciju i iznijeti neki svoj stav ili nužnu potrebu, vjerojatnost je da će pronaći načina da drugoj strani koja ne govori i piše istim jezikom, objasni glavninu stvari.
Fala Bogu, u toku školovanja koje se većinom odvijalo pod zvijezdom petokrakom, čitala sam lektiru kako oca hrvatske književnosti Marka Marulića, tako i mnoga djela na ekavici, a da, osim abecede, učili smo i azbuku, osim latinice, pisali i ćirilicu… i živjeli sretno bez ćangrizavosti, za razliku od danas, kad se nekome, ja Istrijanka, Hrvatica, obratim sa “druže”, a moj me susjed pogleda preko oka, Zašto? Ne zanima me, to je valjda njegov problem.
Denis Kožljan, rođena 1961. u Puli gdje živi i stvara. Majka je dvoje odrasle djece. Po struci odgajatelj predškolske djece, sada u mirovini.